Archive for Listopad 20th, 2012

20. listopada 2012

Zablude u ‘Jovanovićevom Zakonu’ o Visokom Obrazovanju

autora/ice cronomy

Pratim koliko stignem diskusije oko reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja. Ponajviše na stranicama connect portala. Članci Jutarnji, Banka također korisni.

Ekonomistima je fascinantno koliko se vremena i energije potroši na raspravljanje samog zakona, slova na papiru, a gotovo najmanje koje bi bile posljedice, popratni učinci i kojeg reda veličine. Drugim riječima, što želimo postići određenim zakonom je mnogo puta doslovce samo ‘pretpostavljeno’ ili još gore ‘ nečija želja’ bez čvršćeg uporišta i razloga da će to tako i biti. Neka situacija ne valja i riješenje se nalazi u vidu promjene zakona, bez nužne analize i provjere mogućih “neželjenih posljedica”. Klasičan primjer je zakon o reguliranju stanarine (rente).

Gore i od toga je kad se zakon donosi na potpuno pogrešnom razumijevanju kako ono na što zakon cilja, za što je namjenjen, uopće funkcionira. Tkz. ‘Jovanovićev zakon’ je jedan primjer takvih, točnije jedna njegova stavka. Ne dovodim u pitanje nužnost reforme sustava financiranja znanosti i visokog obrazovanja i riješevanja statusa quo u hrvatskoj akademiji. Možda je dosta toga u ‘Jovanovićevu zakonu’ relativno dobro zamišljeno i uistinu poboljšanje u odnosu na sadašnju situaciju.

Ali jedan dio nije i trebalo bi ga potpuno ukloniti – mjere o ograničavanju (i ukidanju) radnog odnosa znanstvenika iznad 65 godine. Pojednostavljeno, nazovimo te mjere ‘obavezno umirovljenje’.

Čini mi se da većina olako prihvaća argument da je postrožavanje uvjeta za produljenje radnog odnosa nakon 65-te godine dobra ideja jer bi se tako naravno oslobodila sredstva, otvorila zamjenska radna mjesta na kojima bi se potom zaposliti novi, mladi, znanstvenici. Tanja Rudež ističe taj argument, kao i dr. Pavel Gregorić.

Oboje su u krivu. Rudež stidljivo spominje da u SADu nema dobne granice za umirovljenje profesora, tj. više nema ‘obaveznog umirovljenja’, ali ne i zašto. Nema ga ni i u nekim drugima zemljama. Zapravo ispravnije rečeno je, postojalo je obavezno umirovljenje ali je ukinuto. Bilo bi pogrešno da Hrvatska tako nešto uvodi sada, pa i nekom u blažem obliku “postrožavanja” uvjeta za nastavak radnog odnosa.

Argument da je obavezno umirovljenje nužno potrebno da bi se zaposlili novi, mladi znanstvenici je upitne moralne ‘kvalitete’ i siguran sam da krši nekakva etička i ljudska prava o diskriminaciji. Da to i nije tako, da nema bilo kakvih moralnih dilema, obavezno umirovljenje krši i najosnovnije ekonomske principe.

Ako mislite da bi limitiranje ili prisilno umirovljenje starih povećalo upošljavanje mladih znanstvenik i profesora onda morate vjerovati i da zapšljavanje žena onemogućuje muškarcima da pronađu adekvatno zaposlenje. I jedno i drugo je naravno glupost.

Skrivena pretpostavka u tim argumentima je da je količina korisnih poslova koji se mogu obavljati fiksna. Za ekonomiste to predstavlja staru zabludu o fisknoj količini rada – ‘lump of labor fallacy’. Iako je ta je zabluda doživjela već 1000 smrti i odbačena ne samo ekonomskom logikom već i povijesnim iskustvima, i dalje se uvriježeno drži u javnoj raspravi. Iskustva drugih zemalja je dobar razlog zašto Hrvatska ne bi trebala i uopće smjela spasti pod zabludu da će obavezno umirovljenje stvoriti nova radna mjesta. Jednostavno nema uporišta u argumentu da će se tako nešto dogoditi.

Sveučilišta kao i ekonomija ograničeni su u svom rastu dostupnosti radnika svih dobi. Sveučilišta mogu stvoriti toliko radnih mjesta koliko je potražnje za njima i koliko je dostupno radnika sa potrebnim vještima da ih ispune, 25 ili 75. Sveučilišta, kao ni drugi djelovi tržišta rada i sektor obrazovanja općenito, nisu zatvoreni sistem u kojem da bi se otvorili novi poslovi treba prvo zatvoriti stare.

Disclaimer: Ne branim svoju generaciju. Do moje 65-te je još koje desetljeća.

Oznake: ,
%d bloggers like this: