Huh??

autora/ice cronomy

Zašto je, zaboga, “Nema besplatnog ručka” krilatica neoliberalizma? Kakve to veze ima sa neoliberalizmom?? Je li zato jer ja ne znam što je to neoliberalizam (priznajem, u svrhu korištenja trećerazrednih “objašnjenja” van konteksta i vremena, neznam) ili zato jer nisam dovoljno upućen u korištenje “krilatice” (sumnjam, jer svaka uvodna knjiga iz ekonomije objašnjava vrlo jasno, bez ideologije, što znači).

Samo ekonomski nepismen čovjek može povjerovati da besplatne (pitke) vode ima ili da se išta može dobiti/imati za ništa. Nije loše biti ekonomski nepismen, ali neoprostivo je ne htjeti se opismeniti i zadovoljavati se objašnjenjima baziranim na upadljivoj frazologiji.

Oglasi

17 komentara to “Huh??”

  1. Nažalost, jako puno ljudi — a u Hrvatskoj bih se usudio reći i velika većina — savršeno odgovaraju ovom tvom opisu… 😦

  2. Iako Srećko Horvat (autor linkanog članka) ima i neke dobre opservacije (npr. potpisujem sve što piše o problemu dječjeg marketinga), njegova politička pozicija je jasna i mislim da se on činjenicama nije puno zamarao već mu je “Nema besplatnog ručka” naprosto dobro leglo u ostatak priče kao “krilatica neoliberalizma”.

    A da se ne zamara puno činjenicama sam shvatio čitajući njegov prethodni post (“Zašto je baš Iran problem”) u kojem je Christopera Hitchensa proglasio “američkim neokonzervativcem” :-))). E sad, Hitchens je od svojih mladih marksističkih dana stvarno otišao puno udesno, što je dodatno naglašeno nakon 9/11, ali staviti ga u društvo Wolfowicza, Kristola i ostale neokonzervativne ekipe mi se ipak čini debelo pretjerano :-). Ali, dobro mu je “leglo” :-).

  3. Eh, da, te proklete činjenice.

  4. Lakse je vjerovati da ima besplatnog rucka nego da ga nema. Filozofi se ne zamaraju s brojkama ili stvarnim svijetom jer je to previse stvarno za njih.

  5. A ni ekonomisti se baš ne bave stvarnim svijetom.
    Za ekonomiste, realan svijet je poseban slučaj.
    😉

  6. Za neke definitivno je.

  7. Potakli ste me da citiram, sami pocetak knjige historicara ekonomije i tehnologije Joela Mokyra (Northewestern University) Twenty-Five Centuries of Technologicak Change a koju svima na ovom skromnom formumu preporucujem da konzultiraju. Knjiga pocinje ovako: “One of the most pervasive and pernicious half-truth economists teach their students is the hackneyed aphorism that there is no such thing as a free lunch. It is the purpose of this essay to highlight the greatest counterexample to this statement. Economic History is full of examples of free lunches as well as (more frequently) of cheap lunches. At the same time, there are endless instances of very expensive meals that ended up inedible and in some cases lethal. Progress and growth are the subject of this essay, but human history is laden wth waste and inefficiency; the past has rarely been an example of economic efficiency. To phrase it differently, technological change is primarily the study of outward shifts of the production possibility frontier.”
    Da napomenem, nisam citao tekst Srecka Horvata koji spominjete, sad cu ga procitati, pa ovo nije obrana njegovih teza, ako je napao frazu o besplatnom rucku. Rijec je o jednoj od mnogih half-truth kojih se ljudi cesto drze “kao pijani plota”.

  8. Da, to sto Mokyr govori vrijedi za znanje-tehnologija-produktivnost vezu koja ima snazan utjecaj na rast i razvoj. Znanje otkriveno/ustanovljeno stoljecima unazad je dostupno svatkome besplatno.
    Ali netko tko zeli usvojiti to znanje mora se odluciti da li zeli studirati ili biti na trzistu rada i zaradivati.
    Primjeti vremensku dimenziju u Mokyrovom argumentu.
    Free lunch svakako nije aksiom ili princip, ali nije ni polu istina. Jednostavno znaci da ne mozes imati nesto za nista. Moras odredene resourse i “trade off” napraviti izmedu ovoga ili onoga u datom trenutku kad donosis odluku.

  9. technological change is primarily the outward shifts of the production possibility frontier

  10. Malo je nategnuto zvati pozitivne eksternalije koje proizlaze iz tehnološkog napretka “besplatnim ručkom”.

    Besplatni ručak je situacija u kojoj pojedinac ili društvo može konstantno trošiti više nego što proizvodi, a toga bome nema, iako se ova država ponaša kao da ima.

    To je problem koji ne može riješiti tehnološki napredak jer zajedno s rastom produktivnosti rastu i apetiti.

  11. Problem su dakle apetiti; da ne rast bilo bi besplatnog rucka.
    Valjalo bi ponekad ukljuciti i logiku.

    :the outward shifts of the production possibility frontier

  12. Kad bi baba imala neku stvar onda bi bila deda. Otprilike to je tvoj logicni zakljucak. 6 milijardi ljudi se nece pretvoriti u majke tereze.

  13. nevjerojatno, neki koji ovdje zastupaju nema besplatnog rucka, uopce ne znaju sta to znaci. zapravo nije nevjerojatno. neki, tj BD i Simun. Cronomy je objasnio korektno

  14. Čini mi se da se vrtite u krug.
    Poanta nepostojanja “besplatnog rucka” je upravo zbog apetita bez limita, koji moraju biti zadovoljeni limitiranim resursima. Tehnologijom i većom produktivnošću možemo dobiti više iz tih resursa i tako zadovoljiti više apetita. To je i cilj i poanta rasta. Mokyr to labavo naziva “besplatnim ručkom.”
    No, svaka osobna odluka nosim sa sobom tradeoff, odricanje i tako ne možemo imati nešto za ništa. Pošto smo limitirani u (osobnim) resursima, nečeg se moramo odreći. Problem je što ljudi nisu svijesni da je to na djelu i kada ne donose odluke s tim na umu, pa misle da su dobili nešto “besplatno”, nekakav “dobar deal.”

  15. Sav nesporazum nastaje kad se od jedne zvucne fraze pokusa napraviti princip, nacelo.
    Free lunch je jedna prica, a ograniceni resursi su druga prica iako ima ekonomista koji ih povezuju (Mankew).
    Free lunch je fraza, dakle ima simbolicku vrijednost, a ograniceni resursi, polaziste, princip na osnovi kojeg je definirana ekonomija (Lionel Robbins).
    Dakle, nema besplatnog rucka je slogan, fraza, nesto kao narodna poslovica koja je uvijek neprecizna a znaci da ako i dobijes rucak besplatno netko drugi ga je “platio” za tebe, priskrbio, nesto je potrosio, neki rad da ga dobijes. To je poruka.
    Oportunitetni troskovi su pak nesto trece i ovdje, iako ima ekonomista koji ih upetljavaju (opet Mankew) i samo mute stvar.
    Ima ljudi kojima se sve to smijesa, koji sve povezuju sa svime pa zaborave od cega su krenuli i nisu u stanju sistematizirati stvar.
    Sta uostalom znaci besplatno?
    Ako ekonomija proucava alokaciju ogranicenih resursa (Robbins) zasto ta alokacija ne bi mogla biti besplatna? Ovisi kako shavacamo besplatnost.
    Mozemo je tumaciti samo na osnovi principa ponude i potraznje i onda sve zaista ima cijenu samo ako su resursi ograniceni; ako su beskonacni, nemaju cijene. Ali…
    Razmisljajmo drukcije, iz kuta koji ce nam omoguciti da uvedemo u pricu tehnoloski napredak (a to je ono odakle sam poceo, citirajuci Mokyra): i da su resursi beskonacni za zadovoljavanje potreba tim resursima uvijek postoji neki trosak.
    Dakle, prema jednom shvacanju, cak ni beskonacni resursi (koji u neku ruku i jesu beskonacni, jer je svemir beskonacan) ipak nisu besplatni.
    Drugim rijecima, povezivanje fraze o besplatnom rucku s ogranicenim resursima pati od logicke greske non sequitur.
    Apetiti su beskonacni! Pa oni su konacniji od resursa. Normalno, inace ne bi mogli biti zadovoljeni. Svemir je beskonacan a ljudi su konacni.
    Robbinsovo odredjenje ekonomije je kao euklidska geometrija, a alternativna shvacanje ekonomije su kao Riemannove geometrije (resursi beskonacni, apetiti konacni).
    Tradicionalno znacenje fraze o besplatnom rucku, a ono je jedino relevantno, jednako se uklapa u obje, Robbinsovu i alternativnu ekonomiju, sto ce reci nema veze ni s jednom, jer je to half-truth koja vrijedi uvijek i svuda, ne moze se ni dokazati ni opovrgnuti. Zato je to non sequitur.
    A Mokyr, koji se s time igra, uvodi u pricu i tehnologiju.
    Teret mogu dici rukama, a mogu se koristiti i polugom.
    Za izum poluge nije upotrebljen nikakav trosak, ideja je samo sinula, i njome mogu iskoristavati resurse bili oni konacni ili beskonacni.
    To jest, ako je i bilo troska, dobit nije proporcionalna ulozenom nego odskace. Zato Mokyr spominje:
    the outward shifts of the production possibility frontier.
    Nadam se da vidite tu sliku u grafickom prikazu.
    Meni su stvari kristalno jasne i ne vrtim se u krug.
    Razumijem medjutim kad su drugi zbunjeni sam i na svijet gledaju iskljucivo iz jedne paradigme.

  16. Ti si logičku “grešku” (koje u biti nema) riješio tako da si promjenio paradigmu i odredio beskonačne resurse i ograničene želje?
    Bilo bi lijepo kad bi resursi bili beskonačni, ali to nije šta promatramo u ‘stvarnom’ svijetu, pa nema smisla tako ni objašnjavati alokaciju i zadovoljavanje apetita. Euklidova geometrija još uvijek razumno i ne pre-abstraktno objašnjava neograničene apetite. Ne znam da li se isto može reći i za Riemannove geometrije.

    Kako bi bilo da kažemo Mokyr je u biti u krivu, da ništa nije dokazao i gotovo. Nego, Nobel stiže u ponedjeljak, pa da kažemo nešto o tome. Da promjenimo temu na nešto zanimljivije.

%d bloggers like this: