Novi Dioklecijan

autora/ice cronomy

Od ovoga ima već par tjedana. Krešimir Sever i NHS traže aktiviranje Povjerenstva za praćenje cijena. Potpuna besmislica i gubitak vremena, naravno, jer niti povjerenstvo može bilo što napraviti oko viših cijena, niti je jasno zašto je to poželjno. Zemlja je u suštini u recesiji, nezaposlenost je relativno visoka, potršnja građana niska. Uglavnom, svaki od glavnih komponenti ukupne potražnje je na daleko nižem levelu nego prije par godina. Jasno kao dan iz HNBovog biltena. U isto vrijeme vidimo da cijene (pogotovo) sirovina i hrane idu na gore diljem svijeta. Ništa posebno Hrvatskoj da cijene idu gore. Uostalom, hrvatska je tako mala i beznačajna u svojoj kupovnoj moći i proizvodnji sirovina za svjetskom tržištu da nemamo nikakve šanse utjecati na vanjske cijene.

Iz ovakvih zahtjeva možemo iščitati da sindikati (NHS konkretno) traže bilo kakav razlog da zasjedaju sa Vladom, pretendiraju na rješavanje problema i brigu za malog čovjeka. A da ih pitate što i kako bi oni uradili da cijene više ne rastu konkretnih odgovora ne bi bilo. Sve se svodi na istu ispuhanu mantru o “sjednimo i dogovorimo se.” (Da ne bi bilo zabune, konkurentska struktura mnogih industrija u hrvatskoj naginje prividno monopolu što kao posljedicu ima više cijene proizvoda. Ali onda se prirodna diskusija o uvođenju više konkurencije u te neke monopolske sektore pod državnom kontrolom odmah poklopi i prekine. )

Ali može se i gorih razloga/motiva iščitati.

Primjerice, stare navike teško umiru. Neke, vrlo stare. Davne 301. godine car Dioklecijan je izdao Edikt o (maksimalnim) cijenama. Poanta je bila jednostavna. Silnim trgovcima, njihovoj gramzljivosti i besramnom određivanju cijena treba staviti limit. Za oko 900 dobara i 150 usluga u cijelom carstvu određena je gornja cijena i smrtna kazna onome tko se tih limitiranih cijena nije držao. Bila je to jedna od mjera za stabiliziranje cijena, na kraju neuspješna jer je sama cijena novca u rimskom carstvu padala. Dioklecijan je mislio da je povećanje cijena neopravdano i da se radi o čistom profiterstvu – podizanje cijena kako bi se iskoristili posebni uvijeti na tržištu – isto što i Sever danas misli. Iako Sever ne bi išao sve do smrtne kazne, edikt o spriječavanju rasta cijena bio bi više nego dobro došao kao “rješenje.” To je i ono što Sever traži kao svrhu Povjerenstva.

No Sever ne razumije razliku između inflacije i profiterstva. Kontrola cijena nije nikakva mjera protiv inflacije. Ako cijena baš svega raste onda cijena ničega ne raste jer su cijene samo relativne. Nema profiterstva iz inflacije svega jer ako svi pokušaju biti profiteri nitko neće uspijeti. Za poskupljenja postoje jasni razlozi u većini slučajeva, iako nesofisticirani ljevičari poput Severa imaju jasne moralne probleme sa time. Cijene rastu zbog relativnih oskudica i tražeći da cijene ne rastu baš u vrijeme oskudica je suprotno tržišnom određivanju cijena. Naravno da netko tko je protiv toga zahtjeva edikt o “nadzoru cijena kako bi se zapriječio bilo kakav njihov rast.” Ali, postoji i moralna pozadina određivanja cijena na bazi oskudice.

No, Sever to ne vidi. Za njega, kao i za Dioklecijana, poanta je da se kao skbrnik pobrine za najugroženije, siromašne, jer njih će povećanje cijena najviše pogoditi. Manipuliranje cijena je prilično loš način poboljšanja statusa siromašnih i rješavanja problema nejednakosti. Njihov problem je niski prihod, ne visoke cijene. Zaustavljanje povećanja cijena ima benefita za sve u društvu, bogate i siromašne, što baš i ne zvući kao najbolji način smanjenja nejednakosti i progresivnosti.

