Ekonomija antibiotika

autora/ice cronomy

Puzz sa Digresija pita zašto doktori prekomjerno izdaju recepte za antibiotike, s obzirom da se ne preporuča uzimanje antibiotika za svako šmrcanje nosa, temperaturu i ostale slične virozne simptome. Antibiotici su naravno namjenjeni bakterijskim infekcijama koje mogu izlječiti. Virusne upale ne mogu.

Svaki put kad doktor izda recept za antibiotik postoji mala šansa da bakterija mutira u oblik vrlo otporan na antibiotike. Takvih epizoda ima u povijesti i to je razlog zašto se traži da se antibiotici ne izdaju olako, osim u slučajevima vrlo jakih i jasno bakterijskih infekcija. Mislim da je to svima već dobro poznato, a doktorima sigurno. Zašto onda liječnici izdaju recepte za antibiotike ‘svaki’ put kad odemo u posjetu?

Dva su razloga vjerojatna. Prvo, pacijenti traže antibiotike za razne ‘sezonske’ upale jer misle da je to lijek. Doktori udovoljavaju i izdaju recepte jer pacijent uvijek može otići drugom doktoru. Drugo, radi se o slučaju tragedije zajedničkog vlasništva (kako je to tragedy of the commons preveden kod nas). Kao što jedan seljak zna da sa jednom kravom ne može iskoristiti (iscrpiti) cijeli pašnjak, tako samo jedan recept za antibiotike neće prouzročiti super-bakteriju otpornu na antibiotike. Međutim, kada svi doktori stalno prepisuju antibiotike, mutacija u super-bakeriju je gotovo sigurna. Liječnik zna kako i zašto super-otporne bakterije nastaju, ali isto ‘zna’ da baš taj jedan njegov recept neće proizvesti super-otpornu bakteriju. No, marginalni efekt takvih odluka nije isti kao agregatni.

BTW, ovo objašnjenje je preuzeto iz zanimljive knjižice Roberta Franka The Economic Naturalist sa mnoštvom sličnih zanimljivih pitanja kao primjerice zašto su kamikaze nosile kacige, zašto smeđa jaja koštaju više od bijelih ili zašto trgovine imaju znakove da su psi vodiči dozovljeni u trgovini?

Oglasi

6 komentara to “Ekonomija antibiotika”

  1. Mene je na razmišljanje o antibioticima naveo onaj članak s Economista kojeg sam linkao. Jer, ako je količina uzetih antibiotika toliko različita ovisno o državi/narodu/kulturi u kojoj se netko nalazi — kako je onda moguće da i nema nekih velikih razlika u zdravlju između tih istih država? Mogu nekako razumijeti razliku između količina antibiotika u nordijskim i npr. Italije i Špaljolske. Različite su klime, različite se razvijaju mikroorganizmi, i to… Ali razlika između sjeverne i južne Belgije… Očito je i to što ljudi traže antibiotik i to što ih doktori propisuju nešto treće, a ne “količina” bolesti.

  2. Poznajem naravno Hardinov članak o “tragediji zajedničkog vlasništva”, a takodjer i kritiku Elinor Ostrom, koja ovdje mozda nije presudna, ali mozda i jest. Naime, sta je ovdje u “zajdenickom vlasnistvu”: Zdravlje? Bolest? I kako se to moze privatizirati da se tragedija zajednickog vlasnistva prevlada?

  3. Da, vjerojatno ovdje nije toliko u pitanju “tragedija zajedničkog vlasništva”. Čak i da da država ne subvencionira antibiotike — nitko ne može sa sigurnošću znati da ljudi (doktori i pacijenti) tada ne bi pretjerivali.

    Ovo je tipičan primjer moralnog hazarda, liječnici ne snose posljedice loše odluke na pacijentovo zdravlje ukoliko do problema ne dolazi odmah i ukoliko pacijent ne zna povezati probleme koji kasnije nastaju s pretjeranim antibioticima. A pacijentima jest vrlo teško povezati, jer posljedice mogu biti alergije, osipi, … puno godina kasnije.

  4. I bolest i zdravlje su u zajednickom vlasništvu društva. Nije jasno da se nešto može privatizirati da bi donošenje odluke oko izdavanja recepta bilo bolje. Donošenje odluka na pojedinačnoj razini može imati negative posljedice za društvo. Ukupne troškove u društvu bi trebalo uzeti u obzir.

    Da doktori pretjeruju i u zemljama koje ne subvencioniraju. Postoje i drugi razlozi zašto pretjerivati osim cijene; pacijent može promjeniti doktora, tužbe itd.

  5. Imaju li doktori poticaje od farmaceutskih kompanija?

  6. Raspitao sam se malo o tome. Ilegalno je davati i primati takve poticaje, naravno, pa studija o tome i nema. Naravno ima slucajeva pod etiketom “marketinga.” Ipak, nekakve poticaje po izdanom receptu je tesko vjerovati da postoje, pogotovo za starije lijekove, na tržištu već desetljećima, što većina antibiotika je.

%d bloggers like this: