Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.
Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)
Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.
Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.
Kako je to Vlada eksperimentirala?
Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu. S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.
Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.
[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]
Ministru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.
Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.
Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.
Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.
Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.
Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.
Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.
Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.
(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)
U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.
Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.
Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.
Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.
Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.
Cronomy.org 