Rast cijena zbog oskudica ne pridonosi problemu nejednakosti prihoda (ili nepravde) u društvu jer funkcija pravilno određenih, tržišnih, cijena je efikasnost, ne pravednost. Edikti o cijenama mogu samo narušiti tu efikasnost, dok ništa neće napraviti za bolju (pošteniju) raspodjelu prihoda. Siromašnima trebaju veći prihodi, ne niže cijene. Povjerenstvo za redistributivnu pravednost dakle zvuči kao senzibilnija ideja.

Socijalistički ekonomist Abba Lerner je to dobro razumio. Šteta što mi imamo Dioklecijane, a ne Lernere na ljevici. Dva njegova citata.

“the solution of poverty lay not with the manipulation of prices but with the distribution of money income.”

“If redistribution of income is desired it is best brought by a direct transfer of money income. The sacrifice of the optimum allocation of goods is not economically necessary.”

Oglasi

4 komentara to “Novi Dioklecijan”

  1. Sindikati nisu bolji nista od politicara. Samo populizam i fraze i onda jos malo fraza. Nazalost HR ima losu obrazovnu strukturu gradana. Ima lijep postotak ljudi iznad 15 godina koji nisu zavrsili osnovnu skolu ili im je osnovna skola max doseg obrazovanja. Velika vecina se skolovala i zivjela dobar dio svog zivota u komunizmu gdje je drzava sve radila za njih. Cak i danas skolstvo ima koncepciju iz 1950. godine gdje je uber vazno znati ime planine u francuskoj nego dati life skills: objasniti ucenicima sto je to kredit, ziroracun, sto je kamatna stopa, sto je proracun, sto je to lokalna vlast, kako se donose zakoni, ustav, kako ispuniti poreznu prijavu itd. Upravo zato ovakva vlada i tipovi kao Sever prolaze i zato Hrvati vole fraze i vole populizam. Zato imas situaciju da seljaci i skverani strajkaju zajedno iako su u stvari konkurenti za novac iz proracuna. Komedija.

    • Savršeno je nebitno što neki nisu završili osnovnu školu, jer se ovakve osnove ekonomije — za razliku od nekih zemalja — ne uči u osnovnim školama, pa ni u većini srednjih. I najobrazovaniji kod nas često ne razumiju temelje prihoda i rashoda.

  2. Mislim da je Dioklecijan bio malo žešći licemjer, jer je i u stara vremena bilo više nego jasno što je i kako nastaje inflacija. Vlast, koja je vrlo rano prigrabila monopol na kovanje novca, kad-tad bi zbog rastućih troškova podlegla tome da smanjuje količinu plemenitih metala u kovanicama, i s tako “ušteđenim” srebrom pravi nove kovanice.

    Naravno da bi tržište na to reagiralo dizanjem cijena.

    Jednostavna činjenica da je inflacija monetarni fenomen je nešto što nije jasno niti svim ekonomistima, a posebno je velik problem povjesničarima. Mnogi povjesničari i dan danas smatraju da se inflacija može dogoditi iz nekih tko zna kakvih misterioznih razloga van bilo čije kontrole (vidi se iz njihovih tekstova).

    E sad, oskudica ne generira inflaciju. Inflacija se obično definira kao pad vrijednosti novca, odnosno rast svih cijena, ali ni te definicije nisu skroz precizne. Uglavnom se opći rast cijena naziva inflacijom.

    Ako je količina novca fiksna, onda oskudica (npr. nafte) diže cijenu samo nafte, ali ne i druge cijene.

    Nije dakle moguće lančano poskupljenje. Ljudi to ovako zamišljaju: rast cijene nafte diže cijene transporta, koje onda dižu cijene proizvoda i usluga koji se transportiraju, što onda diže sve ostale cijene uključujući i plaće. To tako ne može funkcionirati ako ne poraste količina novca u opticaju.

    Inflacija je dakle monetarni fenomen, ne događa se zbog oskudica nego zbog štampanja novca.

    U skladu s tim, kada rastu sve cijene postoji profiter. To je onaj koji prvi dobije novi novac, a to je, naravno, država.

  3. Sve se to da promjeniti. Stanje u skolstvu nije zapisano u kamenu ali nazalost mi smo po mentalitetu jako inertni. Fali nam japanski kaizen. Nije jednostavna cinjenica da je inflacija monetarni fenomen jer da je nebi ja sada zaglavio u jedno parsto stranica monetarne ekonomije. Ne da nije jasno svim ekonomistima nego se svi ekonomisti oko toga ne slazu.

%d bloggers like this: