I ciklični i strukturni problem

autora/ice cronomy

Luka Brkić kaže:

– Problemi hrvatskog gospodarstva nisu ciklične nego strukturne prirode. Da su ciklični, onda bi problemi došli i otišli.

Situacija ipak nije baš tako ili-ili jednostavna. Problem hrvatske ekonomije jest u biti ciklične prirode, jer se radi o nedovoljnom levelu ukupne potražnje, kao i u mnogim drugim zemljama. Nedostatak potražnje vodi u pad ekonomske aktivnosti (potrošnje, investicija, poreznih prihoda…) i porast (neželjene) nezaposlenosti, sve što pogađa zemlju sada. Kad bi mogli povećati ukupnu potražnju, domaću ili izvana, rješili bi mnoge od tih problem. Vratili bi se u ono relativno “dobro” doba prije par godina kad je nezaposlenost padala, a proračunski i kućni prihodi su rasli. Hrvatska jednostavno nema ‘dobrog’, a sigurno ne i brzog, alata na raspolaganju za povećanje potražnje. (‘Sirovi’ alati fiskalne i monetarne politike poput pumpanja novca u ekonomiju i rezanja poreza koje koriste razvijene zemlje su gotovo pa i zabranjenje nama.)

Problem nedovoljne ukupne potražnje je ciklični problem, ali on ne mora nužno “otići.” Jedna od poanta Keynesovog objašnjenja je da “podzaposlenost” može biti još jedna i stalna ravnoteža. Ekonomska situacija kakva je sada bi mogla ostati ovakva na duži rok, visoka nezaposlenost i stagnacija mogli bi postati nova permanentna ravnoteža i ne moraju nužno “otići.” I to je ono čega se treba bojati.

Uz taj ciklični, Hrvatska ekonomija ima i problem strukturne prirode. I tu je sada zapravo najveći problem. Jer, ono što je dobro u srednjem i dužem roku (strukturna reforma), nije nužno poželjno ili efektivno u kraćem roku (povećanje potražnje), a samo koncentriranje na kraći rok zanemaruje veći, strukturni karakter ekonomskog problema. Strukturne reforme (npr. tržišta rada, javne uprave, zdravstvenog i mirovinskog sustava) jesu potrebne i korisne, ali nisu nešto što u kraćem roku daje rezultate niti su orjentirane na povećanje potražnje. Što bi Hrvatska onda trebala učiniti, tj. što bi trebala učiniti da bi kratkom roku podigne zaposlenost i izađe iz recesije? Smanjenje javne potrošnje je potrebno zbog opće makro stabilnosti, ali ono ima, naravno, efekt suprotan povećanju potražnje i zaposlenosti. Preostaje povećati konkurentnost vlastitih proizvoda.

Dani Rodrik je to lijepo ilustrirao prije par mjeseci. Primjerice, strukturne reforme tržišta rada kao što su fleksibilnost i cijena u otpuštanju te bolje kolektivno ugovaranje, donose svoje pozitivne rezultate, ali neće mnogo napraviti za trenutno povećanje potražnje za radnicima kada nitko ne želi zaposliti ovako i onako. Pogotovo u sektoru razmijenjivih dobara (tradables), dakle dobara za izvoz ili pak kao konkurencija uvozu. Novo zapošljavanje sada može doći kao posljedice potražnje, bilo domaće ili vanjske, za nekim od hrvatskih proizvoda. Drugim riječima, strukturne reforme nisu ni dobra ni brza zamjena za politiku povećanja konkurentnosti u sektoru razmjenjivih dobara gdje je ključ novog zapošljavanja.

Devalvacija, dakle namjerno slabljenje valute, je klasičan način brzog podizanja konkurentnosti, ali u našem slučaju nepoželjan sa visokim troškom i nejasnim benefitom za povećanje izvoz. Uz to, više cijene i plaće zbog nastale inflacije mogu ponišiti pozitivne efekte. Na sličnom tragu, “fiskalna devlavacija” (tarife i subvencije, tj. zatvaranje ekonomije) kontradiktorna je pravilima EU i WTOa za što bi mogli jedino dobiti po repu. Najpoželjniji način povećanja konkurentnosti je podizanje produktivnosti, tj. smanjenje jediničnih troškova rada, u sektoru razmijenjivih dobara. Ali to je tek dugoročno moguće. U kratkom roku se tu ne može puno napraviti. Slično, samo sa još dužim rokom za dobiti kvalitetne rezultate je neka vrsta industrijske politike. Osim dužeg vremena za razradu i implementaciju, zahtjeva smanjenje jediničnih troškova rada da bi bila uspiješna.

Ostaje samo jedna, relativno praktična politika koja u kraćem roku podiže konkurentnost, a to je upravo ona opcija koju Vlada izbjegava – smanjenje nominalnih plaća i smanjenje drugih cijena i troškova usluga poput administrativne crvene trake, infrastrukture, komunalija itd. (čitaj, poželjna privatizacija i racionalizacija usluga). Smanjenje plaća nije dovoljno samo u javnom sektoru kao što se stalno ističe. Rez plaća mora pokriti i privatni sektor, što bi onda rezultiralo smanjenju domaćih troškova. Rješenje nije nimalo jednostavno je zahtjeva ogromnu društvenu koheziju, političku volju i politički kapital. Hrvatska Vlada je nažalost u gubitku za sve to.

Oglasi

9 komentara to “I ciklični i strukturni problem”

  1. Ustvari potrebne su dvije mjere, ali one moraju biti besprijekorno tempirane: prva je smanjenje plaća i otpuštanje suvišnih javnih djelatnika, a druga je apsolutno olakšavanje poduzetništva. Nažalost, ni jedna ni druga nisu baš vjerojatne…

  2. Prije par dana sam na jednom forumu napisao post na temu “živio uvoz”.

    Izvoz i industrijalizacija su, po mom mišljenju, dvije pogrešne fiksacije. Vlada ne bi smjela imati industrijsku politiku niti poticati izvoz. Uvoz je jednako dobar. Hajde da prerastemo više merkantilizam.

    Ako želite vidjeti industrijsku politiku, pogledajte Srbiju. Njihova Vlada je upravo dala tvornici (u francuskom vlasništvu) guma 4.000 eura po svakom novozaposlenom. Zatim, nekim Korejcima koji proizvode akumulatore su poklonili zemljište u vrijednosti 3 milijuna eura. Tu je naravno i Fiat, 1.000 eura subvencije po prodanom automobilu, plus oslobađanja poreza i davanja… i tako dalje, na ovo sam slučajno naletio, vjerojatno toga ima još.

    Ukupni efekt svih tih “poticajnih politika” je nula. Plaće u Srbiji su i dalje manje nego u BiH i Crnoj Gori. Zapravo, efekt nije nula, efekt je negativan. Visoki porezi, carine, jačanje birokracije, ogromna moć države da odlučuje o tome koja firma će opstati a koja ne, pogrešna alokacija radne snage i ostalih resursa. Tržište je kroz depreciranje dinara pokazalo što misli o kvaliteti gospodarstva.

    Jedino rješenje je tržišno rješenje.

    Ako netko još ne prati, obavezno: http://trzisnoresenje.blogspot.com

  3. Ok, djelomicno imaš pravo.
    Posao države nije da bira uspiješne i neuspiješne izvoznike niti da ih pošto poto podupire raznim poticajima. Ipak, gotov svaka zemlja koja nešto znači ima industrijsku i trgovinsku politiku.

    Prvo, ovdje se radi samo o poboljšanju konkurentnosti
    u sektoru razmijenjivih proizvoda kako bi se povećala potražnja za radom u tom sektoru. A koje to mi industrije i proizvode imamo za razmjenu i izvoz, koje tehnološke razvijenosti, u to nećemo ulaziti. Uglavnom, sumnjam da ih je dovoljno za neki izvozni boom.

    Drugo, povećanje konkurentnosti je potrebno kako bi se ublažio negativni efekt smanjenja javne potrošnje.

    Lako je reći tržišno rješenje. Stvar je u tome da tržišta i ne moraju funkcionirati kako treba, što se često događa, a to je upravo slučaj sa tržištem rada u Hrvatskoj primjerice. U tom slučaju neka vrsta domaće intervencije može ublažiti posljedice tog kvara dok se on ne ukloni strukturnom reformom.

  4. Ako je vjerovati Keynesu, tržište rada ne funkcionira nigdje, nije problematično samo u Hrvatskoj.

    Zaposlenost je kod nas u zadnjih godinu dana krize pala na razinu iz 2004 ili tu negdje, odnosno, poništen je konstantni petogodišnji rast zaposlenosti (vidi drugi graf ovdje: http://trzistakapitala.wordpress.com/2010/09/09/nezaposlenost-stabilno/).

    To su vremena rasta BDP-a od 4% godišnje. Ne vidim kako Vladina intervencija bilo koje vrste i veličine može postići sličan efekt.

  5. Ne treba “vjerovati” Keynesu da bi znali da se neuspijeh tržišta rada često događa. U svim zemljama. Ali ne radi se o Keynesovima “sticky” plaćama, to je samo karakteristika u kratkom roku. U dugom i cijena rada se mjenja i namješta prema ponudi i potražnji. (I oko te teorije se lome koplja stalno.)

    Neuspijeh tržišta rada je vezan za alkoativne probleme (nedostatak poželjnih vještina), razna regulatorna pravila ili pak lakoća i cijena zapošljavanja i otpuštanja. Sve to vodi u manje efikasno tržište rada i veću i dužu nezaposlenost. To su mikro problemi alokacije i fleksibilnosti tržišta. Te se stvari mogu ispraviti određenim politikama i reformama. Keynesova PRETPOSTAVKA sticky plaća je makro.

    U tom smislu, neke zemlje imaju dobro funkcionirajuće tržište rada a druge slabo (Hrvatska). “Lijepljive plaće” mogu imati sve zemlje.

  6. Devalvacija/deprecijacija je rješenje podizanja agregatne potražnje u kratkom roku u RH. Ne shvaćam zašto pišete “u našem slučaju nepoželjan sa visokim troškom i nejasnim benefitom za povećanje izvoz”. Otkud ta analiza i gdje je dokaz toga?

  7. Mislio sam na kunu prvenstveno.
    Devalvacija je kod nas nepozeljna zbog euroiziranosti, kredita u valutnoj klauzuli, vanjskog duga. Valutni rizik je visok. Kontroliranih deprecijacija za zemelje poput Hrvatske nema. Sve to u biti znamo vec godinama; da se kunom nece rijesiti problemi realnog gospodarstva.
    Koristi za izvoz su u najboljem slucaju upitne, a u stvarnosti ih i nema. Nisam svijestan da postoji i jedna studija koja pokazuje da deprecijaciju kune slijedi izvozni boom ili da je to primarni problem.

    Problemi konkurentnosti su poznati i zanemarivani godina. Svi osim “silne” precjeljenosti kune.

  8. Da bi mala otvorena privreda izašla iz recesije, ona mora deprecirati realni tečaj. To je postavka makroekonomike malih otvorenih privreda. To može napraviti ili putem korekcije nominalnog tečaja (devalvacije/deprecijacije) ili putem cijena na način da stopa inflacije u zemlji određeni period (godina) bude niža od trgovinskih partnera; deflacija također nije isključena ako je rast cijena trgovinskih partnera niži. U neokeynezijanskom svijetu rigidnih nadnica, pad cijena će se ostvariti putem pada plaća tj. prvo putem rasta nezaposlenosti. Alternativa je vrlo visok rast produktivnosti. U kratkom roku (3-5 godina) ne vjerujem da će doći do buma produktivnosti u RH. Dakle, čeka nas mukotrpan put rasta nezaposlenosti i podizanja konkurentnosti (realne deprecijacije) putem pada plaća. Jednostavnije je s obzirom na navedeni izazov i bezbolnije napraviti jednokratnu korekciju. Trošak doduše postoji i stanoviti udar na GDP bi kvartal ili dva se dogodio. Ali onda slijedi rast GDP-a prema potencijalnom rastu. To se dogodilo u skandinavskim zemljama početkom 90-ih, azijskim zemljama 97-98 i Argentinom 2001. Malo je primjera gdje se tečaj realno deprecirao putem odnosa inflacija. To je jednostavno vrlo bolan i dug put. U tom smislu i nezaposlenost postane strukturni a ne više ciklički problem.

Trackbacks

%d bloggers like this: