Zablude u ‘Jovanovićevom Zakonu’ o Visokom Obrazovanju

autora/ice cronomy

Pratim koliko stignem diskusije oko reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja. Ponajviše na stranicama connect portala. Članci Jutarnji, Banka također korisni.

Ekonomistima je fascinantno koliko se vremena i energije potroši na raspravljanje samog zakona, slova na papiru, a gotovo najmanje koje bi bile posljedice, popratni učinci i kojeg reda veličine. Drugim riječima, što želimo postići određenim zakonom je mnogo puta doslovce samo ‘pretpostavljeno’ ili još gore ‘ nečija želja’ bez čvršćeg uporišta i razloga da će to tako i biti. Neka situacija ne valja i riješenje se nalazi u vidu promjene zakona, bez nužne analize i provjere mogućih “neželjenih posljedica”. Klasičan primjer je zakon o reguliranju stanarine (rente).

Gore i od toga je kad se zakon donosi na potpuno pogrešnom razumijevanju kako ono na što zakon cilja, za što je namjenjen, uopće funkcionira. Tkz. ‘Jovanovićev zakon’ je jedan primjer takvih, točnije jedna njegova stavka. Ne dovodim u pitanje nužnost reforme sustava financiranja znanosti i visokog obrazovanja i riješevanja statusa quo u hrvatskoj akademiji. Možda je dosta toga u ‘Jovanovićevu zakonu’ relativno dobro zamišljeno i uistinu poboljšanje u odnosu na sadašnju situaciju.

Ali jedan dio nije i trebalo bi ga potpuno ukloniti – mjere o ograničavanju (i ukidanju) radnog odnosa znanstvenika iznad 65 godine. Pojednostavljeno, nazovimo te mjere ‘obavezno umirovljenje’.

Čini mi se da većina olako prihvaća argument da je postrožavanje uvjeta za produljenje radnog odnosa nakon 65-te godine dobra ideja jer bi se tako naravno oslobodila sredstva, otvorila zamjenska radna mjesta na kojima bi se potom zaposliti novi, mladi, znanstvenici. Tanja Rudež ističe taj argument, kao i dr. Pavel Gregorić.

Oboje su u krivu. Rudež stidljivo spominje da u SADu nema dobne granice za umirovljenje profesora, tj. više nema ‘obaveznog umirovljenja’, ali ne i zašto. Nema ga ni i u nekim drugima zemljama. Zapravo ispravnije rečeno je, postojalo je obavezno umirovljenje ali je ukinuto. Bilo bi pogrešno da Hrvatska tako nešto uvodi sada, pa i nekom u blažem obliku “postrožavanja” uvjeta za nastavak radnog odnosa.

Argument da je obavezno umirovljenje nužno potrebno da bi se zaposlili novi, mladi znanstvenici je upitne moralne ‘kvalitete’ i siguran sam da krši nekakva etička i ljudska prava o diskriminaciji. Da to i nije tako, da nema bilo kakvih moralnih dilema, obavezno umirovljenje krši i najosnovnije ekonomske principe.

Ako mislite da bi limitiranje ili prisilno umirovljenje starih povećalo upošljavanje mladih znanstvenik i profesora onda morate vjerovati i da zapšljavanje žena onemogućuje muškarcima da pronađu adekvatno zaposlenje. I jedno i drugo je naravno glupost.

Skrivena pretpostavka u tim argumentima je da je količina korisnih poslova koji se mogu obavljati fiksna. Za ekonomiste to predstavlja staru zabludu o fisknoj količini rada – ‘lump of labor fallacy’. Iako je ta je zabluda doživjela već 1000 smrti i odbačena ne samo ekonomskom logikom već i povijesnim iskustvima, i dalje se uvriježeno drži u javnoj raspravi. Iskustva drugih zemalja je dobar razlog zašto Hrvatska ne bi trebala i uopće smjela spasti pod zabludu da će obavezno umirovljenje stvoriti nova radna mjesta. Jednostavno nema uporišta u argumentu da će se tako nešto dogoditi.

Sveučilišta kao i ekonomija ograničeni su u svom rastu dostupnosti radnika svih dobi. Sveučilišta mogu stvoriti toliko radnih mjesta koliko je potražnje za njima i koliko je dostupno radnika sa potrebnim vještima da ih ispune, 25 ili 75. Sveučilišta, kao ni drugi djelovi tržišta rada i sektor obrazovanja općenito, nisu zatvoreni sistem u kojem da bi se otvorili novi poslovi treba prvo zatvoriti stare.

Disclaimer: Ne branim svoju generaciju. Do moje 65-te je još koje desetljeća.

Oglasi
Oznake: ,

18 komentara to “Zablude u ‘Jovanovićevom Zakonu’ o Visokom Obrazovanju”

  1. Pobrkao si nešto 😉

    U Hrvatskoj je ponuda radnih mjesta redovnog sveučilišnog profesora itekako ograničena, zapravo gotovo fiksna, i određuje se administrativno, a ne tržišno. Ne povećava se i ne smanjuje se ovisno o fluktuacijama ponude i potražnje. S obzirom na to, stariji profesori su itekako konkurencija mlađima, baš kao i muškarci ženama i Slavonci Dalmatincima itd. To je čisti zero sum game, za razliku od gospodarstva općenito. Ovdje nema nikakve pogreške u razmišljanju, to stvarno jest tako.

    (To ne znači da podržavam ili ne podržavam taj zakon, niti znam što je u njemu niti me zanima.)

    • ne samo to, nego bi se i količina radnih mjesta trebala smanjivati.
      ako nam pada gospodarstvo, ako nam pada natalitet, ako se demografska struktura pogoršava, ako postoje tehnologije koje omogućavaju veću dostupnost informacija (učenje na daljinu i sl.) ne vidim potrebu za istom količinom profesora i učitelja. Zapravo vidim prostora za prilično rezanje.

      Sad posebno je pitanje kako to obaviti, da li abecednim redom, po godinama, po nekim objektivnim kriterijima, privatizacija, itd…

      ovo umirovljenje je zapravo usluga većini njih jer mislim da bi institucija otkaza bila puno poštenija u kontekstu općeg stanja u državi.

  2. Sorry, ali ništa nije pobrkano.

  3. nit je visoko, niti obrazovanje! 😀

    a ono, ovo je prtljarija gdje sam totalno indiferentan
    budimo realni, ako su ti profesori stručnjaci, neće ima problema radit van državnoga sustava
    ako nisu, a bože moj, u nezasluženo visoke mirovine će i uživat u životu

    mislim, moguće da će stvarno neki profesor biti oštećen aj već
    ali
    kako se kaže
    tko s državom liježe, posran se budi

  4. radio na faksu i vidio iz prve ruke te “zaslužne” profesore. Većina ih u zadnjih 15 godina nije napisala nikakav rad neg se šlepaju uz mlađe. Cjelokupno djelovanje im se svodi na to da se održe još koju godinu, pa slijedom toga će podržati samo one inicijative koje im idu u prilog, a ostalo koje ih ne tangiraju ili pak koje im ne idu u prilog će pokopati (ako ni zbog čeg drugog, onda barem da se održi status quo).
    U ovom slučaju je zapošljavanje mlađeg svakako korak naprijed!

  5. Moram se sloziti s Simunom. Iako je tekst koji si napisao dobar i slazem se s njim i tako treba biti jednostavno tako stvari ne funkcioniraju u visokom skolstvu ovdje. Necija produktivnost ili izvrsnost jednostavno nije ovdje kriterij da se dobije zvanje ili da se ostane u zvanju. Hrpa tih staraca nije produktivna, nije uopce znanstveno aktivna ili su aktivni na nekim doubioznim projektima kojima se izvlaci lova iz mzos-a ali imaju moc da se drze na poziciji jer je sustav tako napravljen. Jednostavno oni jesu za mirovinu ali ne postoji mehanizam kao na sveucilistima vani gdje se provodi kontrola kvalitete njihova rada i moguce ih je poslati u mirovinu/otkaz ako ne zadovolje kriterije. Asistenti odrade ionako 80-90% njihova posla i vecina ih je jednako sposobna ako ne i vise i smjena generacija bi dobro dosla. Mislim da ponekad nemas dojam kako stvari funkcioniraju ovdje u hr.

  6. Hmmm. Pa mozda i nemam dobar dojam kako sve stvari funkcioniraju u hr, ali siguran sam da neke ekonomske zakonitosti ne prestaju jer si van granica neke zemlje. U ovom slučaju Hrvatske. Možda bi mi netko moga objasniti kako to “lump of labor” argument funkcionira u Hrvatskoj, a ne vani.
    Možda onda i kako to da su mnoge zemlje koje su imale neku vrstu pravila prisilne mirovine sveučilišnih profesora nakon recimo 65. odustale od tih pravila? Zašto su odustale? Profesori(ce) predaju i do 80te ponekad, živo i aktivno, a i kvalitetno. Sigurno mora da oduzimaju posao mladim profesorima? (=lump of labor)

    Sad, spomenuo si kako se to radi “vani”, kako je drugačije. Ja sam se osvrnuo na samo jedan aspekt reforme, nešto što je u biti slično, ako ne i isto – ideju da će umirovljenje stvoriti nova radna mjesta za mlade profesore. To je napušteno vani, pa me zanima zasto u hr misle da će to uspijeti?

    A “vani” postoji i sistem “tenure track position” što u biti znači da profesor koji ima “tenure” ima posao za život i kolokvijalno rečeno nitko mu ništa ne može. (osim zbog kriminalnih djela jeli) Proces za dobiti tenure je vrlo konkurentan, znači puno rada, visoku produktivnost i odricanje. Ali ako zadovoljiš kriterije tenure je moguće dobiti, recimo do 45te-50te. Znači nagrađen si doživotnim poslom i pozicijom. Nikakva produktivnost nakon toga više ne igra ulogu niti tko kontrolira. Dakle, umjesto da hrvatska reformira sustav na bazi zablude koju su drugi odbacili i prisilno šalje u mirovinu “starce” neka reformima sveučilišni sustav uvođenjem više konkurencije, nagrađivanjem više produktivnosti i istraživanja i bez prijetnji umirovljenja u nekoj proizvoljno određenoj dobi.

    • vi ste sigurno u pravu što se tiče politike i njezinog utjecaja vani ili u rh ili bilo gdje. to je štetna politika overall.

      ali, ono što sam ja mislio a pretpostavljam i šimun, da je posljedica te odluke trenutno pozitivna iz naše interne situacije jer bez obzira što kod nas nema tenure-a ili takonešto, naši su profesori zaštilčeniji od ličkih medvjeda kao uostalom i svi ostali državni službenici.

      tako da bilo koja politika koja vodi do smanjenja mase zaštičenih u odnosu na masu onih koji to sve plaćaju je pozdravljena (iako ne iz pobuda koje su neki tu naveli ili jer otvara radna mjesta za mlade).

      s druge strane, mislim da je “on average” ipak činjenica da su mlađi produktivniji i ambiciozniji, no to nikako ne bi smio biti kriterij u ozbiljnom društvu.

  7. Ekonomske zakonitosti ne prestaju na granicama hr. Mladi asistent nikako ne bi trebao moci zamjeniti starog profesora sa “tenure track position” i stvarno mladi asistent nije konkurencija starom profesoru u tome slucaju kao sto uostalom mladi radnik nije konkurencija starom radniku s iskustvom ali kad si na polozaj redovitog profesora dosao politickim i obiteljskim vezama a to je nazalost vrlo uobicajeno kod nas onda mladi asistent itekako moze biti promjena nabolje jer dapace u hrpi slucajeva taj mladi asistent ima bolji track record. Ja u svojih 80tinjak predmeta sam sreo jednog dva starca koji su predavali zivo, aktivno i kvalitetno nazalost a ostali su maltene bili oligarsi. Porazno za nase visoko skolstvo. Dakle ja zakon gledam kao nesto sto ce mozda prisiliti oligarhe da odu i dode mlada generacija i nesto se pokrene jer nase visoko skolstvo neces tako lako reformirati i nazalost mi u hr ponekad moramo birati i lose opcije, a prisilne mirovine jesu losa opcija, da rijesimo jos losiju situaciju. HR visoko skolstvo se je zakopalo u rovove s ustavnom odredbom o neovisnosti visokog skolstva i jednostavno ne zele promjene kad im je dobro a situacija je ocajna. Jedino da im dovedes Iron Lady da ih istjera suzavcem van.

  8. @Cronomy

    Ne znam zašto ti je teško shvatiti da iako broj radnih mjesta u ekonomiji nije fiksan, broj radnih mjesta u pojedinim strukama može biti fiksan. Npr, broj javnih bilježnika, autoškola, ljekarni i drugih stvari je određen zakonom.

    Broj sveučilišnih profesora nije eksplicitno fiksiran zakonom, ali skoro kao da jest. Iznimno je teško pokrenuti privatnu visokoškolsku ustanovu. Postoji ih nekoliko ali imaju dosta problema i sa izdavanjem dozvola i akreditacija od strane države, i sa cjenovnim dumpingom od strane države.

    Rezultat toga je da postoji “lump of labor” — fiksna količina radnih mjesta sveučilišnog profesora. Ostanak starijih profesora itekako blokira uspon mlađih, a odlazak starih omogućuje mlađima da popune ta radna mjesta. Ako stari ostanu, mladi ne mogu postati profesori. Pogrešno si se pozvao na “lump of labor fallacy”. Zapravo postoji hrpa konteksta u kojima to nije fallacy, fallacy je samo kad se govori o ekonomiji kao cjelini.

    Pritom ja uopće ne tvrdim da je nešto od toga dobro. Svejedno mi je hoće li stariji profesori morati u penziju ili ne. Ne veličam mladost kao nešto dobro, ne mrzim stare zato jer su se uhljebili.

    • Baš ne znam zašto mi je teško shvatiti nešto što je pogrešno.

      Tvoj dokaz da postoji “lump of labor” je potpuno nezadovoljavajući. Zapravo odbacuje ekonomsku logiku. Broj ljekarni, autoškola, bilježnika je fiksiran zakonom? Zar stvarno je?
      Recimo i da je, da li to znači da je broj radmih mjesta u bilježničkom uredu ili ljekarni fiksiran? Naravno da ne. Kakav je to zaključak? Po toj logici sve je fiksirano uvijek što je naravno glupost.

      (Ako je uistinu broj ljekarni i ostalog fiksiran ja bih volio vidjeti taj zakon. Možda je udaljenost na kojoj ljekarne mogu biti jedna od druge fiksiran? To opet ne znači da je broj radnih mjesta u svakoj pojedinačnoj ljekarni fiksiran.)

      Ako išta lump of labor ne postoji na dugi rok, možda u nekom kraćem roku kada je teže promjeniti inpute i/ili je potražnja ograničena i stagnira možda lump of labor postoji. A i to je jedno veliko možda, više pucanj u prazno, za što me muka lova reći. Apsolutno ništa ne spriječava niti jedno samostalno sveučilište da ukoliko postoji potražnja za radom, predavanjima, istraživanjima već sutra zaposle 10 novih profesora bez da otpuste i jednog starijeg. Nedostatak financijskih resura? Kako ako postoji potražnja koja je voljna platiti?

      Nisam siguran da razumiješ kako tržište rada radi. Lump of labor nije nužno povezan samo za čitavu ekonomiju, vrijedi i na sektorskoj, paracijalnoj razini. Ne znam gdje si pročitao da je to tako. (Tj. mislim da znam ali neću tome davati važnost.) Morao bi itekako kvalitetno, detaljno i naravno (!) konzistentno u istom okviru sa svim drugim što znamo o radu kvalificirati ove ideje da bi ih imalo ozbiljno uzimao u obzir.

      Fascinantno je kako neke stvari koje su ekonomisti pokazali kao ništa više nego zablude na levelu folklora – rečenice tipa “Ako stari ostanu, mladi ne mogu postati profesori.” – i dalje opstaju u javnosti. Baš kao folklor.
      Ideje kao “Ostanak starijih profesora itekako blokira uspon mlađih, a odlazak starih omogućuje mlađima da popune ta radna mjesta” su pokazane pogrešnim i takav način razmišljanja je odbačen.

      • 🙂

        Predugo sam na internetu da očekujem da netko prizna da se zeznuo, a i nije mi to pretjerano bitno u životu.

        • Ja cu lako priznati da sam se zeznuo kad to bude tako i kada ti dokazes da sam u krivu. Sve dok je to na levelu uvjeravanja jer je kao “ocito” (a nije!) nemam razloga biti uvjeren da je ono sto ja znam pogresno i da sam se upravo ja zeznuo a neki drugi.

      • “Apsolutno ništa ne spriječava niti jedno samostalno sveučilište da ukoliko postoji potražnja za radom, predavanjima, istraživanjima već sutra zaposle 10 novih profesora bez da otpuste i jednog starijeg.”

        Ma kakva “samostalna sveučilišta”. Ovaj zakon se piše za Zagrebačko sveučilište. Treba pogledati samo sastav vlade, pa skoro svi su povezani sa sveučilištem ovako ili onako.

        Sveučilište je budžetska institucija. Ono uopće ne posluje na tržištu. To je kao HRT, mali dio novca dolazi iz nekih tržišnih djelatnosti, a gomila ljudi se buni što uopće postoje tržišne djelatnosti (reklame odnosno školarine).

        To se ne može uspoređivati s ljekarnama itd. Da se kompletna školarina mora platiti (dakle, da posluju na slobodnom tržištu), potražnja (broj studenata koji žele studirati) bi pao na četvrtinu.

        Pravi argument je drugi: zašto otpustiti (umiroviti) nekog starog tko ima veliko iskustvo, i zaposliti nekog tko tek počinje? Samo zašto što ovih drugih ima puno, i oni imaju politički utjecaj.

  9. Zakon o javnom bilježništvu. Broj javnih biljeznicih mjesta odreduje koliko javnih biljeznika ima. To je uglavnom 1 biljeznicko mjesto na 15,000 ljudi. Otprilike to je 300 biljeznika u cijeloj hr. To nije za tebe “lump of labor” i zero sum game?

    • Znaci u hrvatskoj ima cca 300 javnih biljeznika? Iz toga broja ne mogu zaključiti ništa. Konkurencija je možda visoka, možda mala.
      “Broj javnih biljeznicih mjesta odreduje koliko javnih biljeznika ima” zvuci kao da ih trebaš pobrojati da bi znao koliko ih ima, što se može promjeniti tjedno recimo. Ne vidim da to znaci da su limitirani nekom licencom koja je u fiksnom broju i da niti jedna drugi bilježnik ne može ući na tržište tih usluga bez licence, što je npr. slučaj taksisti u NY. (A i tamo licencu možeš kupiti u biti.)

  10. Mislim da uopće nije bitan broj radnih mjesta. Radnih mjesta na fakultetima ima onoliko koliko ima love za isplatiti plaće.

    Problem je u tome što se velik broj znanstvenika zapošljava kao asistenti, ali za njih se ne otvaraju nova radna mjesta, da bi ostali trajno zaposleni. Radi se dakako o tome da neki fakulteti proizvode previše budućih asistenata koji nakon što doktoriraju — nemaju kamo.

    Količina love i zaposlenih na fakultetima NEMA veze s ekonomskim argumentima. Da je tako, pola fakulteta bi se moglo zatvoriti. Količina love i broj radnih mjesta ima veze s političkim i društvenim utjecajem — lova ide iz proračuna.

    Novi zakon se ne piše prema zahtjevima društva, kakvo bi trebalo biti sveučilište itd — nego prema zahtjevima samih zaposlenih na sveučilištima, kakav zakon bi njima odgovarao.

    Čemu uopće zakon o sveučilištima? Postoji li takav zakon npr. u SAD? Zašto bi zakonom trebalo propisivati kad tko napreduje itd? Pa kako to funkcionira u drugim firmama? Čemu statuti sveučilišta itd?

  11. Dakle da rijesimo odmah nedoumice u pravnom stilu.

    Ministarstvo pravosuđa određuje javnobilježnička mjesta. Njihov broj je ograničen (numerus clausus). Pri određivanju javnobilježničkog mjesta vodi se računa da na području svakog zakonom određenog suda bude najmanje jedan javni bilježnik (čl. 16. st. 1. ZJB). Ujedno ministarstvo određuje i službeno sjedište i službeno područje javnog bilježnika. Javni bilježnik smije obavljati djelatnost sastavljanja i ovjere isprava samo na svom službenom području, osim ako osobito opravdani interesi stranke na opravdavaju poduzimanje radnje i izvan tog područja.

    http://gpp.pravo.unizg.hr/pravosud/jb/jb.htm

%d bloggers like this: