– Problemi hrvatskog gospodarstva nisu ciklične nego strukturne prirode. Da su ciklični, onda bi problemi došli i otišli.
Situacija ipak nije baš tako ili-ili jednostavna. Problem hrvatske ekonomije jest u biti ciklične prirode, jer se radi o nedovoljnom levelu ukupne potražnje, kao i u mnogim drugim zemljama. Nedostatak potražnje vodi u pad ekonomske aktivnosti (potrošnje, investicija, poreznih prihoda…) i porast (neželjene) nezaposlenosti, sve što pogađa zemlju sada. Kad bi mogli povećati ukupnu potražnju, domaću ili izvana, rješili bi mnoge od tih problem. Vratili bi se u ono relativno “dobro” doba prije par godina kad je nezaposlenost padala, a proračunski i kućni prihodi su rasli. Hrvatska jednostavno nema ‘dobrog’, a sigurno ne i brzog, alata na raspolaganju za povećanje potražnje. (‘Sirovi’ alati fiskalne i monetarne politike poput pumpanja novca u ekonomiju i rezanja poreza koje koriste razvijene zemlje su gotovo pa i zabranjenje nama.)
Problem nedovoljne ukupne potražnje je ciklični problem, ali on ne mora nužno “otići.” Jedna od poanta Keynesovog objašnjenja je da “podzaposlenost” može biti još jedna i stalna ravnoteža. Ekonomska situacija kakva je sada bi mogla ostati ovakva na duži rok, visoka nezaposlenost i stagnacija mogli bi postati nova permanentna ravnoteža i ne moraju nužno “otići.” I to je ono čega se treba bojati.
Uz taj ciklični, Hrvatska ekonomija ima i problem strukturne prirode. I tu je sada zapravo najveći problem. Jer, ono što je dobro u srednjem i dužem roku (strukturna reforma), nije nužno poželjno ili efektivno u kraćem roku (povećanje potražnje), a samo koncentriranje na kraći rok zanemaruje veći, strukturni karakter ekonomskog problema. Strukturne reforme (npr. tržišta rada, javne uprave, zdravstvenog i mirovinskog sustava) jesu potrebne i korisne, ali nisu nešto što u kraćem roku daje rezultate niti su orjentirane na povećanje potražnje. Što bi Hrvatska onda trebala učiniti, tj. što bi trebala učiniti da bi kratkom roku podigne zaposlenost i izađe iz recesije? Smanjenje javne potrošnje je potrebno zbog opće makro stabilnosti, ali ono ima, naravno, efekt suprotan povećanju potražnje i zaposlenosti. Preostaje povećati konkurentnost vlastitih proizvoda.
Dani Rodrik je to lijepo ilustrirao prije par mjeseci. Primjerice, strukturne reforme tržišta rada kao što su fleksibilnost i cijena u otpuštanju te bolje kolektivno ugovaranje, donose svoje pozitivne rezultate, ali neće mnogo napraviti za trenutno povećanje potražnje za radnicima kada nitko ne želi zaposliti ovako i onako. Pogotovo u sektoru razmijenjivih dobara (tradables), dakle dobara za izvoz ili pak kao konkurencija uvozu. Novo zapošljavanje sada može doći kao posljedice potražnje, bilo domaće ili vanjske, za nekim od hrvatskih proizvoda. Drugim riječima, strukturne reforme nisu ni dobra ni brza zamjena za politiku povećanja konkurentnosti u sektoru razmjenjivih dobara gdje je ključ novog zapošljavanja.
Devalvacija, dakle namjerno slabljenje valute, je klasičan način brzog podizanja konkurentnosti, ali u našem slučaju nepoželjan sa visokim troškom i nejasnim benefitom za povećanje izvoz. Uz to, više cijene i plaće zbog nastale inflacije mogu ponišiti pozitivne efekte. Na sličnom tragu, “fiskalna devlavacija” (tarife i subvencije, tj. zatvaranje ekonomije) kontradiktorna je pravilima EU i WTOa za što bi mogli jedino dobiti po repu. Najpoželjniji način povećanja konkurentnosti je podizanje produktivnosti, tj. smanjenje jediničnih troškova rada, u sektoru razmijenjivih dobara. Ali to je tek dugoročno moguće. U kratkom roku se tu ne može puno napraviti. Slično, samo sa još dužim rokom za dobiti kvalitetne rezultate je neka vrsta industrijske politike. Osim dužeg vremena za razradu i implementaciju, zahtjeva smanjenje jediničnih troškova rada da bi bila uspiješna.
Ostaje samo jedna, relativno praktična politika koja u kraćem roku podiže konkurentnost, a to je upravo ona opcija koju Vlada izbjegava – smanjenje nominalnih plaća i smanjenje drugih cijena i troškova usluga poput administrativne crvene trake, infrastrukture, komunalija itd. (čitaj, poželjna privatizacija i racionalizacija usluga). Smanjenje plaća nije dovoljno samo u javnom sektoru kao što se stalno ističe. Rez plaća mora pokriti i privatni sektor, što bi onda rezultiralo smanjenju domaćih troškova. Rješenje nije nimalo jednostavno je zahtjeva ogromnu društvenu koheziju, političku volju i politički kapital. Hrvatska Vlada je nažalost u gubitku za sve to.
Cronomy.org 