Cronomy.org

Izjave i petljanje Linića oko pozivanja i dolaska MMFa, što god to značilo, u Hrvatsku je dobar primjer zašto ne Linića na takvu vitalnu funkciju.

Na jednoj strani ministar financija u sjeni jasno daje do znanja da dolaskom na vlast dolazi i MMF u Hrvatsku. Sljedeći dan vodstvo Kukuriku koalicije ublažava izjavu da je to tako i pokušava vaditi Linića. Ovakvi ‘flip-flop’ momenti stvaraju (a) političku nelagodu, (b) snažan osjećaj neizvjesnosti građanima i investitorima i (c) daju glas HDZu koji ispravno ukazuje da Kukuruku ne zna što želi. Iritantno!

Zapravo nije “što god to značilo” jer dolazak MMF ne znači bilo što. Istina, MMF nije bauk i ne treba ga se plašiti. Ali isto treba razumijeti da MMF ne dolazi na poziv “dođite mi ne neznamo što treba.” MMF ima standardni set alata, politika i uvjeta koje jedna zemlja treba provesti. Posljednjih godina isti su se ponešto promjenili, ponajviše u svrhu fleksibilnosti dostupnosti aranžmana u kriznim situacijama. No MMF je i dalje manje-više ista institucija koja uvjetuje svoju pomoć i sredstva. Na zemlji je da sama donosi, izglasa i provede ove i one ekonomske politike.

Fiskalna konsolidacija, rezanje proračunskog deficita i javnog duga, su previše važne politike da bi se ostavilo politikantima. Linić uvijek gleda kako zadati udarac HDZu, polemizirati i kontrirati (po čemu je samo suprotna slika Šukera) što je donekle i jedini legitimni cilj pred izbore.

Međutim, što nakon toga? Što nakon prizivanja MMFa kao bonus žetona za više glasova? Ministar financija zadužen za ozbiljnu i snažnu fiskalnu konsolidaciju kao zadaću ima ne samo gledati u brojke i bilance proračuna već i upravljati očekivanjima (a) građana i (b) tržišta novca gdje se određuje kreditni rejting. Najbolji načina za to je jasna komunikacija – što je prioritet i kako to postići. Kukuriku valjda razumije da se ovakve izjave Linića nedvojako prenose i u stranima medijima. Čak i nekima važnim.

Fiskalna konsolidacija je diskusija kako smanjiti razliku između kamatnih stopa Hrvatskih euroobveznica i Njemačkih, a ne diskusija oko angažmana MMFa. Ovo potonje ukazuje da Kukuriku još u biti nema konkretnu ideju što i kako učiniti. Znam, imaju plan za srednji rok “kako to obaviti bez bolnih rezova”, što je samo iluzija. Ali recimo da ima šanse i za tako nešto. Za to im treba dobar ministar financija. Jedan bez izjava i stavova kontradiktornih onima svojih lidera, pogotovo budućeg premjera. Jedan koji jasno i glatko može komunicirati ciljeve i mjere kojima to postići. Koji komunicira sa javnošću kako će se obavezati smanjiti deificit, ne samo kontrirati političkim protivnicima. Poželjan bi bio netko poput Grčkog ministra financija.

Fisklana konsolidacija će nakon izbora biti test ozbiljnosti i zrelosti koalicije i politike koja pobjedi, da provede ono što se godinama odgađa. Bit će mjera političkog troška koji je koalicija spreman podnijeti za sprovedbu nepopularnih reformi i rezova. Za početak, dobro bi bilo da onaj odgovoran za to stavi svoj posao na liniju i uvjetuje ostavkom ukoliko se fiskalna konsolidacija ne provede uspješno.

Ovo nema direktne veze sa zaslugama za Nobelovu, ali ima sa Simsom. SEEbiz kaže da je “akademija u Stockholmu ipak napravila određeni otklon od dosadašnje prakse da pri donošenju odluke zanemaruje aktualna zbivanja…” Možda, iako se ne bi tako brzo složio. Primjerice, Sims osim Nobelovih zasluga je i jedan od osnivača fiskalne teorije nivoa cijena.

U radu 1999., dakle na samo pragu uvođenja eura, Sims je koristeći tu teoriju analizirao slabosti europskom monetarnog projekta. Sims započinje i motivira svoj rad sa vrlo poznatim Sargent-Wallace radom iz 1981, rad koji i Nobelov komitet citira.

It has been recognized, at least since Sargent and Wallace (1981), that sufficiently irresponsible fiscal policy could cause problems for monetary policy, but this has been treated as no more than an important footnote to the central role of monetary policy.

Nakon pregleda teorije, Sims je opisao slabosti i potencijalne opasnosti za projekt Europske Monetarne Unije.

It is striking that the Maastricht accords spell out in great detail the institutional arrangements for a common monetary system while providing no correspondingly detailed structures for coordination of fiscal policy. The accords even seem to reflect a belief that eliminating relationships between fiscal authorities and the central bank guarantees monetary stability. …

Before I proceed, let me note that I am only going to describe what seem to me to be potential hazards and pressures on the system. I think it is unlikely that EMU can long survive with the degree of vagueness and weakness in the associated fiscal structure that currently characterize it. This does not mean, though, that the EMU cannot long survive. One possible response to pressures as they arise is that fiscal institutions can emerge and adapt as necessary in order that EMU survive.

…

Country default, if it occurs, will be a major blow to the defaulting country’s economy and financial system. EMU members are all sovereign states with recent histories of having run their own monetary systems. They will all still have central banks, of a sort, and central bankers. If a country were in such distress that
its interest rates rise substantially above those of other EMU members and that it thereby came to the brink of default, it seems very likely that it would leave the EMU and restart its independent monetary system. It would thereby revive the option of gentle, uniform, and partial default via inflationary finance and devaluation. If markets put some credence in this scenario, they will react to an EMU member’s fiscal distress much the way they have historically reacted to a fragile commitment to a fixed exchange rate. Rising interest rates on debt will fuel speculation that drives the rates up even faster, increasing fiscal distress further, in a rapid spiral leading to crisis.

Even one such crisis would threaten the future of EMU, as it would likely breed contagion effects in other countries. It seems to me, therefore, that the EMU must pay attention to fiscal coordination and to attempts to keep interest rates unifor-m. Country bankruptcy may have to be contemplated as a remote possibility, but welcoming its threat as a source of fiscal discipline seems foolhardy.

Opet, ovo je Sims 1999.

Ok, dobitnika Nobelove za ekonomiju znate ako vas zanima. Ipak, evo Christopher Sims i Thomas Sargent. Zasluga je za tehnike studiranja makroekonomije. Vrlo cool nagrada. Iznenađen sam jedino da je Sims dobio nagradu prije Hal Whitea, ali pošto se komitet odlučio koncentrirati na makroekonomiju, primjereno je da se Sims prepozna prije Whitea. Iako, i to bi se dalo debatirati.

Kao i svake godine ekipa sa Marginal Revolution se raspisala o nagradi (pretpostavljam da ostanu budni cijelu noć za dodjelu i pisanje o nagradi.) Za sada, dok ne organiziram malo šta napisati evo dva linka na dva intervjua sa pogodite s kime.

Interview with Christopher Sims

Interview with Thomas Sargent

• Dug središnje države sa šest milijardi eura povećao se na devet milijardi eura, povećan je tri puta,

Nekima ni doktorat iz ekonomskih znanosti nije dovoljan za pravilnu ekonomsku analizu.

• Drugi još žive u oblacima demagogije.
  

Zauzet još ovaj tjedan, ali ipak nisam potpuno nestao. Evo još jedan moj članka za ekipu moj-uspjeh.com portala – Država nije kompanija. Svakako pročitajte linkove u postu. Taj članka je krenuo kao reakcija na ovu “analizu.”

Ne vjeruj izvoznicima ni kad darove nose ideju je poželjno dobro prožvakati, možda i dva, tri puta pročitati prije nego se skače na zaključke i ‘mentalne poštapalice’ kao zamjena za konkretnu analizu. Izvoz je bitan, ali nije sve što izvoznici misle da je dobro za njih dobro i za sve druge. Klasični primjer – vrijednost kune.