Posts tagged ‘Porezi-Taxes’

07. studenoga 2013

Prihodi i Rashodi Države (preliminarno)

autora/ice cronomy

Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.

Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)

Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.

Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u  dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.

Kako je to Vlada eksperimentirala?

Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera  prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu.  S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.

Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.

[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je  federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]

udioMinistru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.

Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.

Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.graphtot

Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.

Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.

Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.

Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.

graphMA

Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.

(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)

pirkernelscatter

U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.

Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili  manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.

Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.

Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.

Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.

28. kolovoza 2012

Porez na imovinu – Previše demagogije, premalo argumentiranja

autora/ice cronomy

Mnogo diskusija, ekonomista, političara, građana, oko najava o uvođenju poreza na imovinu (PNI nadalje) početkom iduće godine. Jedino šta je jasno iz svih diskusija je da nitkome nije svejedno i da je zasad većina protiv, uključujući i dežurne ekonomske komentatore.

Ono što je manje jasno su polu argumenti na kojima se baziraju kritike, zamjerke ili što već.  Zapravo je zapanjujući nedostatak solidnog argumentiranog protivljenja najavljenom PNI. A što je zabrinjavajuće je da se još manje nastoji pokrenuti rasprava i argumentirati što bi PNI trebao postići, kako bi taj porez trebalo dizajnirati, a kako nebi i što se očekuje od Vlade.

Možda je sve to zato jer, kao što je Martina Dalić istaknula, osobine najavljenog PNI su nedostupne pa se u biti ne može konkretno diskutirati niti o okvirnim crtama poreza, slagati ili protiviti, korigirati.

read more »

01. veljače 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

24. siječnja 2012

Kako reformirati porezni sustav

autora/ice cronomy

Naravno, mi moramo reformirati javnu upravu, ali …

Puno govora i razmišljanja o poreznoj politici danas.

Romney je objavio svoju poreznu prijavu, Obama drži State of the Union u kojem će govoriti o nejednakosti. Sve su to pitanja porezne politike, kako je učiniti pravednijom i efikasnijom.

Mankiw-ov članak u NYT govori upravo o reformi porezne politike. Sve ono što je rekao u Chicagu i kako sam prenio u izvještaju iz Chicaga, prošireno. Dobar rezime temeljnih točaka s kojima se velika većina ekonomista slaže.

Da li se i (naši) političari slažu? Javnosti?

14. siječnja 2012

Kukuriku porezna reforma (3)

autora/ice cronomy

Prvo, ne smatram da je porezna reforma najpreči potrebni potez nove Vlade, tj. nije hitniji od reforme rashodovne strane, smanjenje i reorganizacija prioriteta državne potrošnje. Porezna reforma kao proširenje porezne baze da, ali prije rashodovna strana. Ipak….

Ideja ministra Linića smanjenja doprinosa za zdravstveno ili/i mirovinsko (poreza na plaću) i povećanja stope PDVa kako bi se nadoknadio porezni prihod nije nova. Samo pratimo što drugi rade. Francuzi su to diskutirali ‘davne’ 2007. Njemci su to napravili i mnogi drugi od onda. Francuzi sada opet to debatiraju. Na jednu ruku dolazi do prebacivanja poreznog tereta socijalnih programa na potrošače, dok na drugi ruku iako se radi o smanjenju poreza na plaću, radnici su i potrošači.

Koje su posljedica toga? Te davne 2007. Mankiw je ponudio par tentativnih posljedica prema standardnim linijama odlučivanja pojedinaca: štednja-potrošnja, rad-odmor, tko će podnjeti teret (distribucija) te cjelokupan makroekonomski utjecaj. 

Utjecaja na štednju u biti neće biti jer ni jedan ni drugi porez na mjenjaju poticaj ili motivaciju za štednjom (potrošnjom) danas vs. sutra. Naklonost štednji će ovisiti o nekim drugim faktorima.

Negativni poticaj za rad (potrošnju) dolazi od oba poreza tako da zamjena jednog za drugi samo mjenja mjesto naplate, u trgovini umjesto u plaći, bez dodatnog iskrivljavanja odluke pojedinca oko rada i odmora. Skuplja potrošnja (rad) signalizira manju konzumaciju iste i veću konzumaciju relativno jeftinijeg odmora. Jedino, bilo bi dobro kvantificirati taj negativni poticaj na rad od jednog i drugog poreza.

Kod distribucije tereta svakako treba razumijeti da je hrvatsko društvo, kao i mnoga druga na pola razvijenih zemalja, prilično podjeljeno na stare i mlade. Viši PDV kao porez na potrošnju pogađa starije (umirovljenike) relativno više pošto više ne zarađuju plaću (prijavljeno) a konzumiraju iz štednje, dok mlađi imaju korist o manjih poreza na plaću i ukupnog   pomaka tereta prema starijima. Još, kao što je Emmanuel Farhi dodao, PDV nije progresivan kao porez na plaću, već linearan (u biti regressivan s obzirom na prihod) i stoga pogađa one sa nižim pimanjima/mirovinama najviše.

Što se tiče makro posljedica, nakon nekog vremena nominalna plaća bi porasla ali bi i cijene nakon poreza, po pretpostavkom da je hrvatska mala i otvorena ekonomija gdje je većina cijena prije poreza određena vani, kroz otvorenu konkurenciju i trgovinu. Pitanje je jedino da li bi plaće ili cijene brže porasle. Ako nominalne plaće krenu na gore sporije od cijena, realna plaća bila bi niža i tako stimulirala zapošljavanje. Naravno to vrijedi za one plaće koje nisu indeksirane za inflaciju.

A čije jesu? Čije su plaće već godinama pod najvećim povećalom ekonomista, stranih i domaćih i zbog levela i zbog brzine rasta i zbog političke zaštite?

03. siječnja 2012

Zadirkivanje poreznom reformom

autora/ice cronomy

Mislim da je najprecizniji rezime do sada najavljenih, probnih, promjena u poreznom sustavu dao Velimir Šonje na svom blogu. Obavezno pročitajte. Zahtjeva malo više moždanih vijuga.

Uvođenje većega broja poreznih stopa za veći broj različitih proizvoda bitno komplicira i poskupljuje poreznu administraciju, otvara prostor evaziji i beskrajnom, netransparentnom poduzetničkom lobiranju radi ubacivanja u što niži porezni razred. 

Nadalje, uvođenje novih poreznih oblika kada je riječ o oporezivanju imovine i kapitala smatram skupim i nepotrebnim. Ne vidim kako bi ono moglo proizvesti više koristi od šteta.

Ako nema pravih bolnih rezova, a prema svemu sudeći neće ih biti, onda se priroda predloženih zahvata u porezni sustav razotkriva kao novo populističko iživljavanje nad najproduktivnijim dijelom populacije.

Prema tome, ako (značajno) ne smanjujete doprinose (a sada nije vrijeme za njihovo smanjivanje), onda za sada ne dirajte u preostali dio poreznoga sustava – dobrom kontrolom rashoda i vjerodostojnim planom strukturnih reformi uvjerite rejting agencije da Hrvatska zaslužuje BBB-, a podizanje PDV-a čuvajte onako kao što se čuva zlatni metak – za kraj, kada je sva druga municija potrošena.

Ad hoc porezna reforma nije porezna reforma. Ne zaboravimo da koliko god za Hrvatsku on bio važan, Vlada ipak nastoji očuvati BBB- rejting, ne nekakav stelarni rejting na kojem nam drugi zavide. Jednostavno podizanje i uvođenje poreza ili novih stopa PDVa pod izlikom pravednosti  je daleko od onoga što se zove kvalitetnom fisklanom prilagodbom ili poreznom reformom. Možda će zvučiti dosadno ponavljati jedno te isto – prvo ozbiljna promjena rashodovne strane paralelno sa naplatom postojećih poreznih dugova, a tek onda prilagodba prihodovne strane – ali bitno je ne dozvoliti da se rasprava o javnim financijama i fiskalnoj politici prebaci potpuno na poreznu politiku, a reforma rashodovne strane ostane u magli. U magli je bila svih ovh prijašnjih godina HDZove Vlade, a više i bolje se očekuje od nove Vlade. Originalni probni balon je bio potreba rezanja rashodovne strane.

Ako je novo izabrana vlast uvjerena i zagrijana za veliku poreznu reformu, to se ne može temeljiti na ispitivanju javnog mišljenja sa probnim balonima. Šonje odlično idenitficira potrebu promjene načina donošenja odluka i politika poput porezne reforme sa dalekosežnim posljedicama za društvo i ekonomiju. Do sada smo imali netransparantan i autoritaran način donošenja odluka, baziran na medijskom spinu i elitnom odnosu vrha politike. (Prividni elitizam, jer u stvarnosti uglancana elita je ispala ne bolja od običnog uličnog lopova.) Nažalost, sadašnjeg ministra financija Linića vidim kao netkog upravo sa takvom elitnim stavom.

Odklon od takvog načina donošenja odluka je djelomično proces odrastanja demokracije, jer slične primjere možemo pronaći i u  mlađim danima starijih demokracija. Ali dobirim djelom zahtjeva i aktivno zalaganje vlasti (centralne i loklane) za transparentnost i dijalog, ne oslanjanje na plitke emocije i medijske spinove. Ključna karakteristika demokracije, kako je vidi Robert Dahl, je kontinuirana odgovornost (uzvratnost) vlade prema preferencijama svojih građana, koje smatra politički ravnopravnim sebi. Bez autoritarnih tendencija, bez zatvorenosti, bez “klike”.

Pri tome su eksperti i njihove studije kao i procjene učinaka nužan input za donošenje odluka. No, stručne studije ne smiju biti jedini kriterij odlučivanja (iako se ne smije odlučivati bez njih!).

Jednako je važno da se glasno čuje više različitih mišljenja svih zainteresiranih strana, da se sva ta mišljenja uzmu u obzir pri donošenju važnih odluka, i da se intenzitet zalaganja koji prati različita mišljenja odvagne barem jednako pažljivo kao što se važu teorijski argumenti i rezultati studija. Očito, to je puno više od PR aktivnosti, medijskih spinova i probnih balona.

Prema tome, javni dijalog i javna kritika nužni su sastojci svake dobre odluke. Pametna će vlada poticati istraživanja, analize, ali i pluralizam mišljenja i njihova izražavanja, ne bi li jasnije očitala društvene signale i pronašla optimalno rješenje.

Želio bih malo više naglasi da optimalno rješenje porezne reforme svakako zahtjeva input stručnog znanja. Pitanja porezne politike su prilično kompleksna. Puštanje balona jednostavno nije dostatno za dobru poreznu politiku. Ako je Vlada odlučna za novu poreznu politiku sa ciljevima poboljšanja efikasnosti i pravednosti, neka angažira skupinu neovisnih eksperata i odredi vremenski rok, recimo šest mjeseci, godinu dana, tokom kojih će se sastaviti elaborat reforme porezne politike.

Cilj stručne skupine je da informira razmišljanje i otvori diskusiju o poreznoj politici, da argumentirano zaustavi prodiranje nekih nerazuminih tematika bez da nužno donese konkretne zaključke. Ovo nije na liniji “kad imaš problem osnuj komisiju.” Onus i odgovornost je i dalje na Vladi. Ali, uvažavanjem transparentnih i prodiskutiranih preporuka stručne skupine, uvažene i priznate od strane javnosti, dati će (a) legitimitet Vladi za poreznu reformu i (b) ide u smjeru novog načina donošenja odluka.

Takvi pristupi su prilično uobičajeni u razvijenim demokracijama. Primjerice, 1974. budući Nobelovac James Meade pozvan je da predsjeda komisijom o poreznoj reformi u UK. Četiri godine kasnije izašao je poznati Meade Report i dan danas odličan temelj razmišljanja o važnim pitanjima porezne politike. Druge zemlje su također imale vlastite komisije i izvještaje, npr. Carter Report u Kanada 1966., Blueprints for Basic Tax Reform u SAD 1977, Henry Tax Review u Australiji 2010, te jedan od posljednjih The Mirrlees Review u UK 2010. (James Mirrlees je jedan od očeva današnje optimalne porezne teorije i Nobelovac iz 1996.)

Vlade su izvlačile ideje iz ovih izvještaja i vodile se preporukama jer su predstavljale korijeniti pristup poreznoj politici  i nezamjenjivo state-of-the-art razmišljanje prilično pametnih ljudi. Nikakvo puštanje balona i zadirkivanje većim postotkom ovdje ili ondje.

Oznake:
28. prosinca 2011

Kukuriku porezna reforma (2)

autora/ice cronomy

Premijer Milanović kaže da je prvi i najvažiji potez nove Vlade proračun. Dogovoreno.

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

 

29. lipnja 2011

Greece Yard Sale

autora/ice cronomy

Radikalna privatizacija ili radikalni nedostatak razvoja? Grci su izglasali stroge i neprijazne mjere štednje i “garage sale” može započeti. S obzirom koliko im novca treba da zakrpaju rupu i otplate dugove – oko €80,000 po kućanstvu – Grčka nema puno izbora nego prodati silnu državnu imovinu i kompanije kako bi namaknuli bar nešto. Država procjenjuje da bi do 2015. od privatizacije, dakle same prodaje, zaradila oko €50 milijardi – previsoka procjenam po mnogima. Ali, to je jednostavno novac koji ostatak europe (možda i Hrvatska ako bude dio euro zone do 2015) ne bi trebao pozajmiti. Iz WSJ članka

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

04. veljače 2011

Porezna Pravda

autora/ice cronomy

Medijsko eksponiranje porezne problematike je često puta toliko površna i jednostrana da bode oči. Iznimke samo potvrđuju to pravilo. Porezna teorija i politika je sve samo ne jednostavno nabacivanje raznim vrstama poreza i poreznim stopama. Koliko god to zvučalo očito netkome tko i ne provodi većinu vremena studirajući poreznu problematiku, zamislite kako samo izgleda netkome tko to čini. (<–) Nikakvih diskusija oko efikasnosti, a rasprava oko pravednosti se svodi na “koliko visoko oporezovati najbogatije.”

Kratki video je dobar uvod u svu silu problematike optimalnih poreza. Argumenata za i protiv ima svakakvih sa svih strana (vidi video), ali kvalitetna rasprava započinje postavljanjem važnih pitanja. Počnimo sa pitanjima za što želimo uvesti ili podići poreze, za koju vrstu redistribucije, za koji društveni program, za koje javno dobro i koliko to kao građani vrednujemo. Ne pitajte, kao što je uglavnom praksa u Hrvatskoj, koliko će se proračun pokprati ili koliko visoko oporezivati bogate. Porezi nisu ‘za državu.’ To nisu glavne mjere dobrog poreznog sustava. Ako se državni proračun mora stalno krpati i ‘dopunjavati’ problem nije u porezima ili nedostatku istih. (via Mankiw, jer se on u njemu pojavljuje.)

Vodpod videos no longer available.

Porezna Pravda, posted with vodpod
Oznake:
19. svibnja 2010

Porezi i rast

autora/ice cronomy

Tražio sam nešto sasvim drugo a ‘naletio’ na ovaj zanimljivi prikaz u jednoj OECD prezentaciji o poreznoj reformi.


Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

%d bloggers like this: