Posts tagged ‘Reforme’

13. prosinca 2012

O političkoj podršci reforme radnog zakonodavstva

autora/ice cronomy

Blogeri i kolumnisti Banka Magazina vrlo su aktivni i raspisani. Morate ih čitati.

Primjerice, Milan Deskar Škrbić je vrlo dobro sažeo rad Svjetske Banke o vezi ishoda na tržištu rada i zakonodavstva o zaštiti zaposlenja (Employment Protection Legislation ili  EPL nadalje) u Hrvatskoj.

Ja ću se osloniti na njegov sažetak i malo elaborirati o temi koju je on postavio u svom naslovu – “Tko zapravo profitira uz rigidno radno zakonodavstvo” – ali se samo kratko, na kraju svog teksta, dotaknuo toga. Iz Škrbićevog teksta mogli smo iščitati naznake o onima koji profitiraju uz rigidni EPL, iako je potpuni odgovor izostao. Mislim da pitanje iz naslova možemo i preformulirati bez da izgubimo suštinu kao ‘Tko podržava određene politike na tržištu rada?’ ili ‘Tko (ne) podržava reformu tržišta rada?’

S rizikom da ponavljam one “očite istine” koje svi znaju, stanje na hrvatskom tržištu rada vrlo je loše. Škrbić i Svjetska Banka su to dobro dokumentirali: stopa aktivnosti je niska, (45% ukupno stanovništvo), astronomskih 60% nezaposlenih je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti za one 15-64 godine je oko 52%.

Vidjeli smo i jučerašnje podatke o broju nezaposlenih. (iako ta mjera baš i nije najbolja) Osim toga, tržište rada je dualizirano, o čemu se također nedavno pisalo u Banci, iako sam dojma da se općenito manje o tome raspravlja stručno i po medijima.

Neki od tih ishoda rezultat su duboke i dugotrajne recesije u Hrvatskoj (npr. ukupni broj nezaposlenih). Neki drugi loši ishodi nisu rezultat recesije već su od prije prisutni kao stalne karakteristike hrvatskog tržišta rada. (npr. niska stopa participacije) Oni su rezultat strukturnih problema tržišta rada.

Sadašnje nefleksibilno radno zakonodavstvo  ne pridonosi poboljšanju te situacije. Vjerojatno upravo suprotno: otežava stabilizaciju i oporavak tržišta rada. A o važnosti reforme ZORa se mnogo govori i raspravlja.

Ono o čemu se pak daleko manje raspravlja je politička ekonomija te reforme.

Ovaj rad Svjetske Banke  je tek u jednom kratkom paragrafu, doslovce posljednjem u tekstu, spomenuo da su promjene ZORa i EPLa politički teške. Primarni cilj ovog rada je ipak bio da ocjeni rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva, ponudi podršku u dizajniranju moguće zakonodavne reforme i stimulira diskusiju. Ova riječ ‘moguće’  je  ključ čitave diskusije.

No i kad želi stimulirati diskusiju, Svjetska Banka u Hrvatskoj (a i Škrbić, iako ga ne želim kritizirati jer ga ne poznajem) izgleda ima potrebu biti politički korekta pa nije izostalo isticanja “važnosti” dijaloga socijalnih partnera. Ja pojma nemam što to znači. Meni to zvuči kao fraze bez značaja koje nam nimalo ne pomaže u diagnosticiranju kočnica promjena EPLa. A kočnice postoje.

Da li promjene ZORa izostaju jer nedostaje dijalog “socijalnih partnera” ili nekome promjene i reforme ne odgovaraju? Ja mislim da je ovo drugo.

Politike tržišta rada te njihovo moderniziranje je ekonomska politika, ne socijalna. Ne vidim zašto ekonomisti misle da nemaju nešto kvalitetno za reći upravo o političkoj ekonomiji reforme ZORa, kad imaju. Napuštanjem te rasprave i načina na koje se promjene ZORa provode  efektivno prepuštaju svoju ulogu u konstrukciji rješenja drugima – “socijalnim partnerima.”

Čast iznimkama, ali kao što Škrbić kaže diskusije o reformi tržišta rada u Hrvatskoj rijetko se pomaknu dalje od ideoloških fasada, prepucavanja i okrivljavanja sa, bar meni, nepoznatim frazama i parolama o raznim -izmima. Od ekonomske politike stvara se socijalna filozofija koju kroje specijalni interesi i “ugledni analitičari”, reko bi Škegro.

Evo kako ja razmišljam o problemima reforme tržišta rada.

Bez da se zamaramo raznim frazama tipa “fleksigurnost”, “rigidnost”, “EPL”, što znače i kako utječu na ishode tržište rada, o suštini problema na tržištu rada možemo razmišljati kao o nedostatku konkurencije. Ne mislim na više ili manje nezaposlenih koji konkuriraju za poslove, već na mehanizam povećanog natjecanja (competition) koji je ključan za stvaranje pozitivnih efekta po zapošljavanje.

Primjerice, dualizacija ugovora o radu na određeno i neodređeno ili beskrajni i izdašni kolektivni ugovori u javnom sektoru, nasuprot uvjetima koje privatni zaposlenici (ne)uživaju, primjeri su politike i institucija tržišta rada koja koče povećanu konkurenciju i kvalitetnije funkcionioranje tržišta rada.

Reforma radnog zakonodavstva koja bi otklonila takve politike i institucije  pojačala bi mehanizam konkurencije na tržištu rada i vjerojatno povećala zaposlenost. Npr. politike i mjere usmjerene prema vraćanju dugoročno nezaposlenih – o kojima je rad Svjetske Banke puno govorio – u aktivno traženje posla smanjilo bi nezaposlenost, povećalo kapaciteta radne snage i vjerojatno eliminiralo mehanizam kojim loši ishodi na tržištu rada postaju trajni (persistent) što je još i važnije.

Rad Svjetske Banke je spomenuo taj problem trajnosti ishoda na hrvatskom tržištu rada, dokumentirao i izložio vezu između rigidnog EPLa i loših ishoda na tržištu rada. Predložene su čak i potrebne promjene i to točno po članku ZORa, doduše opet u dijalogu sa “socijalnim partnerima”. (vidi str. 26-27) Generali zaključak je da bi promjene i relaksiranje ZORa dovele do boljih izgleda zapošljavanja, kraćeg trajanja nezaposlenosti, viših prihoda itd.

Pretpostavimo za sada da je sve to upravo tako, da bi promjene ZORa sigurno poboljšale ishode i efektivno ‘izlječile’ nezaposlenost. Zašto onda strukturne reforme tržišta rada, one najvažnije, izostaju? Gdje zapinje? Zašto izmjene ZOR nisu dio mjera koje su i ova i prijašnja Vlada mogle provesti u borbi protiv nezaposlenosti?

Jer to netkome ipak ne odgovara. Sjećamo se referenduma o ZORu? Da bi bolje razumijeli problematiku reforme ZORa i EPLa, te mogli odgovoriti na ova pitanja moramo uzeti korak dalje od ocjene rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i definiranja pozitivnih posljedica njegove promjene. Suština problema je u političkoj ekonomiji pa tako moramo i pristupiti diskusij.

Potreban nam je jednostavan okvir političke ekonomije da bi razumijeli političku podršku i protivljenje reformi ZORa.

Politička Ekonomija

Zanimaju nas (1) pobjednici i gubitnici takve reforme i (2) uvjeti pod kojima bi bilo dovoljno političke podrške reformi.

Iako gubitnika reforme ZORa u dužem roku i ne bi trebalo biti jer sa dinamičnijim i fleksibilnijem tržištem rada svi koji žele bi pronašli posao (tržište rada nije zero-sum igra) kratkoročna percepcija gubitka oblikuje njihovu potporu ili otpor reformi.

Pretpostavimo da imamo tri vrste radnika. (1) zaposlene radnike, “insajdere”, koji imaju određenu moć nad politikom tržišta rada (npr. kroz glasovanje, jer su politički povezani sa Vladom, jer su u mogućnosti organizirati referendum) i stoga kad donose odluku o zakonima i reformi tržišta rada gledaju kako povećati svoju korist (dobrobit). Ništa čudno. Na drugoj strani imamo (2) dugoročno nezaposlene “ousajdere”, one u najnepovoljnijem položaju. Oni se razlikuju od (3) kratkoročno nezaposlenih radnika jer  manje intenzivno traže posao. Pretpostavimo također da pod promjenom ZORa spada bilo koja politika koja bi povećala intenzitet traženja posla dugoročno nezaposlenih outsajdera.

Pod kojim uvjetima će zaposleni, koji uglavnom imaju najveću moć određivanja politke tržišta rada ovdje, podržati takvu promjenu ZORa? Podržati će je samo ako ona poveća njihovu ukupnu dobrobit, iliti welfare. Ako ne,  čak i ako smanjuje nezaposlenost i ako je bez troškova, oni neće podržati reformu ZORa. Nije ih briga.

Zašto bi politički jake insajdere uopće zanimala reforma ZORa ako je ona namjenjena da poboljša stanje onih u najnepovoljnijem položaju, ousajdere, koji su  polički slabi? Ne zbog nekog “socijalnog partnerstva” ili dobrodušnosti, već  jer moža ipak indirektno utječe na njihovu dobrobit kroz tri kanala.

  1. Oporezivanje. Porez koji financira naknadu za nezaposlene može se naplatiti samo od zaposlenih. Stoga, što je više nezaposlenih, veći je porezni teret na zaposlene insajdere. Ako reoforma ZORa smanji nezaposlenost, smanjiti će i porezni teret na zaposlene radnike i oni će podržati takvu reformu.
  2. Izloženost nezaposlenosti. Ako insajderi znaju da postoji realna šansa da će ostati bez posla u budućnosti, podržati će reformu ZORa ako ona poveća šansu da nezaposleni radnici pronađu posao. Dakle, što su insajderi više izloženi mogućnosti da postanu nezaposleni, jer je ekonomija u recesiji ili su troškovi otpuštanja niski (!), to je njihova potpora reformi ZORa jača. Jer, jeli, nikad se ne zna. Ali zato će se i opirati smanjenju troškova otpuštanja i “očuvanju” radnih mjesta.
  3. Plaće. Bilo koja politika na tržištu rada i reforma ZORa koja povećava participaciju dugoročno nezaposlenih i intenzitet njihovog traženja posla omogućuje nezaposlenima da ponude nižu cijenu rada prilikom traženja posla. To djeluje negativno na plaće zaposlenih insajdera koji će se stoga  protiviti reformi ZORa. Krajnji efekt je viša i trajnija nezaposlenost.

U globalu, svaka reforma ZORa koja povećava konkurenciju  outsajdera u traženju posla i formiranju plaća neće biti odobrena od zaposlenih insajdera.

Ajmo pokušati još malo formalizirati ove ideje. Rekli smo da kratkoročno nezaposleni imaju veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti nego oni dugoročno na “birou.” Stoga, kratkoročno nezaposleni intenzivnije tragaju za poslom od vjerojatno apatičnih dugotrajno nezaposlenih radnika. Outsajderi su samo oni dugoročno nezaposleni, ne kratkoročno. Interesi kratkoročno nezaposlenih i zaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih.

Također, poznato nam je iz teorije i empirijskih radova da dugoročno nezaposleni nemaju utjecaja na formiranje plaća, tj. nemaju ublažujući efekt na smanjenje razine plaća što onda samo pridonosi dužoj nezaposlenosti.

U tom slučaju, svaka reforma ZORa koja povećava intenzitet traženja posla i konkurenciju između dugoročno i kratkoročno nezaposlenih, snižava cijenu rada i stvara nove poslove. Upravo ono što želimo! Efekt promjena ZORa – bilo kao smanjenje poreza na plaću, naknada za nezaposlenost, troškova otpuštanja ili nečeg drugog – odraziti će se stoga kao povećan intenzitet traženja posla i zapošljavanja. Iako je za mnoge to poželjno, nekima i ne paše.

Evo kako ove odnose možemo prikazati na grafikonu koji će nam može pomoći da razumijemo da li će biti političke podrške za reformu ZORa ili ne.

PEL

Koji je utjecaj reforme ZORa koja rezultira povećanjem intenziteta traženja posla i konkurencije između kratkoročno i dugoročno nezaposlenih? Baš kao što je ilustrirano, silazna krivulja se pomakne na gore, što znaci da za svaku razinu zaposlenosti i plaća vjerojatnost pronalaska posla je veća. Uzlazna krivulja se pomakne udesno. Tržište rada je manje rigidno. Znači nove krivulje su one grimizne boje. Nedvojbeno je da zaposlenost poraste, sa Z_1 na Z_2. Na drugu ruku, vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih može i porasti i pasti. I to je ključ.

Zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako imaju koristi od toga. A imati će koristi od toga samo ako reforma ZORa poveća vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih. To je jedino što ih zanima, bez obzira koliko zaposlenost poraste. Na Slici vidimo da zaposlenost na x osi može porasti u nedogled, ali ako se na y osi ništa ne promjeni, neće biti političke podrške reformi ZORa od insajdera.

Razmotrimo i sljedeće. Interesi zaposlenih i kratkoročno nezaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih. Veća konkurencija dugoročno nezaposlenih sniziti će šansu da kratkoročno nezaposleni pronađu posao brže i smanjiti će plaće zaposlenima. To je onaj 3. efekt gore. Ali, u isto vrijeme, zaposleni znaju da će ako silom prilika postanu dugoročno nezaposleni imati će veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti. To je onaj 2. efekt gore.

Tako, zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako je 2. efekt jači od 3. efekta.

Kada je to tako? Kada su zaposleni više izloženi mogućnosti da izgube posao i kada plaće ne reagiraju (puno) na  zaposlenost. Drugim riječima, za one vičnije ekonomskoj terminologiji, kad je potražnja za radom elastična. To znači da je silazna krivulja u slici iznad horizontalna i kad se pomakne na gore vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih će sigurno porasti (efekt 2.). Pošto se plaće ne mjenjaju (efekt 3.) insajderi će podržati reformu ZORa.

Prepoznajemo li u ovome određene (nedavne) događaje i interese na tržištu rada? Tko diktira (ne)promjene ZORa? Kome je “nediranje” plaća vrlo, gotovo jedino, važno? Tko izbjegava ikakvu diskusiju o problemu (dugoročno) nezaposlenih? 

Ostaviti ću da moguće odgovore formulirate sami, u komentarima niže.

[Više o ovim okvirima i teorijima reforme tržišta rada pročitajte u radovima Gilles Saint-Paula. Pogotovo u ovom, na kojem je baziran moj tekst i gornja slika. Odlični radovi su i ovaj i ovaj, oboje o političkoj ekonomiji reforme tržišta rada. Pošaljite email ako ne možete doći do rada. Ispričavam se za i ovo malo akronima, ali moglo ih je biti i više. Ekonomisti su jednostavno ovisni o njima.]

Oglasi
20. listopada 2012

Zablude u ‘Jovanovićevom Zakonu’ o Visokom Obrazovanju

autora/ice cronomy

Pratim koliko stignem diskusije oko reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja. Ponajviše na stranicama connect portala. Članci Jutarnji, Banka također korisni.

Ekonomistima je fascinantno koliko se vremena i energije potroši na raspravljanje samog zakona, slova na papiru, a gotovo najmanje koje bi bile posljedice, popratni učinci i kojeg reda veličine. Drugim riječima, što želimo postići određenim zakonom je mnogo puta doslovce samo ‘pretpostavljeno’ ili još gore ‘ nečija želja’ bez čvršćeg uporišta i razloga da će to tako i biti. Neka situacija ne valja i riješenje se nalazi u vidu promjene zakona, bez nužne analize i provjere mogućih “neželjenih posljedica”. Klasičan primjer je zakon o reguliranju stanarine (rente).

Gore i od toga je kad se zakon donosi na potpuno pogrešnom razumijevanju kako ono na što zakon cilja, za što je namjenjen, uopće funkcionira. Tkz. ‘Jovanovićev zakon’ je jedan primjer takvih, točnije jedna njegova stavka. Ne dovodim u pitanje nužnost reforme sustava financiranja znanosti i visokog obrazovanja i riješevanja statusa quo u hrvatskoj akademiji. Možda je dosta toga u ‘Jovanovićevu zakonu’ relativno dobro zamišljeno i uistinu poboljšanje u odnosu na sadašnju situaciju.

Ali jedan dio nije i trebalo bi ga potpuno ukloniti – mjere o ograničavanju (i ukidanju) radnog odnosa znanstvenika iznad 65 godine. Pojednostavljeno, nazovimo te mjere ‘obavezno umirovljenje’.

Čini mi se da većina olako prihvaća argument da je postrožavanje uvjeta za produljenje radnog odnosa nakon 65-te godine dobra ideja jer bi se tako naravno oslobodila sredstva, otvorila zamjenska radna mjesta na kojima bi se potom zaposliti novi, mladi, znanstvenici. Tanja Rudež ističe taj argument, kao i dr. Pavel Gregorić.

Oboje su u krivu. Rudež stidljivo spominje da u SADu nema dobne granice za umirovljenje profesora, tj. više nema ‘obaveznog umirovljenja’, ali ne i zašto. Nema ga ni i u nekim drugima zemljama. Zapravo ispravnije rečeno je, postojalo je obavezno umirovljenje ali je ukinuto. Bilo bi pogrešno da Hrvatska tako nešto uvodi sada, pa i nekom u blažem obliku “postrožavanja” uvjeta za nastavak radnog odnosa.

Argument da je obavezno umirovljenje nužno potrebno da bi se zaposlili novi, mladi znanstvenici je upitne moralne ‘kvalitete’ i siguran sam da krši nekakva etička i ljudska prava o diskriminaciji. Da to i nije tako, da nema bilo kakvih moralnih dilema, obavezno umirovljenje krši i najosnovnije ekonomske principe.

Ako mislite da bi limitiranje ili prisilno umirovljenje starih povećalo upošljavanje mladih znanstvenik i profesora onda morate vjerovati i da zapšljavanje žena onemogućuje muškarcima da pronađu adekvatno zaposlenje. I jedno i drugo je naravno glupost.

Skrivena pretpostavka u tim argumentima je da je količina korisnih poslova koji se mogu obavljati fiksna. Za ekonomiste to predstavlja staru zabludu o fisknoj količini rada – ‘lump of labor fallacy’. Iako je ta je zabluda doživjela već 1000 smrti i odbačena ne samo ekonomskom logikom već i povijesnim iskustvima, i dalje se uvriježeno drži u javnoj raspravi. Iskustva drugih zemalja je dobar razlog zašto Hrvatska ne bi trebala i uopće smjela spasti pod zabludu da će obavezno umirovljenje stvoriti nova radna mjesta. Jednostavno nema uporišta u argumentu da će se tako nešto dogoditi.

Sveučilišta kao i ekonomija ograničeni su u svom rastu dostupnosti radnika svih dobi. Sveučilišta mogu stvoriti toliko radnih mjesta koliko je potražnje za njima i koliko je dostupno radnika sa potrebnim vještima da ih ispune, 25 ili 75. Sveučilišta, kao ni drugi djelovi tržišta rada i sektor obrazovanja općenito, nisu zatvoreni sistem u kojem da bi se otvorili novi poslovi treba prvo zatvoriti stare.

Disclaimer: Ne branim svoju generaciju. Do moje 65-te je još koje desetljeća.

Oznake: ,
12. travnja 2012

Priča o Dvije Godine

autora/ice cronomy

Zašto je 67 godina u jednoj zemlji drugačije od 67 godina u drugoj?

Točnije, zašto podizanje godine umirovljenja na 67 znači protest od 10 tisuća ljudi u Poljskoj,  dok ista politika povećanja godine umirovljenja na 67 u Kanadi znači ništa? Određeno gunđanje, ali daleko od velikih protesta i napada na Vladu. U susjednoj Njemačkoj dobna granica je već podignuta na 67 bez puno vike, a Šveđani je planiraju podići na 69 godina.

Povećanje dobne granice je uvijek riskantan posao za Vladu. Sa VOXeu, ekonomisti Saure i Zoabi pišu:

Proposals to curb public expenditures by raising minimum retirement ages typically face stiff political resistance. In France, for example, the plan to raise the retirement age by two years provoked “a national strike […] in which more than a million people took to the streets in the biggest show of popular discontent in years” (New York Times 2011).

Such politically controversial reform plans, however, appear modest in comparison with cross-country differences in the effective average retirement age.

The cross-country variation in effective retirement age is usually attributed to institutional differences that affect individuals’ incentives to retire. In a recent paper, we argue that incentives driven by social-security rules are not the sole explanation for the cross-country variation. Instead, we suggest an alternative explanation for the observed variation; the composition of occupations within an economy matters for its average effective retirement age.

Oznake: ,
11. veljače 2012

Protivljenje svrsishodnoj reformi

autora/ice cronomy

Iako ne govori točno o kojoj MMFovoj studiji se radi, Večernji prenosi da se Hrvatska nalazi u samom vrhu rashoda mirovinskog sustava sa 10.6% BDPa Unatoč tome ne možemo se pohvaliti standardom umirovljenika. Stoga…

Kao najefikasniju mjeru ograničavanja troškova mirovinskih sustava, MMF ističe povećanje zakonske dobi umirovljenja. Koristi od te mjere su brojne: veća razina zaposlenosti, veća osobna potrošnja, veće mirovine…

Ako su sve te koristi realne i ostvarive – što bi trebalo potvrditi i referencirati kao npr. ovim – zašto je opozicija povećanju dobi umirovljenja velika?

Neki prošli postovi o mirovinskom sustavu i reformi.

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

Zabune i dileme oko Mirovinskog

 


Oznake: ,
06. veljače 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.


1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

14. siječnja 2012

Kukuriku porezna reforma (3)

autora/ice cronomy

Prvo, ne smatram da je porezna reforma najpreči potrebni potez nove Vlade, tj. nije hitniji od reforme rashodovne strane, smanjenje i reorganizacija prioriteta državne potrošnje. Porezna reforma kao proširenje porezne baze da, ali prije rashodovna strana. Ipak….

Ideja ministra Linića smanjenja doprinosa za zdravstveno ili/i mirovinsko (poreza na plaću) i povećanja stope PDVa kako bi se nadoknadio porezni prihod nije nova. Samo pratimo što drugi rade. Francuzi su to diskutirali ‘davne’ 2007. Njemci su to napravili i mnogi drugi od onda. Francuzi sada opet to debatiraju. Na jednu ruku dolazi do prebacivanja poreznog tereta socijalnih programa na potrošače, dok na drugi ruku iako se radi o smanjenju poreza na plaću, radnici su i potrošači.

Koje su posljedica toga? Te davne 2007. Mankiw je ponudio par tentativnih posljedica prema standardnim linijama odlučivanja pojedinaca: štednja-potrošnja, rad-odmor, tko će podnjeti teret (distribucija) te cjelokupan makroekonomski utjecaj. 

Utjecaja na štednju u biti neće biti jer ni jedan ni drugi porez na mjenjaju poticaj ili motivaciju za štednjom (potrošnjom) danas vs. sutra. Naklonost štednji će ovisiti o nekim drugim faktorima.

Negativni poticaj za rad (potrošnju) dolazi od oba poreza tako da zamjena jednog za drugi samo mjenja mjesto naplate, u trgovini umjesto u plaći, bez dodatnog iskrivljavanja odluke pojedinca oko rada i odmora. Skuplja potrošnja (rad) signalizira manju konzumaciju iste i veću konzumaciju relativno jeftinijeg odmora. Jedino, bilo bi dobro kvantificirati taj negativni poticaj na rad od jednog i drugog poreza.

Kod distribucije tereta svakako treba razumijeti da je hrvatsko društvo, kao i mnoga druga na pola razvijenih zemalja, prilično podjeljeno na stare i mlade. Viši PDV kao porez na potrošnju pogađa starije (umirovljenike) relativno više pošto više ne zarađuju plaću (prijavljeno) a konzumiraju iz štednje, dok mlađi imaju korist o manjih poreza na plaću i ukupnog   pomaka tereta prema starijima. Još, kao što je Emmanuel Farhi dodao, PDV nije progresivan kao porez na plaću, već linearan (u biti regressivan s obzirom na prihod) i stoga pogađa one sa nižim pimanjima/mirovinama najviše.

Što se tiče makro posljedica, nakon nekog vremena nominalna plaća bi porasla ali bi i cijene nakon poreza, po pretpostavkom da je hrvatska mala i otvorena ekonomija gdje je većina cijena prije poreza određena vani, kroz otvorenu konkurenciju i trgovinu. Pitanje je jedino da li bi plaće ili cijene brže porasle. Ako nominalne plaće krenu na gore sporije od cijena, realna plaća bila bi niža i tako stimulirala zapošljavanje. Naravno to vrijedi za one plaće koje nisu indeksirane za inflaciju.

A čije jesu? Čije su plaće već godinama pod najvećim povećalom ekonomista, stranih i domaćih i zbog levela i zbog brzine rasta i zbog političke zaštite?

10. srpnja 2010

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

autora/ice cronomy

Šimun u komentarim na posljednji post postavlja vrijedno pitanje: Postoje li teoretski temelji našeg današnjeg mirovnskog sustava? Da postoje, ja sam o tome pisao prije i teško da je moguće objasniti jednostavnije.

No, što nisam onda spomenu i razjasnio je da postoje dvije vrste temelja i stoga dva tipa reformi. Ono što Šimuna zanima, a pretpostavljam i više ljudi, su sadašnje “parametrijske” definicije sustava, ponajviše prvog stupa. One se temelje na njemčakom sustavu bodova, ali ne potpuno implementiranom. Radi se o naprednim formulama za izračun mirovine na temelju cijeloživotnih primanja. Pod to spadaju “čvrsti principi formiranja mirovina iz prvog sustava.”

Itd, itd, uglavnom sve su to računovodstvene i aktuarske definicije temelja mirovina. Tako i danas, kao i mnogo puta u povijesti mirovinskog sustava, predstavljaju se “reforme” koje to u biti nisu jer predstavljaju “samo” aktuarske izmjene, npr. kažnjavanje za prijevremeno umirovljenje. Ne želim reći da one nisu važne, dobro određeni parametri pospješuju kvalitetu mirovinskog sustava, ali tu nije gdje leži najveći problem.

Drugi temelji su oni koji definiraju od kuda dolaze prihodi. Sada su uglavnom bazirani na PAYGO sistemu – od današnjih radnika prema današnjima umirovljenicima. Taj sistem je gotov, neodrživ i nikakve parametrijske “reforme” ga ne mogu spasiti jer ako nemaš što redistribuirati, nevažno je kako. Stoga, parametrijske definicije su poput sporednog sadržaja koji je važan (zbog efikasnosti i pravednosti) tek kad imamo održive ekonomske temelje mirovnskog sustava koji je u biti samo redistribucija prihoda/outputa. Na tom planu su golemi problemi, za mnoge zemlje ne samo Hrvatsku i na tom tragu je gornji link (da se ne ponavljam ovdje.) Dakle, možemo raspravljati i njemačkom izračunu bodova ili o tome od kud će prihodi za mirovine dolaziti za 10, 20 godina.

One koje zanima više pročitati o hrvatskom mirovnskom sustavu, njegovoj povijesti i reformama, preporučujem dva rada. Ovako, za ljetno čitanje.

Guardiancich  – Politička ekonomija mirovinskih reformi u Hrvatskoj 1991-2006.

Puljiz – Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

Oznake: ,
02. srpnja 2010

Drugačiji pogledi

autora/ice cronomy

Andras Horvai je optimističan i blag u ocjeni Vladinog programa oporavka. Misli da je dijagnoza dobro postavljena, trebamo biti zadovoljni da se program provodi i da se ne radi o domaćoj krizi. (“Da nije bilo krize, Hrvatska bi vjerojatno i dalje imala priliku razvijati se po više-manje starom modelu.”)

Željko Ivanković u novoj Banci pak ima drugačije mišljenje. Reforme o kojima se razgovara su mit. Program ima mnoge nedostatke i nedorečenosti, Vlada nije dovoljno ozbiljna te povrh svega javnost ” slabo vjeruju u reforme, da je uopće riječ o reformama,…”

Oznake: ,
08. svibnja 2010

Povratak

autora/ice cronomy

Nakon podužeg vremena ponovo se mogu posvetiti blogu na par-puta-na-tjedan modelu. Bilo je retoričkih pitanja vjernih čitatelja da li mislim da zanemarujem blog. Nisam ga zanemarivao, ali bio sam zauzet. Do daljnjega nisam u tolikoj mjeri pa se mogu posvetiti diskursu i temama ovdje.  Kasnije, ja ću opet biti zauzet, ali otom potom. (Recimo da CivV izlazi u Rujnu, a ja cu ga mozda igrati godinu dana kasnije.)

Tema puno, ali većina je mazanje očiju dnevnim političkim prepucavanjima, aferizacija svega i svačega, trabuljanja o nekakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj (ne mogu to bolje opisati), krupnom kapitalu i tako (po staru) dalje sa ‘catchy’ frazama. (Je ok da sve ove velike-a-beskorisne riječi grupiram pod ‘kulićizam’?) Ja ne znam šta bi svi mediji radili da nema pola afera koja se “promoviraju.”

Iako nisam bio u mogućnosti komentirati i razglabati sve zanimljive teme i događaje posljednjih mjeseci, pratio ih jesam. Ipak nije se lako samo tako ubaciti u svaku diskusiju.  Tu bi dobro došla pomoć (još) vjernih čitatelja sa pitanjem i sugestijom na što se prvenstveno osvrnuti. Vidim da se dosta piše i kritizira najavljena porezna reforma.

To je dobro. Diskusije i debate su dobrodošle i nužne. Ali, da li uopće znamo koji je cilj porezne reforme, bilo naše sada i općenito svih, prije nego što kritiziramo? Da li smo svijesni nekih primjera porezne reforme u drugim zemljama ili stvarno mislimo da naša Vlada izmišlja toplu vodu? Razumijemo li motiv porezne reforme?

Čini mi se da svi imaju neku osobnu ideju što bi trebao biti cilj i što bi trebao biti motiv poreznih promjena, pa shodno tome i kritiziraju. To uglavnom rezultira prigovaranju o (vrlo subjektivnom viđenju) pravednosti reforme dok o drugim aspektima nema ni riječi. Ako nam je samo pravednost aspekt koji će voditi poreznu reformu, na vrlo lošem smo putu.

Da li znamo cilj sistema poreza i transfera i zašto i zašto ga trebamo mjenjati? Da li razumijemo sve posljedice porezne reforme ili se bavimo samo parcijalnim posljedicama i po tome ocjenjujemo kvalitetu ukupne reforme? Da li razumijemo ulogu, rezultate i poruke porezne teorije u izradi porezne politike? Da li razumijemo, znamo i prihvaćamo principe koji su podloga poreznoj reformi. Problem i pitanje motiva, cilja i ishoda je isto kod nas sada i u mnogim drugim zemljama gdje se išlo u poreznu reformu i fiskalnu konsolidaciju ili ona tek dolazi na red.

Što želim reći je da postoji razlika između debate i informirane debate. U slučaju porezne reforme/politike to je posebno izraženo zbog prirode problema. Porezna teorija nije namjenjena da se iz nje izvuku lagani zaključi te rezultati mogu biti prilično iznenađujući. Tranzicija iz porezne teorije u poreznu politiku nije jednostavna. Postoje ogromni izazovi u dizajnu porezne reforme i svaka misao da je “očito” kako se moglo “bolje” napraviti je samo slučajna.

Možda bi se u toj domeni morali malo više informirati. Nije pitanje samo pravednost već i efikasnost i mnogih agregatnih ekonomskih ishoda i posljedica koje je nemoguće predvidjeti kao i posljedica po sve ono što ne razumijemo. Pokušati ćemo ukazati na neke očite, ali i na neke ne toliko očite aspekte koje treba imati na umu. Stoga, pitanja bi bila od pomoći i dobro došla.

Nadalje, i prije našeg reformskog programa, cijela priča Grčke se nadvila nad europom pa i nama. Ja sam ovaj post počeo pisati prije tjedan dana, a onda se politika i stav EU prema Grčkoj mjenjala kontinuirano naposljetku rezultirajući velikim planom i velikim spasom. Čitava priča je sada kompleksnija nego prije samo par tjedana a kamoli prije par mjeseci. Tablica lijevo pokazuje kako su se drastično promjenile procjene o Grčkoj ekonomiji od početka godine.

Prosječnom građaninu u Hrvatskoj klimi nesigurnosti i napetosti oko ekonomskog stanja zemlje nije bilo teško postavljati ona ista pitanja kao i u slučaju Argentine. Doduše, u tom slučaju bila su pogrešna. Sa Grčkom malo su bliža ispravnim i ipak su opravdana. Da li je Hrvatska u opasnosti od Grčkog nazovimo sindroma? I o tome se pisalo i diskutiralo po medijima. Jedina opasnost sada je u biti pretakanje grčke krize na ostatak Europe pa tako i Hrvatske. Hrvatska nije u opasnosti da postane Grčka u neko dogledno vrijeme i pošto se nekakve ozbiljnije reforme u fiskalnoj politici pokreću u biti ne bi trebala postojati opasnost da postanemo Grčka. Hrvatska jest zadužena i u lošoj fiskalnoj situaciji – kratkoročnoj i dugoročnoj svakako. Za razliku od Grčke, Hrvatska još uvijek ima pristup vanjskim izvorima financiranja i sa odlučnim provođenjem najavljenih reformi to bi tako trebalo i ostati. Strana investitori nisu toliko kritični kao domaća javnost o Vladinom planu, iako ima dosta za poželjeti još.

Mnoge sličnosti sa Grčkom postoje, to je neupitno, pogotovo u domeni fiskalne politike, korupciji, zaduživanju, nekom mentalitetu “prava” na ovo i ono.  Sjeme Grčkih pogrešaka seže godinama unazad. Desetljećima. Stoga, ako išta, naučiti od Grka i njihovih pogrešaka je imperativ. Vremena imamo ali ne napretek. Možemo tako, ili …

… kad će “već jednom” netko od naših dičnih stručnjaka reći da je MMF kriv za sve u Grčkoj? Ili još “očiglednije” neoli …. bah, neću se truditi. (Grčka i neoliberalizam, usitinu?)

Dakle, imamo dva okvira za razmišljati o Grčkoj i Hrvatskoj – ili kao lekcija sa puno poruka kroz koje još trebamo pročešljati ili kao još jedna vježba mlaćenja po praznoj slami kulićizama.

29. kolovoza 2009

Snippet

autora/ice cronomy

Dok Srbija ima – bar načelno – odlučnije planove reforme javnog sektora i otpuštanje broja javnih službenika počevši sljedeće godine, Hrvatska je osnovala novo ministarstvo za potrebe studiranja/proučavanja reforme i zapošljavanja u državnoj upravi – Ministarstvo Uprave. Postoje kuloarske spekulacije da Srbija laže MMFu oko smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru za 10% sljedeće godine, no to nije poanta. Ako i lažu, lažu sebe ne MMF, jer će se odbiti o njihovoj glavi, ne MMFovoj. Drugo, primjetite riječi “smanjiti”, “otpustiti”, “trajno”. Dok su su srpski političari odlučili na korištenje tih riječi, naši političari voljni su ići koliko god daleko je potrebno kako bi izbjegli te riječi, pa su spremi čak i osnovati novo ministarstvo.

Ona Churchillova “Ako ne želiš riješiti neki problem, osnuj komisijiu” je naša Vlada izgleda uzela i više nego doslovno – osnovali smo Ministarstvo. Mislim da se nema puno više za reći, nego možda samo par citata.

A government that is big enough to give you all you want is big enough to take it all away.  ~Barry Goldwater

If Columbus had an advisory committee he would probably still be at the dock.  ~Arthur Goldberg

Oznake:
%d bloggers like this: