Ideja da su kompanije u u većinskom državnom vlasništvu i upravom nekakvo obiteljsko srebro i dragulji je sasvim neutemeljena i smiješna. Nitko sa pola mozga u Hrvatskoj ne bi trebao misliti drugačije već da su te kompanije samo (jedan) izvor korupcije, političkog kadroviranja i izvlačenja sredstava poreznih obveznika.
Dva primjera.
Friščić i Jurčić se dogovorili da “Podravku ne prepuste tržištu”
“Moji zadnji razgovori s njim vezani uz Podravku su iznimno pozitivni. Jurčić mi je u više navrata rekao kako je Podravka svojevrsni dragulj koji treba i dalje brusiti te ga se ne smije prepustiti tržištu, jer ono bi nekima s drukčijim pogledima omogućilo iskreirati procese koji bi se tu mogli događati, rekao je Josip Friščić.”
Što ova rečenica Friščiću točno znači, teško je znati. Ipak, valjda je svima jasno da je za Podravkine proizvode i širenje plasmana dogovor dvaju političara, Friščića i Jurčića, oko brušenja dijamanta na jednoj strani daleko “poželjnija” opcija od tržišne konkurencije na drugoj. Politički dogovorna ekonomija vs. tržišna konkurencija? Zar vi vidite dilemu?
Svima dostupno omiljeno obiteljsko srebo, HŽ. Dobar primjer kako kolektivni ugovori nisu nužno dobri za sve zaposlenike.
Cronomy.org 