Cronomy.org

Odličan izbor. Zapravo postoji puno više zasluga ispod same ‘teorije traženja’ za koju su nagrađeni Diamond, Mortensen i Pissarides.

Vjerujem da ste do sada već pretražili po svim blogovima za više informacija. Tyler Cowen kao i uobičajeno dao si je truda, ali za to se i trebalo probuditi u 6 ujutro.

Teško je studirati ekonomiju, pogotovo makroekonomiji i javnu ekonomiju, bez da se upoznaju i nauče Diamondovi modeli i radovi. Peter Diamond je daleko više dao ekonomskoj znanosti od same zasluge za nagradu. OLG model nacionalnog duga i ekonomskog rasta, standardno štivo u makro teoriji, (kraći opis ovdje) velik doprinos javnoj ekonomiji (financijama) u optimalnom oporezivanju i zadnjih godina reformi mirovinskim sustavima. Imao sam nekakv jezoviti Diamond-bi-trebao-dobiti-Nobela osjećaj  prije par dana kada sam čitao njegovo (trodnevno) predavanja na Munich Lectures in Economics, 2000. Tema: upravo ono o čemu se već danima godinama raspravlja i vrti u krug u Hrvatskoj, mirovinski sustav. Evo uvodnog citata iz prvog djela predavanja.

Systems to provide pensions need to be adjusted from time to time.  This is true of public systems and is also true of private systems.  Sometimes the need arises from a mismatch between finances and benefits under existing rules.  Sometimes the need arises from a mismatch between system design and the social needs that pensions are trying to meet.

Najbolji kratki uvod u “tko je Peter Diamond” naći će te u laudaciji prije samog predavanja, u izvedbi još jednog (legendarnog) Nobelovca James Mirrlessa.

Diamond je dao snažne odgovore na pitanja poput Kako bi trebali oporezivati dobra i usluge i Što je to optimalno oporezivanje? Osim pronalaženja načina da se “uzme” što više prihoda od najproduktivnijih ljudi,  početni i još uvijek nezaobilazan temelj teorije optimalnog poreza je Diamond-Mirrlees production efficienty theorem iz 1971. Nužna karakteristika optimalnog poreznog sistema je da proizvodne (poslovne) odluke ostanu neiskrivljene. Drugim riječima, (pod određenim pretpostavkama) odlika optimalnog poreza je da drži ekonomiju na granici proizvodnih mogućnosti (production possibility frontier).

Ipak, sve to nije zašto je Diamond dobio nagradu. On je pionir teorije traženje (search theory) koja, ukratko, analizira teoriju alokacije resursa sa prisutnošću raznih trgovinskih, tj. tržišnih, frikcija. Drugim riječima, prodavač i kupaca, radnik i poslodavac se ne pronađu i zadovolje  instantno, bez troška, sa savršenim informacija kao što to obično biva u klasičnoj teoriji. Uzme vremena sa troškovima za obje strane što mjenja krajnji rezultat. Mortensen i Pissarides grade na njegovom modelu i ponajviše koriste teoriju traženja da opišu tržište rada i postojanje nezaposlenost, tj. otpuštanje, zapošljavanje i stvaranje poslova. Pissarides je daleko najpoznatiji svakom diplomskom studentu zbog svoje nezaobilazne knjige Equilibrium Unemployment Theory. Ovogodišnji Nobela baca posebno svjetlo na njihov rad o problemu nezaposlenosti i korisnost teorije traženja za probleme tržišta rada. Neki su već i “objavili” da je teorija traženja dobila Nobela. Više o tome slijedi.

Iako shrvan obavezama, o Nobelovoj se ipak treba pisati.

Bit će zanimljivije kad saznamo dobitnika u ponedjeljak, ali možda koja riječ o predkazanjima.

Ovdje su zadnje prognoze sa ‘tržišta’o šansama. Reutersova predskazanja su vrlo zanimljiva i u biti prvo što sam pogledao. (iako su im uspješne prognoze polovične)

Ostao sam ugodno iznenađen kad sam vidio ime Alberta Alesine. Vrlo dobro sam upoznat sa njegovim radovima i opis zasluge za koju bi Alesina dobio nagradu je vrlo točan. Godine mu ne idu u korist jer je ‘mlađi’ pa ima vremena pošto je ipak jak kandidat. (osobna pristranost je očita, ali mislim da bi se većina složila da je Alesina jak kandidat.) Nažalost Alesina je u Reutersovoj prognozi iz drugih razloga. Reuters bazira prognozu uglavnom na broju citiranih radova. Alesina je u zadnjih 12 mjeseci bio vrlo mnogo citiran i raspravljan zbog ovog rada, primarno, gdje opisuje kako štedljivost vodi u rast. Slično je i sa ovim kratkim radom. Pošto politički vjetrovi pušu u tom smjeru ljudi se love za sve što nađu da podržava njihovu tezu, bez kritičkog propitivanja. (Vidi članak u BusinessWeeku za sažet opis.)

Murphy je dobar izbor i siguran izbor, bez velikih kontroverzi i sa mnogo poštovatelja. Dobitnik je još prestižnije od Nobela John Bates Clark medalje i vrlo zaslužan za studije nejednakosti plaća. Kiyotaki je još jedan zaslužan kandidat ali manje od Alesine i Murphya. Kiyotaki je meni osobno, ali mislim i općenito, najpoznatiji po Kiyotaki-Wright modelu koji je višestruko unaprijedio monetarnu ekonomija, tj. teoriju vrednovanja novca kroz mikroekonomske temelje; vrijednost i bitnost novac kao sredstva razmijene. Nema (ili ne bi trebalo biti) monetarnog ekonomista koji nije upoznat sa ovim radom. Moore mi nije dovoljno poznat, ali jedan bez drugoga izgleda ne mogu dobiti nagradu, kao što ni Kiyotaki i Wright ne mogu jedan bez drugoga što čini šansu za nagradom malom.

Uglavnom, bilo da Alesina ili Kiyotaki osvoje mogao bi se raspisati.

Kod ostalih predskazanja, osobno ostajem kod Robert Barro. Zasluga bi mogla biti za rad u teoriji poslovnog ciklusa ili ekonomskog rasta. Problem je isti kao i sa Alesinom. Politička klima nije dovoljno dobra, kao i sa Alesinom jer bi Šveđani riskirali poslati prejaku političku poruku. Tyler Cowen je to dobro opisao.

Uglavnom, mislim da se Šveđani mogu odlučiti za jedan od dva modela. Ili kontroverznijeg dobitnika sa određenom dozom poruke s obzirom na političke struje danas, poput Alesina ili Barro.

Ili pak siguran i zaslužan dobitnik bez ikakvih “političkih” poruka – Bhagwati, Dixit, Nordhaus-Weitzman, Paul Romer (unatoč godinama). Možda neki neutralni ekonometričar. Možda i Shiller, iako bi isto bilo nagađanja što se time htjelo reći. Thaler-Shiller bi bila zaslužna nagrada, unatoč tome što ide za “financije”. U tom slučaju i Fama je treba dobiti gotovo pa sigurno. (Fama-Thaler kombinacija isto nije isključena.) Naravno, od svih ovih imena niti jedno se ne mora pojaviti ove godine (to će tako na kraju i biti). Ja sam makar bacio koje ime pa ako jedan od ovih osvoji moći ću reći da sam ja to predvidio. Tako to ide u Hrvatskoj.