Archive for Prosinac, 2011

28. prosinca 2011

Kukuriku porezna reforma (2)

autora/ice cronomy

Premijer Milanović kaže da je prvi i najvažiji potez nove Vlade proračun. Dogovoreno.

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

 

Oglasi
23. prosinca 2011

Dvadeseta godišnjica prve suvremene hrvatske valute

autora/ice cronomy

23. Prosinca je važan datum za hrvatsku monetarnu povijest. Nadam se da se sjećate hrvatskog dinara, ‘hrda’, koji je pušten u promet upravo na danjašnji dan 1991. godine. Ekipa sa numizmatičkog portala kunalipa.com ima prigodan tekst o tome prenesen ispod te još dodatnih informacija na njihovom portalu.

Na današnji dan je i HNB postala zakonski samostalna institucija. Mislim da je dolazak guvernera Rohatinskog označio pravu  neovisnost HNBa od političkih utjecaja.

_________________________________________

Hrvatski dinar, kao prijelazno sredstvo plaćanja, pušten je u optjecaj na današnji dan, 23. prosinca 1991. godine. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1:1 trajala je u redovnom roku do kraja godine. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske – 1 njemačka marka vrijedila je 55 hrvatskih dinara.

Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj predstavljalo je konačno novčano osamostaljenje Republike Hrvatske započeto pola godine ranije kada je Narodna banke Jugoslavije isključila Republike Hrvatsku i Sloveniju iz primarne emisije jugoslavenskog dinara.

Hrvatski dinar bio je privremeni novac kojeg je izdavalo Ministarstvo financija. Taj novac nije izdala Narodna banka jer je trebao služiti samo kao prijelazno sredstvo u procesu uvođenja nacionalne valute – kune. Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1 do 100.000, a kovanice nisu izrađivane. Na sredini lica svih novčanica bio je lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. Manji apoeni izdani 1991. su na naličju imali Zagrebačku katedralu, a veći, izdani 1992. i 1993., motiv spomenika “Povijest Hrvata”. Sve podatke o novčanicama hrvatskog dinara potražite na numizmatičkom portalu http://www.kunalipa.com

Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju te je godine 1993. inflacija iznosila 1149,3%. U listopadu 1993. godine započeo je Stabilizacijski program, koji je reformirao monetarnu i fiskalnu politiku, liberalizirao tržište devizama, i u konačnici omogućio stabilnost hrvatske valute. Stabilizacijskim programom određena je fiksna vrijednosti DEM prema HRD od 4.444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo naglo jačati. Stabilizacijskim programom zaustavljena su inflacijska očekivanja, pa je u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju.

Hrvatski dinar zamijenjen je za kunu, s podjelom na 100 lipa, na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, zamjenom za u odnosu 1:1000. Zamjena novčanica HRD obavljana je u redovnom roku do kraja godine 1994., te u naknadnom roku do sredine 1995.

22. prosinca 2011

Lekcije iz 2011. za 2012.

autora/ice cronomy

Najbolji rezime ekonomskog stanja svijeta u 2011. dao je glavni ekonomist MMFa, Olivier Blanchard. Od četiri glavne lekcije za hrvatsku u ovom trenutku je vjerojatno najvažnija treća – fiskalna konsolidacija.

Third, financial investors are schizophrenic about fiscal consolidation and growth.

They react positively to news of fiscal consolidation, but then react negatively later, when consolidation leads to lower growth—which it often does. Some preliminary estimates that the IMF is working on suggest that it does not take large multipliers for the joint effects of fiscal consolidation and the implied lower growth to lead in the end to an increase, not a decrease, in risk spreads on government bonds.  To the extent that governments feel they have to respond to markets, they may be induced to consolidate too fast, even from the narrow point of view of debt sustainability.

I should be clear here. Substantial fiscal consolidation is needed, and debt levels must decrease. But it should be, in the words of Angela Merkel, a marathon rather than a sprint. It will take more than two decades to return to prudent levels of debt.  There is a proverb that actually applies here too: “slow and steady wins the race.”

Upotreba riječi “shizofreni” je odlična. Dakle, ono o čemu nova Vlada koja planira (potrebnu) fiskalnu konsolidaciju mora voditi računa je da ne šokira ekonomiju. Zvuči čudo jer izgleda da je upravo to potrebno, u obliku pozitivnog šoka naravno, da je izvuče iz trenutne stagnacije. Ipak, fiskalna konsolidacija je vrlo delikatan posao u kojem ono što je dobro u očima financijskih tržišta u obliku kratkoročnih poboljšanja kamatnih stopa i rejtinga nije nužno i dobro za ekonomski oporavak zemlje. Može biti, ali nije zagarantirao da ako Hrvatska izbjegne sniženje rejtinga i kamatne stope za refinanciranje duga iznad 7% u sljedećih par mjeseci da će se i ekonomski oporaviti. Financijska tržišta to na kraju shvate i opet “kazne.”

Dva osnovna pitanja su (1) kojom metodom provesti konsolidaciju, prihodima ili rashodima i (2) koja je veličina tih poteza. Izjave koje se uglavnom vode osjećajno zadovoljvajućom i smirujućom “ništa se nitkome neće dogoditi” pričom, a ne kompliciranom istinom da to ipak neće biti tako, nisu produktivne. Čačić je više iskren od drugih.

Uz to, lekcije uspješnih fiskalnih konsolidacija drugih zemalja, poput Švedske, Kanade ili Irske koje se često spominju, nisu savršeno primjenjive za svaku zemlju. Ne smiju se ignorirati i treba ih razmotriti i izolirati ono što je polučilo dobre rezultate, ali biti vrlo svjestan da su sve bile dobrim dijelom specifične. I Hrvatska mora biti specifična. Na posljetku, za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske još je važnije da li se i kako EU oporavlja. Sa recesijom u EU, fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj biti će je daleko teža za provesti i bolnija za podnjeti.

Nažalost ovo stoji u suprotnosti sa nedavnim snažnim iskorakom guvernera Rohatinskog da je veći rez poželjniji od manjeg. Jeli? Ono što Blanchard govori je da mačku rep ipak ne bi trebalo “skratiti odjednom.”

20. prosinca 2011

Za pod drvce

autora/ice cronomy

Yoram Bauman, poznati komičar-ekonomist sa doktoratom završio je drugi dio Cartoon Introduction to Economics: Macroeconomics. Vrlo zabavan, sažet ali i ozbiljan uvod u osnove ekonomskih koncepta koje je danas gotovo pa nužno znati ako želite razumijeti svijet oko sebe. A ne škodi razumijeti i intergalaktičku trgovinu kojom se Bauman malo pozabavio. Kao vlasnik prvog volumena iz mikroekonomije, siguran sam daje i ovaj odličan. Prve recenzije su vrlo pohvalne, primjerice Bryan Caplan ističe

The highlight of the book, though, is chapter 7: “Trade and Technology” – an elegant exercise in intellectual seduction.  Bauman leads with three big facts about technological progress:

1. Technological progress creates losers as well as winners.
2. Technological progress is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Only then does he share his three big facts about (international) trade:

1. Trade creates losers as well as winners.
2. Trade is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Chapter 9 (“Complications”) bends over backwards to consider objections to free trade, but ultimately grants them very little.  Once the protectionist blithely accepts the lethal blow the automobile dealt to the horse-drawn buggy industry, he really doesn’t have a leg to stand on.

Poglavlje 8 o međunarodnoj trgovini izgleda ovako. Primjetite da je Krugman “očito” Nobelovu dobio jer može objasniti trgovinu sa alienima. Originalni izvor ovdje.

18. prosinca 2011

Ekonomija oblikuje živote

autora/ice cronomy

Šteta što se knjiga Sylvie Nasar ‘Grand Pursuit’, o kojoj sam ukratko pisao prije para tjedana, nije prevela i potom rasprodala istom brzinom kao i biografija Steva Jobsa. Pročitavši većinu knjige i s obzirom da na policima držim još poneku knjigu istog “žanra” povijesti ekonomista i ekonomske misli, ‘Grand Pursuit’ preporučujem bez rezerve. Vrijedno uloženog novca i vremena. Sylvia je odlična spisateljica i bez muke za čitatelja, glatko slaže priču ponekad kompleksnih tema, ali sve u povijesnom kontekstu i karakteru vremena.

Hrvatska i regija imale bi koristi od jedne takve pametne, popularno-znanstvene knjige za široku publiku. Od popularnih knjiga iz ekonomije (ne mislim na poslovne) malo koja je prevedena. Ekonomska povijest, bilo domaća ili strana, je potpuno zanemarena, a društvom i dalje vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ili iskrivljene ekonomske teorije i stoga naravno da samo-objašnjvajuće poštapalice vode glavnu riječ, među kojima je apsolutni hit “neoliberalizam”.

Tako je to i slučaj u kratkoj recenziji Gordana Duhačeka.  Naslov recenzije  je manje-više ispravan – priča je to o istinskim inovatorima i pionirima ekonomske misli i analize. Nije prva takva knjiga, ali ima svoju posebnost. Da li su (svi) bili genijalci, ne znam. Možda. BusinessWeek pita da li su heroji našeg vremena. Neki zasigurno jesu. Karaktera svakako ima dovoljno za fascinantnu priču. Zašto je onda bilo potrebno u samom uvodu isticati nešto što nije ni najmanje bit knjige?

‘The Grand Pursuit’ objašnjava korijene ekonomskog neoliberalizma, ali i suprotstavljenih ekonomskih teorija koje su od ljudi poput Johna Maynarda Keynesa i Friedricha Hayeka učinili svjetski poznata imena.

Riječ, termin ili koncept ‘neoliberalizam’ se ne spominje u knjizi niti jednom. Ništa slično tome. Sve do sredine 19. stoljeća patnja većine čovječanstva je bila norma i knjiga počinje upravo u tom periodu, sa jasnim naglaskom u vjeru o nemogućnost unapređenja čovjekovog stanja. Priča koju Naser iznosi je o tome kako je čovjek postao gospodar svoje sudbine i kako je u nepunih sto godina nadvladao snage izvan svoje kontrole, preokrenuo persimističnu vjeru i potom oblikovao svoju sudbinu i budućnost.

Frank Ramsey, jedan od genijalaca, Keynesov učenik i karakter koji se pojavljuje u knjizi iako samo nakratko jer je je tragično preminuo u 26. godini života, jednostavno je to opisao kad je rekao “zvijezdne su velike, ali ne mogu misliti ni voliti… U pravom planu su ljudi, a zvijezde su malene.” Ramsey je danas najpoznatiji po svojoj teoriji rasta, a još i više zbog temeljnog doprinosa teoriji efikasnog oporezivanja. Još jedan zanimljiv karakter je Beatrice Potter Webb. Webb je kao socijalni reformator i ekonomistica ustanovila ideju ‘državne sigurnosne mreže’ (izvornog koncepta današnje države blagostanja), prva formulirala termin ‘kolektivno pregovaranje’ i bila jedna od osnivačica London School of Economics i sve to prije 1900.  Ni jedan ni drugi ‘genije’ nemaju veze sa neoliberalizmom, što god to značio.

Razorni događaji poput prvog i drugog svjetskog rata nisu uspijeli pokolebati novu vjeru da je moguće poboljšati ljudski život sa konstruktivnim proučavanjem i novostečenim ekonomskim znanjem. Ako išta, samo su je osnažili. To znanje i ideje ukazale su “šta je dobro a šta nije, šta se smije uvrstit’ a šta ne smije.” Potraga za tim još traje, a Naser daje lijepu perspektivu povijesnih okolnosti u kojima je galerija ekonomista radila i oblikovala ideje te ih potom provela. Ekonomska povijest naroda, njihovih ekonomista i ideja, je integralni dio generalne povijesti, baš kao što je povijest vladara, predsjednika i generala. Malo koji od tih aktera je krenuo stvarati nekakve krute dogmatske poglede i teorije, već samo proučavati ono što su oni i one mislili da oblikuje ljudske živote. Ljudi u čijim rukama se nalazi ekonomija i njena dinamika, ako im se dozvoli, oblikuje vlastite živote, ne nekakav ‘neoliberalizam’ koji živi iznad njih. Taj koncept i riječ ima malo, ako i ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra.

14. prosinca 2011

Porez na imovinu nije suprotan privatnom vlasništvu

autora/ice cronomy

Puno toga je dobro rečeno u poruci Nenada Bacha novoj Vladi i Milanoviću. Jedino što nije je sljedeće:

Na primjer, porez na nekretnine povratak je u feudalno društvo, i to je dugotrajan put u smrt nacije jer time prestaje privatno vlasništvo – kaže Bach.

Au contraire.

Poreza na nekretnine – stambenu imovinu zemljište recimo – ne ugrožava privatno vlasništvo. Svaki argument u suprotnom bio bi prilično nategnut i vjerojatno ustanovljen na nekakvim ideološkim pretpostavkama bez baze u realnosti.
Realnost je da sve zemlje OECDa u određenoj mjeri koriste porez na imovinu, nekretnine. Istina je da teret takvog poreza pada na trenutnog vlasnika imovine, ali privatno vlasništvo nije nigdje time umanjeno. Da je, opozicija tim porezima bila bi vrlo jaka i malo bi ih koja zemlja implementirala, zar ne? Ali primjerice UK i SAD, iznenađujuće, oporezuju imovinu više od jedne Francuske ili Njemačke. Porez na imovinu kao komponenta ukupnih poreznih prihoda je činila oko 11% u UK i SAD, nasuprot Njemačkoj (2.7%) i Franckuskoj (5.4%). Prihod od porezna na imovinu u UK iznosi oko 4% BDP, najviše od svih OECD zemalja.

Rasprava o porezu na ‘nekretnine’ bila bi puno bolja kad bi je prvo formurlirali korektno. Drugim riječima, to znači rasprava o svrsi oporezivanja imovine (nekretnine) i bazi koju želimo oporezivati. Kao benefit poreza na imovinu klasični argument je da je to porez primjeren lokalnim jedinicama zbog “nepkretnosti” imovine i jer su prihod usmjereni na proviziju lokalnih usluga, primjerice obrazovanja. Uz to, takav ‘lokalni porez za lokalnu uslugu’ ne zadire u produktivnost nacionalne ekonomije. Ukoliko porez odlazi u Zagrebačku kesu, gubi se
na tim benefitima. Rasprava o tome bi sigurno povukla i raspravu o zadaći i odgovornosti lokalne i nacionalne vlasti (fiskalnog federalizma) o, recimo opet, proviziji srednješkolskog obrazovanja.

Porez na nekretninu može biti porez na osobnu potrošnju (konzumaciju) ili porez na kapitalni prihod. Ideje nove vlast sa Linićevim idejama o bogatašima sa 10 stanova koje treba oporezivati jer žive u samo jednom zvuči kao ovo drugo. Iako, sve je to još vrlo nejasno. Primjerice, da li će kao vrijednosnu bazu uzeti zemljište ili nekretninu na zemlji? Ovo prvo je poželjnije, ali ostavimo to budućoj Vladi da sazna.

Ovo svakako nije napad na Bacha, kojeg sam imao priliku upoznati (iako se on mene ne sjeća) i koji je ‘kul’ tip. Ipak, problem je da se takvim i sličnim “alarmantnim” argumentima, koji se mogu čuti po hrvatskoj javnoj sceni, može zagušiti pravilna rasprava i na kraju dizajnirati porez kojemu je svrha sve osim onoga za što bi stvarno trebao poslužiti.

01. prosinca 2011

Likvidnost kao Keyser Söze

autora/ice cronomy

Umjesto da spavam instant ‘reakcija na reakciju’ centralnih banaka. (Samo ukratko jer ipak moram spavati.) I u dobru i u zlu, mediji preuveličaju reakciju.

Dobar potez jer ublažava posljedice euro krize, ali baš i ne toliko dalekosežan da rješava sve.  Tržišta kapitala uvijek pozdrave koordiniranu akciju velikih, kao i svako nenajavljeno pumpanje likvidnosti u sistem, bilo na nekom domaćem tržištu ili globalnom. Vidjeli smo to već više puta. Ne čudi. Ipak, euforija nije zamjena za rješenje. Uzlet eura neće potrajati.

Ovo nije rješenje za vrlo vjerojatno nadolazeću recesiju u euro zoni. Ono važno pitanje. Što najveće centralne banke svijeta pokušavaju je izbijeći preljevanje kredite krize euro zone na svjetsku ekonomiju kroz globalni bankaraki (financijski) sustav. Globalna trgovinska razmjena zahtjeva vrlo protočne financije, a pošto je američki dolar dominantna valuta prilično je veliki problem ako njemačke i francuske banke ne mogu doći do dolara na uobičajeni način – kroz tržišta novca. Ergo, centralne banke uskaču sa olakšanim terminima posuđivanja direktno o njih. (Banke ne vole direktno posuđivati od centralne banke jer takav potez signalizira da zbog nekog razloga ne mogu direktno posuditi na tržištu.)

Ne radi se toliko o spašavanju eura direktno, niti direktno rješava dužničku krizu Europe. Rješenje tih problem i dalje je u rukama europskih političara. Jedino što druge zemlje van EU mogu napraviti jer pumpati globalnu likvidnost. Svaka od centralnih banaka je povećala likvidnost u svojoj valuti, ali ne zato jer rješava ‘trk’ na vlastite valute. Trka nije bilo niti je bilo potražnje novčanih tržišta za ovakvim tkz. bilateral currency swap facilities. Ovaj potez je samo mjera opreza i signal da su centralne banke spremne napravit i više ako treba.

Likvidnost je je glavni osumnjičenik kod svakog velikog događaja i poremećaja na financijskim tržištima. Iako nema dobre definicije što je zapravo globalna likvidnost, sigurno je da će biti prva na redu da se ulovi i sredi. Mark Carney, kanadski guverner, ju je stoga pronicljivo nazvao “Keyser Söze međunarodnih financija.”

Njegov govor od prije koji tjedan lijepo opisuju što likvidnost može i ne može napraviti.

Oznake:
%d bloggers like this: