Mislim da je najprecizniji rezime do sada najavljenih, probnih, promjena u poreznom sustavu dao Velimir Šonje na svom blogu. Obavezno pročitajte. Zahtjeva malo više moždanih vijuga.
Uvođenje većega broja poreznih stopa za veći broj različitih proizvoda bitno komplicira i poskupljuje poreznu administraciju, otvara prostor evaziji i beskrajnom, netransparentnom poduzetničkom lobiranju radi ubacivanja u što niži porezni razred.
Nadalje, uvođenje novih poreznih oblika kada je riječ o oporezivanju imovine i kapitala smatram skupim i nepotrebnim. Ne vidim kako bi ono moglo proizvesti više koristi od šteta.
…
Ako nema pravih bolnih rezova, a prema svemu sudeći neće ih biti, onda se priroda predloženih zahvata u porezni sustav razotkriva kao novo populističko iživljavanje nad najproduktivnijim dijelom populacije.
Prema tome, ako (značajno) ne smanjujete doprinose (a sada nije vrijeme za njihovo smanjivanje), onda za sada ne dirajte u preostali dio poreznoga sustava – dobrom kontrolom rashoda i vjerodostojnim planom strukturnih reformi uvjerite rejting agencije da Hrvatska zaslužuje BBB-, a podizanje PDV-a čuvajte onako kao što se čuva zlatni metak – za kraj, kada je sva druga municija potrošena.
Ad hoc porezna reforma nije porezna reforma. Ne zaboravimo da koliko god za Hrvatsku on bio važan, Vlada ipak nastoji očuvati BBB- rejting, ne nekakav stelarni rejting na kojem nam drugi zavide. Jednostavno podizanje i uvođenje poreza ili novih stopa PDVa pod izlikom pravednosti je daleko od onoga što se zove kvalitetnom fisklanom prilagodbom ili poreznom reformom. Možda će zvučiti dosadno ponavljati jedno te isto – prvo ozbiljna promjena rashodovne strane paralelno sa naplatom postojećih poreznih dugova, a tek onda prilagodba prihodovne strane – ali bitno je ne dozvoliti da se rasprava o javnim financijama i fiskalnoj politici prebaci potpuno na poreznu politiku, a reforma rashodovne strane ostane u magli. U magli je bila svih ovh prijašnjih godina HDZove Vlade, a više i bolje se očekuje od nove Vlade. Originalni probni balon je bio potreba rezanja rashodovne strane.
Ako je novo izabrana vlast uvjerena i zagrijana za veliku poreznu reformu, to se ne može temeljiti na ispitivanju javnog mišljenja sa probnim balonima. Šonje odlično idenitficira potrebu promjene načina donošenja odluka i politika poput porezne reforme sa dalekosežnim posljedicama za društvo i ekonomiju. Do sada smo imali netransparantan i autoritaran način donošenja odluka, baziran na medijskom spinu i elitnom odnosu vrha politike. (Prividni elitizam, jer u stvarnosti uglancana elita je ispala ne bolja od običnog uličnog lopova.) Nažalost, sadašnjeg ministra financija Linića vidim kao netkog upravo sa takvom elitnim stavom.
Odklon od takvog načina donošenja odluka je djelomično proces odrastanja demokracije, jer slične primjere možemo pronaći i u mlađim danima starijih demokracija. Ali dobirim djelom zahtjeva i aktivno zalaganje vlasti (centralne i loklane) za transparentnost i dijalog, ne oslanjanje na plitke emocije i medijske spinove. Ključna karakteristika demokracije, kako je vidi Robert Dahl, je kontinuirana odgovornost (uzvratnost) vlade prema preferencijama svojih građana, koje smatra politički ravnopravnim sebi. Bez autoritarnih tendencija, bez zatvorenosti, bez “klike”.
Pri tome su eksperti i njihove studije kao i procjene učinaka nužan input za donošenje odluka. No, stručne studije ne smiju biti jedini kriterij odlučivanja (iako se ne smije odlučivati bez njih!).
Jednako je važno da se glasno čuje više različitih mišljenja svih zainteresiranih strana, da se sva ta mišljenja uzmu u obzir pri donošenju važnih odluka, i da se intenzitet zalaganja koji prati različita mišljenja odvagne barem jednako pažljivo kao što se važu teorijski argumenti i rezultati studija. Očito, to je puno više od PR aktivnosti, medijskih spinova i probnih balona.
…
Prema tome, javni dijalog i javna kritika nužni su sastojci svake dobre odluke. Pametna će vlada poticati istraživanja, analize, ali i pluralizam mišljenja i njihova izražavanja, ne bi li jasnije očitala društvene signale i pronašla optimalno rješenje.
Želio bih malo više naglasi da optimalno rješenje porezne reforme svakako zahtjeva input stručnog znanja. Pitanja porezne politike su prilično kompleksna. Puštanje balona jednostavno nije dostatno za dobru poreznu politiku. Ako je Vlada odlučna za novu poreznu politiku sa ciljevima poboljšanja efikasnosti i pravednosti, neka angažira skupinu neovisnih eksperata i odredi vremenski rok, recimo šest mjeseci, godinu dana, tokom kojih će se sastaviti elaborat reforme porezne politike.
Cilj stručne skupine je da informira razmišljanje i otvori diskusiju o poreznoj politici, da argumentirano zaustavi prodiranje nekih nerazuminih tematika bez da nužno donese konkretne zaključke. Ovo nije na liniji “kad imaš problem osnuj komisiju.” Onus i odgovornost je i dalje na Vladi. Ali, uvažavanjem transparentnih i prodiskutiranih preporuka stručne skupine, uvažene i priznate od strane javnosti, dati će (a) legitimitet Vladi za poreznu reformu i (b) ide u smjeru novog načina donošenja odluka.
Takvi pristupi su prilično uobičajeni u razvijenim demokracijama. Primjerice, 1974. budući Nobelovac James Meade pozvan je da predsjeda komisijom o poreznoj reformi u UK. Četiri godine kasnije izašao je poznati Meade Report i dan danas odličan temelj razmišljanja o važnim pitanjima porezne politike. Druge zemlje su također imale vlastite komisije i izvještaje, npr. Carter Report u Kanada 1966., Blueprints for Basic Tax Reform u SAD 1977, Henry Tax Review u Australiji 2010, te jedan od posljednjih The Mirrlees Review u UK 2010. (James Mirrlees je jedan od očeva današnje optimalne porezne teorije i Nobelovac iz 1996.)
Vlade su izvlačile ideje iz ovih izvještaja i vodile se preporukama jer su predstavljale korijeniti pristup poreznoj politici i nezamjenjivo state-of-the-art razmišljanje prilično pametnih ljudi. Nikakvo puštanje balona i zadirkivanje većim postotkom ovdje ili ondje.
Cronomy.org 