Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

Oglasi

One Trackback to “Obiteljsko srebro? Uistinu?”

%d bloggers like this: