Od ovoga ima već par tjedana. Krešimir Sever i NHS traže aktiviranje Povjerenstva za praćenje cijena. Potpuna besmislica i gubitak vremena, naravno, jer niti povjerenstvo može bilo što napraviti oko viših cijena, niti je jasno zašto je to poželjno. Zemlja je u suštini u recesiji, nezaposlenost je relativno visoka, potršnja građana niska. Uglavnom, svaki od glavnih komponenti ukupne potražnje je na daleko nižem levelu nego prije par godina. Jasno kao dan iz HNBovog biltena. U isto vrijeme vidimo da cijene (pogotovo) sirovina i hrane idu na gore diljem svijeta. Ništa posebno Hrvatskoj da cijene idu gore. Uostalom, hrvatska je tako mala i beznačajna u svojoj kupovnoj moći i proizvodnji sirovina za svjetskom tržištu da nemamo nikakve šanse utjecati na vanjske cijene.
Iz ovakvih zahtjeva možemo iščitati da sindikati (NHS konkretno) traže bilo kakav razlog da zasjedaju sa Vladom, pretendiraju na rješavanje problema i brigu za malog čovjeka. A da ih pitate što i kako bi oni uradili da cijene više ne rastu konkretnih odgovora ne bi bilo. Sve se svodi na istu ispuhanu mantru o “sjednimo i dogovorimo se.” (Da ne bi bilo zabune, konkurentska struktura mnogih industrija u hrvatskoj naginje prividno monopolu što kao posljedicu ima više cijene proizvoda. Ali onda se prirodna diskusija o uvođenju više konkurencije u te neke monopolske sektore pod državnom kontrolom odmah poklopi i prekine. )
Ali može se i gorih razloga/motiva iščitati.
Primjerice, stare navike teško umiru. Neke, vrlo stare. Davne 301. godine car Dioklecijan je izdao Edikt o (maksimalnim) cijenama. Poanta je bila jednostavna. Silnim trgovcima, njihovoj gramzljivosti i besramnom određivanju cijena treba staviti limit. Za oko 900 dobara i 150 usluga u cijelom carstvu određena je gornja cijena i smrtna kazna onome tko se tih limitiranih cijena nije držao. Bila je to jedna od mjera za stabiliziranje cijena, na kraju neuspješna jer je sama cijena novca u rimskom carstvu padala. Dioklecijan je mislio da je povećanje cijena neopravdano i da se radi o čistom profiterstvu – podizanje cijena kako bi se iskoristili posebni uvijeti na tržištu – isto što i Sever danas misli. Iako Sever ne bi išao sve do smrtne kazne, edikt o spriječavanju rasta cijena bio bi više nego dobro došao kao “rješenje.” To je i ono što Sever traži kao svrhu Povjerenstva.
No Sever ne razumije razliku između inflacije i profiterstva. Kontrola cijena nije nikakva mjera protiv inflacije. Ako cijena baš svega raste onda cijena ničega ne raste jer su cijene samo relativne. Nema profiterstva iz inflacije svega jer ako svi pokušaju biti profiteri nitko neće uspijeti. Za poskupljenja postoje jasni razlozi u većini slučajeva, iako nesofisticirani ljevičari poput Severa imaju jasne moralne probleme sa time. Cijene rastu zbog relativnih oskudica i tražeći da cijene ne rastu baš u vrijeme oskudica je suprotno tržišnom određivanju cijena. Naravno da netko tko je protiv toga zahtjeva edikt o “nadzoru cijena kako bi se zapriječio bilo kakav njihov rast.” Ali, postoji i moralna pozadina određivanja cijena na bazi oskudice.
No, Sever to ne vidi. Za njega, kao i za Dioklecijana, poanta je da se kao skbrnik pobrine za najugroženije, siromašne, jer njih će povećanje cijena najviše pogoditi. Manipuliranje cijena je prilično loš način poboljšanja statusa siromašnih i rješavanja problema nejednakosti. Njihov problem je niski prihod, ne visoke cijene. Zaustavljanje povećanja cijena ima benefita za sve u društvu, bogate i siromašne, što baš i ne zvući kao najbolji način smanjenja nejednakosti i progresivnosti.
Rast cijena zbog oskudica ne pridonosi problemu nejednakosti prihoda (ili nepravde) u društvu jer funkcija pravilno određenih, tržišnih, cijena je efikasnost, ne pravednost. Edikti o cijenama mogu samo narušiti tu efikasnost, dok ništa neće napraviti za bolju (pošteniju) raspodjelu prihoda. Siromašnima trebaju veći prihodi, ne niže cijene. Povjerenstvo za redistributivnu pravednost dakle zvuči kao senzibilnija ideja.
Socijalistički ekonomist Abba Lerner je to dobro razumio. Šteta što mi imamo Dioklecijane, a ne Lernere na ljevici. Dva njegova citata.
“If redistribution of income is desired it is best brought by a direct transfer of money income. The sacrifice of the optimum allocation of goods is not economically necessary.”
Cronomy.org 