Popularno nazvan Harač, mjera Vlade da si napuni proračun uvođenjem novog kriznog poreza na rad spada u kategoriju najlošijih poteza od svih opcija za balansiranje budžeta. Od svih tih opcija, sve su nepopularne za građane. O tome nema dvojbe. Ali i među izborom od nekoliko dostupnih poteza, ima loših i gorih. Ja ne znam tko smišlja ove ideje i zašto ih Vlada uopće razmatra. (Bolja opcija od privremenog uvođenja kriznog poreza je privremeno povećanje PDVa. Ali to je priča za malo kasnije.)
Opozicija se neće vjerojatno složiti sa bilo čime što Vlada predloži. To je za očekivati. Prve reakacije ekonomista (uvijek iste osobe uglavnom iz privatnog sektora) su isto očekivano neodobravajuće – Vlada smišlja razne načine za povećanje prihoda, a problem je na rashodovnoj strani, kao što nas ministar Šuker već 6 godina (ne samo zadnjih mjesec dana) podsjeća; dodatno porezno opterećenje na prihod građana je manje poželjno od rezanja Vladine potrošnje; konkurentnost Hrvatske (kroz više troškove rada) će biti oštećena; poticaj se daje razvoju sive ekonomije; tako naravno, za očekivati je povećana porezna evazija.
Veći problem ovog prijedloga, od samog izračuna postotnog opterećenja, jesu suptilnije ekonomske posljedice. Čisto aritmetički izračun koliko se može uliti novih prihoda ovako ili onako, koje (predpostavljam) Šuker ili sindikati izlažu, nisu čitava bit problema. Bit je nešto povezano sa zakonom o neželjnim posljedicama i očekivanjima. Očekivanja mogu imati teško sagledive i ne odmah razumljive posljedice, te je klasično za očekivati da će Vladajući koji sada ovo predlažu to sada i ne razumiju. Očekivanja mogu gurnuti ekonomiju u pozitivnom i negativnom smjeru. Ovaj Vladin prijedlog stvara relativno veća negativna očekivanja za potrošaće, od nekih drugih isto nepopularnih poteza, a vjerojatno donosi manje benefita. Staro pravilo kaže da je najbolji porez stari porez. Svako uvođenje novog poreza narušava uspostavljenu, generalno rečeno, “šablonu” ekonomske aktivnosti i uvodi nesigurnost među poduzetnike i potrošaće.
Prvo, vrlo poljuljana i negativna očekivanja potrošaća o njihovom budućem prihodu (plaći koja bi ovim poreznom bila smanjena) što uvođenje ovog novog poreza obećava, potaknuti će ljude da se suzdrže od izdataka (bilo kao potrošaći ili kao investitori/poduzetnici). Vlada vjerojatno to ne želi, ali to će biti sasvim očekivana rekacija svih na koje će se porez odnositi zbog narušene sigurnosti i očekivanja u vezi budućeg prihoda.
Tako, drugo, i važnije. Upravo ta negativna očekivanje i nesigurnost potrošaća i investitora oko novog porez na prihod u skoroj budućnosti, potaknuti će danas onaj efekt koji se želi izbjeći. Vlada ovim potezom, a i samim najavama i bez provedbe, defacto traži da građani na koje će se krizni porez odnositi srežu svoju potrošnju. Naposljetku, ako očekujem manji prihod od plaće sutra (uz sve već ugrađene nesigurnosti oko isplate plaće) moram danas preventivno uštediti od onoga djela plaće koji bi inače potrošio. Smanjenje potrošnje će tako biti prevedeno u brže i veće smanjenje outputa, porast rasta nezaposlenosti. Investitori/poduzetnici će se slično suzdržati od bilo kojih novih izdataka (investicije) za svoj posao, proširenja poslovanja, nove tehnologije, mašinerije i sličnog, svega onog što bi sutra donjelo povećanu ekonomsku aktivnosti.
Da li se ta negativna očekivanja mogu omekšati s obzirom da su svi mogući prijedlozi fiskalne politike nepopularni i nepoželjni? (Već samo smanjivanje deficiti u recesiji je ‘mnogo’ nepoželjno.) Mogu jer postoje loše i gore opcije. Povećanje PDV na privremenih 23-4% je ‘bolja’ opcija. Unjela bi manje nesigurnosti u izračune kućnog budžeta i među investitore, te bi očekivanja potrošaća oko budućnosti bila manje narušena u odnosu na uvođenje novog poreza na plaće. Ovaj prijedlog koji bi (izgleda) bio temelj novog rebalans i na kojem bi se izgradilo prateće snižavanje deficita, ne samo da polazi od krive strane proračuna, već stvara vrlo negativna očekivanja ljudi za budućnost čime sam sebi stvara neuslugu.
Sad da još vidimo reakcije drugih.
Cronomy.org 