Cronomy.org

Sylvia Nasar, autorica biografije Johna Nasha i mislim prva, ako ne i jedina koji je intervjuirala famoznog Grigoria Perelmana, ima novu, knjigu o galeriji ekonomista, Grand Pursuit: The Story of Economic Genius. Gornji video ilustrira.

U NYT piše o Keynesu. Svi znamo da su Keynesove ideje imale snažan utjecaj na ekonomsku ulogu i politiku države, posebno njenu intervenciju tokom poslovnog ciklusa,  kao i na smjer (makro)ekonomske znanosti kroz drugi dio 20. stoljeća. Bez obzira da li se slažemo ili ne oko pitanja da li državna intervencija može popraviti ekonomiju u (dubokoj) recesiji, poanta, piše Sylvia Nasar, je da su Keynesov optimističan stav, ideje i retorika preokrenuli tok  ekonomije kao dismal science. Keynes je više od bilo kojeg drugog ekonomista vjerovao da se nešto ipak može napraviti. Robert Skidelsky, ‘vrhovni’ biograf Keynesa, nije bez razloga nazvao drugu od tri knjige The Economist as Savior. Keynes je, kao osoba i ekonomist, imao vedriji pogleda na budućnost od mnogih svojih suvremenika, pa i većine današnjih ekonomista, gdje cinizam služi kao iskaznica članstva.

Iz NYT članka:

… rather the Winston Churchill of economics, radiating optimism when things looked bleakest, never so happily engaged as in a national or global emergency.

…

On what, exactly, did Keynes’s faith in the future rest, apart from his upbeat temperament and can-do British spirit? Confidence in the “apparatus of the mind,” his term for thinking like an economist. His great innovation was to create — in parallel with America’s Fisher — an “economics of the whole” that was useful for understanding and treating temporary but dangerous economic breakdowns.

KEYNES straddled the Old World notion that the best a member of the working classes could do was to accept his station in life, and the New World order in which it was accepted that nations and people could make their own destinies. By the time he settled on economics, the once dismal science had become, if not exactly gay, then no longer grim, hopeless or resigned.

Dodatni izvadak iz knjige ovdje, Hayek, Keynes and How to Prevent Economic Crises: Sylvia Nasar.

Recenzija knjige iz WSJ ovdje.

Tumblr o stvarima od kojih je Apple vrijedniji. Primjerice, od ekonomije Singapura i Danske, obje sa BDPom +$300 milijardi. Što će reći, vrijedniji od Hrvatske by far.

Počeo sam čitati okvirni plan Kukuriku koalicije.

Priznajem zanima me samo ekonomski plan i program, što ne znači da su drugi nebitni već jednostavno da je kao temelj svih drugih politika prioritet ekonomska politika. Instant analiza već im dovoljno, u dobroj mjeri sve samo ne dobri komentari. Ne morate se složiti sa svime da bi isto imali bolji komentar od izljeva razočaravajućih emocija. Mislim da je pristup programa kao “ugovor sa građanima” bolji od detaljnog nabrajanja svih mogućih konkretnih poteza. Političari se ne mogu vjerodostojno obavezati na neku politiku za sljedeće 4 godine.

Stoga, ako je program okvirni ne treba očekivati detalje u vezi svega. Željko Lovrinčević ima drugačiji pogled na program od većine. Ne znam da li je bitno što je ekonomski savjetnik premijerke Kosor, no ipak je u pravu kad ističe

“…nedostatak jasnih odrednica kako konsolidirati javne financije, nabraja Lovrinčević.”

Ok, plan kaže “Razradit ćemo plan cjelovite fiskalne konsolidacije u kratkom i srednjem roku….” što bi značilo da će se odrednice tek objaviti. Držimo ih za riječ. Svakako, konsolidacija je potrebna i previše važna da bi se njome manipuliralo birače. Ako su u koaliciji ozbiljno proučavali prijašnje konsolidacije drugih zemalja, primjetili su da uspijeh ovisi i o javnoj percepciji mjera konsolidacije.

Dobro je što se ističe da se konsolidacija mora temeljiti na smanjenu javne potrošnje. Loše je što se ističe (boldano u programu) kao nekakva “zadnja linija obrane” mutna primanja najugroženijih skupina stanovništva. To ostavlja previše proizvoljnog definiranja tko su najugroženiji i po čemu. (primanjima jasno, ali kojim i kolikim)

Znamo da je forma fiskalne konsolidacije važnija od količine. U tu formu spadaju i ekonomske i političke varijable. O tome se može puno reći. Sve uspješne fiskalne konsolidacije temeljene su na smanjenju potrošnje države, ne na traženju načina za podizanje prihoda države. Zaključak je to mnogih studija fiskalnih konsolidacija. Jedna od istaknutijih je Alesina-Perotti iz 1997. Jedan od njihovih snažnih zaključaka je da uspješnost provedbe fiskalne konsolidacije – smanjenje deficita i udjela javnog duga u BDPu – ovisi o kompoziciji: uspješni slučajevi su se primarno oslanjali na smanjenju javne potrošnje, manje na podizanju poreznih prihoda.

Koliko je konsolidacija vjerodostojna i disciplinarna vidljivo je iz komponenti. Osim što se mora primarno bazirati na potrošnji, Vlada koja je “voljna uklizati politički više delikatnim komponentama proračuna, kao  npr. javnim zaposlenicima, socijalnoj sigurnosti i programima socijalne skrbi može signalizirati da je ozbiljna u vezi fiskalne prilagodbe” kažu Alesina i Perotti u radu.

Još ćemo vidjeti koliko je koalicija voljna i ozbiljna. Do sada je uglavnom bilo više razgovora o porezima nego o rezovima.

Euro je kreiran kao politički projekt sa ciljem jačanja (osjećaja) europske unije i međunarodne trgovine. No, nije Krugman uzalud početkom godine pitao da li se euro može spasiti? Zajednička europska valuta ima svoje dobre aspekte, ali ima i loše. Oni loši su sada jasno vidljivi, dok prije par godina malo tko je uopće zamišljao ovakve scenarije. “Euro kriza bi mogla ugroziti političku koheziju Europske Unije” kaže Soros. Koji li ironije da upravo najznačajniji projekt ekonomske i političke integracije Europe bi joj mogao doći glave.

Danas Soros pita da li euro ima budućnost?

Unfortunately the euro crisis is more intractable. In 2008 the US financial authorities that were needed to respond to the crisis were in place; at present in the eurozone one of these authorities, the common treasury, has yet to be brought into existence. This requires a political process involving a number of sovereign states. That is what has made the problem so severe. The political will to create a common European treasury was absent in the first place; and since the time when the euro was created the political cohesion of the European Union has greatly deteriorated. As a result there is no clearly visible solution to the euro crisis. In its absence the authorities have been trying to buy time.

In an ordinary financial crisis this tactic works: with the passage of time the panic subsides and confidence returns. But in this case time has been working against the authorities. Since the political will is missing, the problems continue to grow larger while the politics are also becoming more poisonous.

Svima odjednom smetaju krediti sa valutnom klauzulom. Građani su organizirali i političku grupu (pohvale na demokratskom izražavanju) sa svrhom ukidanja svih takvih kredita. Razumljivo, jer i realizirani i potencijalni ekonomski troškovi otplate kredita indeksiranih u franku (kao uostalom i u euru) jesu realni i nezanemarivi. (Kao što su bili danas nerealizirani benefiti.) Ipak, unatoč svoj galami oko visokih otplata kredita, pitanje je sljedeće:

Da li je za današnju ekonomsku situaciju u zemlji više krivo odgovorno važnije kreditno zaduživanje sa valutnom klauzulom u prošlih 4 godine ili nedostatak vizije, nerazumjevanje i nemoć hrvatske politike, primarno HDZa, da provede ispravnu politiku i stvori ekonomski rast?

Gdje je politička grupacija koja se zalaže za ovo zadnje?

Iz wikileaks,

O bivšem ministru financija Ivanu Šukeru amerikanci baš i nisu imali dobro mišljenje. Premda je američki ambasador James Foley nakon susreta s njim u veljači 2010., Šukerove stavove ocjenio proameričkim, o njegovoj financijskoj politici nije imao dobro mišljenje. – Toliko je fokusiran na deficit i zaduživanje da uopće nema viziju (ili možda ne razumije) kako postići temeljne promjene koje bi stvorile preduvjete za ekonomski rast – napisao je Foley. Šuker je govorio kako Hrvatsku kriza pogodila manje bolno nego druge europske zemlje, kako je Vlada dobro odgovorila na krizu i uspijeva držati deficit pod kontolom te kako je spremna rezati državnu potrošnju, a pohvalio se i s plasiranjem državnih obveznica…

A nakon što je Foley počeo iznositi svoje viđenje da – hrvatska investicijska klima nije prijateljska, da je radno zakonodavstvo nefleksibilno, da su porezi i parafiskalni nameti previsoki – Šuker je uzvratio: – Ja situaciju ne vidim tako crnom! Veleposlanik je zaključio da ministar nije uzeo za ozbiljno njihove kritike.

A i sam Šuker

Na taj je način Šuker još jednom ukazao na vlastitu nemoć u političkim okolnostima, a njegov žal ujedno ilustrira Vladinu nemoć da progura politiku koja se smatra ispravnom. Kada je riječ o javnoj potrošnji, Šuker i danas ukazuje na ograničenja, ističući da se ona teško može smanjiti jer postoji “strukturni problem rashodovne strane proračuna”, poput mirovina, plaća, socijale i zdravstva, i tu se ne može puno manevrirati.

Ideja da su kompanije u u većinskom državnom vlasništvu i upravom nekakvo obiteljsko srebro i dragulji je sasvim neutemeljena i smiješna. Nitko sa pola mozga u Hrvatskoj ne bi trebao misliti drugačije već da su te kompanije samo (jedan) izvor korupcije, političkog kadroviranja i izvlačenja sredstava poreznih obveznika.

Dva primjera.

Friščić i Jurčić se dogovorili da “Podravku ne prepuste tržištu”

“Moji zadnji razgovori s njim vezani uz Podravku su iznimno pozitivni. Jurčić mi je u više navrata rekao kako je Podravka svojevrsni dragulj koji treba i dalje brusiti te ga se ne smije prepustiti tržištu, jer ono bi nekima s drukčijim pogledima omogućilo iskreirati procese koji bi se tu mogli događati, rekao je Josip Friščić.”

Što ova rečenica Friščiću točno znači, teško je znati. Ipak, valjda je svima jasno da je za Podravkine proizvode i širenje plasmana dogovor dvaju političara, Friščića i Jurčića, oko brušenja dijamanta na jednoj strani daleko “poželjnija” opcija od tržišne konkurencije na drugoj. Politički dogovorna ekonomija vs. tržišna konkurencija? Zar vi vidite dilemu?

Svima dostupno omiljeno obiteljsko srebo, HŽ. Dobar primjer kako kolektivni ugovori nisu nužno dobri za sve zaposlenike.

Izgleda da ništa od mogućnosti da Rohatinski postane kandidat za Ministra financija. Sigurno ne u Vladi Saveza za promjene. Slavko Linić je prvo otpisan kao kandidat, ali sada evo pomirdbe i povratka. Šteta. Velika.

Znam da se mnogi SDP-ovci neće složiti (iako ne znam zašto) ali sa Linićem na čelu ministarstva financija dobivamo isto što smo imali sa Šukerom. Iako su u teoriji suprotnih političkih boja, u biti iste su političke zvjeri i politikanskog mentaliteta. Dovoljno je da pogledate neke snimke njihovog (zajedničkog) gostovanja u Otvorenom. Linić nikada nije bio odgovarajući kandidat za to mjesto.

Linić je glavni SDP-ov ekonomski strateg, a još uvijek je sasvim nejasno koja je to SDP-ova ekonomska strategija osim kritiziranje HDZ-ovih ekonomskih poteza. Jednostavno Linić – siromašan stručnošću, a rasipan politikanskim epitetima – nije ono što je nužno potrebno na čelu tog ministarstva; oštar um, znanje i čvrsta ruka da provede reforme. Najavljivati reforme bez ljudi koji će ih znati i moći provesti je mazanje očiju.

U međuvremenu, iz SDPa

Priče da bi Željko Rohatinski, nakon što ode s mjesta guvernera HNB-a, mogao biti ministar financija u SDP-ovoj vladi u stranci su dočekane sa smijehom i čuđenjem.

Globusovi sugovornici iz SDP-a čude se takvim idejama jer je ugled guvernera poslovnim aranžmanom njegove supruge s Ivicom Todorićem definitivno narušen. Navodno ne računaju s Rohatinskim, ni kao s guvernerom, ni kao s ministrom.

Pa naravno! Guvernerova supuruga je prodala firmu Todoriću i “očito” da je ugled guvernera narušen i sada je nedovoljno dobar za jedan vrsni SDP. (!?) A sposobnost Rohatinskog i dalje uživa potporu javnosti. Smiješno i čudno je što SDP uzima kao argument  protiv postavljanja stručne osobe u svoju Vladu na korist čitave zemlje. Ponekada je politika izgleda previše iznad pameti.

Dakle, među političarima postoje podjele oko istupa guvernera Rohatinskog o “sve je moguće” na predstojećima izborima.

1. Da, ako se Rohatinski misli anagažirati ili kandidirati morao bi, naravno, odstupiti od mjesta guvernera HNBa. To je onda ostavka zbog osobnog razloga, ne nekakva prisila zbog nekakvih polu-izmišljenih problema. Novi guverner bi najvjerojatnije bio Boris Vujčić i to bi bilo dobro. No, možda nije najbolje da guverner odstupi baš sada jer bi sadašnja vlast morala potvrditi novog guvernera, što bi se samo pretvorilo u gnjusno prepiranje i još više odvraćanje pažnje od realnih ekonomskih problema. (Kao da ovo prepucavanje Josipovića i Kosor bojama nije dovoljno.)

2. Mišljenja sam da je jedina prava i poželjna opcija da Rohatinski u novoj vlasti zauzme poziciju ministra financija. (Nisam siguran da li uopće mora biti dio kampanje za to.) Ništa više ni manje. U poziciji podpredsjednika Vlade titularno bi bio iznad, ali funkcijom i donošenjem pravih poteza ispod.
Kao ekonomski savjetnik premjera njegovi potezi bi imali malo značaja i još manje efekta. Svakako bolje Rohatinski nego prvi izbor Linić. (Linić isto kao i Šuker samo iz druge stranke.)

Ono najvažnije. Rohatinskom ponude ministarstvo financija pod istim uvjetom kao što mu je Račan ponudio mjesto guvernera HNBa. Samostalnost u vođenju fiskalne politike, tj. fiskalne konsolidacije. (Dobro, onda su bila dva uvjeta – samostalnost HNBa i prestanak financiranja države printanjem novca.)

Javne financije se moraju ‘hladno’ konsolidirati/reformirati i za to je nužna stručnost te minimalno političkog naboja i gađanja blatom, bar prvih godinu dana. Ne mogu zamisliti sposobniju osobu od guvernera Rohatinskog.

Naravno da su porezna politika i državna potrošnja od javnog interesa, stoga javnost mora biti vrlo informirana i aktivno participirati u reformi. O nekim potezima se ipak nema što puno diskutirati i prenemagati pregovorima sa dežurnim rentijerima. Ne sumnjam da Rohatinski može donjeti dobar plan i program, mjere i rezultate. Bolje od bilo čega što smo do sada vidjeli. Neće se svima svidjeti, no to nije ni cilj. Ako se novoj vladi to ne svidi, neka traže novog ministra financija.

Čitam ovu trakavicu od hajke na Guvernera Rohatinskog i HNB. Čiste budalaštine. Ako ikad ima primjera da si političari sami jamu kopaju, ovaj je sigurno među boljima.

Prvo Friščić sa zazivanjem DORHa da istraži HNB. Vrlo glasno, ali i nejasno. Šta bi to kriminalno DORH treba istraživati u HNBu? Već više puta sam pročitao Friščićevo objašnjenje i sve što sam shvatio je da je toliko nejasno da se ne može nitit složiti suvisli odgovor. “Tečaj eura nije bio problem dok se nije pojavilo pitanje švicaraca”?? Pa ako je ljudima nešto bio problem u monetarnoj sferi (iako u stvarnosti nije) onda je to bio tečaj eura zadnjih 10 godina. Kako to Friščić zaključuje da euro nije bio problem nitkome, ne znam.

Problem Friščiću je svakako dobit. Kao i uvijek, dobit/profit je prljava riječ u hrvatskoj politici, pogotovo kad su banke u pitanju. “Naravno” da mora biti nešto kriminalno posrijedi. Shodno tome, DORH bi trebao to sve pomno istražiti. Ili shodno, Bajić bi se skinuo s vrata vladajućoj koaliciji, HDZu, HSSu i ostalima prije izbora. Da ne bi pronašli još nešto korupcije među vladajućima.

Žalosno, ali Friščić malo razumije i ekonomsku i monetarnu politiku. Ne razumije svrhu i korist nezavisne monetarne vlasti i što HNB radi i izgleda ne razumije prirodu hrvatske monetarne politike. Istina, možda i nije najjednostavije za shvatiti, ali evo kratke smjernice.

Svaki račun ima dvije strane. Jednostrano računovodstvo ne postoji. Postavljati silna pitanja o kreditima građanima u stranoj valuti ili sa valutnom klauzulom neće ništa stvarno razjasniti (ako jeli ne tražimo dežurnog krivca, pa eto HNB je “dobar” krivac, ako ne i bolji) ako u isto vrijeme ne pitamo zašto ljudi štede u stranoj valuti? Zašto već par godinama udio devizne štednje raste, a kunske pada? Iako se trend malo preokrenu ove godine, još uvijek je oko 80% štednje u devizi. Friščić je “zaprljao” brojeve. Nema 200 milijardi kuna štednje građana koja se plasirala u švicarcima i eurima. Ima oko 140 milijardi kuna u štednim i oročenim deviznim depozitima. Ostatak je u kunama. Mjerna jedinica i kunski izraz deviznih depozita nije isto kao stvarna štednja u kunama. Izgleda da samo Bajiću već olakšali istragu misterija “gdje su nestale kune” ?

Za slično nerazumijevanje monetarne politike kriv je i Goran Marić. Šta drugo reći na njegovo “Kreditno-monetarna politika HNB-a već godinama nije usmjerena k strateškim nacionalnim interesima, već HNB vodi neku svoju privatnu ekonomsku politiku…” Prvo, HNB vodi nezavisnu ekonomsku politike i dobro da je tako. Drugo, gdje piše da je cilj monetarne politike HNBa “strateški nacionalni interes” u nečem? Šta to znači??

Apsolutno zadnji koji bi trebali navoditi nekakvu listu grijeha HNBa su Goran Marić, HDZ i čitav Sabor. Bilo kakva lista grijeha monetarne politike HNBa bila bi pet puta veća za grijehe …. fiskalne politike. I “zna se” tko je odgovoran za to. Osim Vlade i ministrice financija koja bi zbog svoje dugogodišnje politike anti-reforme javne potrošnje, porezne politke i fiskalnog federalizma trebala podnjeti ostavku, tu je i HDZov predsjednik saborskog Odbora za financije i proračun, Goran Marić, makar titulom kad ne već i djelom odgovoran za isto. Netransparentnost, rasipanje i čista krađa u nekim slučajevima poreznog novca od strane vladajućih je daleko prirodniji razlog za ostavku. Upravo za to su bivši HDZovci i optuženi.

Ovo je samo još jedan primjer politikanstva u hrvatskoj pubertetskoj demokraciji. Engleska fraza “red herring” u politici definira namjerno odvraćanje pažnje i fokusa rasprave od važne teme nekom srodnom, popularnom, svakako glasnom temom u manje važnom smjeru. Guverner Rohatinski je u zadnje vrijeme popularan političarima. Dodajmo Bajića i DORH i evo glasne teme. I na kraju naravno, zazivanje DORHa u HNB je bez ikakvog smjera i svrhe. Novo dno hrvatskih političara. (Da, grupiram ih sve skupa. Ako netko od njih ima problem sa time nek se javno izjavi i zauzme pravu stranu. Tko zna, možda im i bude od koristi koristi na izborima.)

Manje mi je jasno zašto se se Hrvatski ekonomisti ne osvrću na sve ovo. Nitko ne bi rekao “stani malo, ne znate o čemu pričate” ? Guvernera nitko ne treba braniti. Ipak, podrška profesije dobro bi došla.

Ironično je da bi nekakva primorana ostavka Rohatinskog (uopće je suludo razmišljati o tome) i njegov ulazak u Sabor najmanje koristilo političarima. Osim izgubljenih glasova na izborima, koliko bi to tek uposlilo pamet i znanje Rohatinskog da tjedno mlati po nesposobnosti i nezanju vladajućih u Saboru o pitanjima ekonomske (fiskalne) politike. Marić i slični bi mu mogli vjerojatno samo svjeću držati.