Cronomy.org

Izgleda da ništa od mogućnosti da Rohatinski postane kandidat za Ministra financija. Sigurno ne u Vladi Saveza za promjene. Slavko Linić je prvo otpisan kao kandidat, ali sada evo pomirdbe i povratka. Šteta. Velika.

Znam da se mnogi SDP-ovci neće složiti (iako ne znam zašto) ali sa Linićem na čelu ministarstva financija dobivamo isto što smo imali sa Šukerom. Iako su u teoriji suprotnih političkih boja, u biti iste su političke zvjeri i politikanskog mentaliteta. Dovoljno je da pogledate neke snimke njihovog (zajedničkog) gostovanja u Otvorenom. Linić nikada nije bio odgovarajući kandidat za to mjesto.

Linić je glavni SDP-ov ekonomski strateg, a još uvijek je sasvim nejasno koja je to SDP-ova ekonomska strategija osim kritiziranje HDZ-ovih ekonomskih poteza. Jednostavno Linić – siromašan stručnošću, a rasipan politikanskim epitetima – nije ono što je nužno potrebno na čelu tog ministarstva; oštar um, znanje i čvrsta ruka da provede reforme. Najavljivati reforme bez ljudi koji će ih znati i moći provesti je mazanje očiju.

U međuvremenu, iz SDPa

Priče da bi Željko Rohatinski, nakon što ode s mjesta guvernera HNB-a, mogao biti ministar financija u SDP-ovoj vladi u stranci su dočekane sa smijehom i čuđenjem.

Globusovi sugovornici iz SDP-a čude se takvim idejama jer je ugled guvernera poslovnim aranžmanom njegove supruge s Ivicom Todorićem definitivno narušen. Navodno ne računaju s Rohatinskim, ni kao s guvernerom, ni kao s ministrom.

Pa naravno! Guvernerova supuruga je prodala firmu Todoriću i “očito” da je ugled guvernera narušen i sada je nedovoljno dobar za jedan vrsni SDP. (!?) A sposobnost Rohatinskog i dalje uživa potporu javnosti. Smiješno i čudno je što SDP uzima kao argument  protiv postavljanja stručne osobe u svoju Vladu na korist čitave zemlje. Ponekada je politika izgleda previše iznad pameti.

Dakle, među političarima postoje podjele oko istupa guvernera Rohatinskog o “sve je moguće” na predstojećima izborima.

1. Da, ako se Rohatinski misli anagažirati ili kandidirati morao bi, naravno, odstupiti od mjesta guvernera HNBa. To je onda ostavka zbog osobnog razloga, ne nekakva prisila zbog nekakvih polu-izmišljenih problema. Novi guverner bi najvjerojatnije bio Boris Vujčić i to bi bilo dobro. No, možda nije najbolje da guverner odstupi baš sada jer bi sadašnja vlast morala potvrditi novog guvernera, što bi se samo pretvorilo u gnjusno prepiranje i još više odvraćanje pažnje od realnih ekonomskih problema. (Kao da ovo prepucavanje Josipovića i Kosor bojama nije dovoljno.)

2. Mišljenja sam da je jedina prava i poželjna opcija da Rohatinski u novoj vlasti zauzme poziciju ministra financija. (Nisam siguran da li uopće mora biti dio kampanje za to.) Ništa više ni manje. U poziciji podpredsjednika Vlade titularno bi bio iznad, ali funkcijom i donošenjem pravih poteza ispod.
Kao ekonomski savjetnik premjera njegovi potezi bi imali malo značaja i još manje efekta. Svakako bolje Rohatinski nego prvi izbor Linić. (Linić isto kao i Šuker samo iz druge stranke.)

Ono najvažnije. Rohatinskom ponude ministarstvo financija pod istim uvjetom kao što mu je Račan ponudio mjesto guvernera HNBa. Samostalnost u vođenju fiskalne politike, tj. fiskalne konsolidacije. (Dobro, onda su bila dva uvjeta – samostalnost HNBa i prestanak financiranja države printanjem novca.)

Javne financije se moraju ‘hladno’ konsolidirati/reformirati i za to je nužna stručnost te minimalno političkog naboja i gađanja blatom, bar prvih godinu dana. Ne mogu zamisliti sposobniju osobu od guvernera Rohatinskog.

Naravno da su porezna politika i državna potrošnja od javnog interesa, stoga javnost mora biti vrlo informirana i aktivno participirati u reformi. O nekim potezima se ipak nema što puno diskutirati i prenemagati pregovorima sa dežurnim rentijerima. Ne sumnjam da Rohatinski može donjeti dobar plan i program, mjere i rezultate. Bolje od bilo čega što smo do sada vidjeli. Neće se svima svidjeti, no to nije ni cilj. Ako se novoj vladi to ne svidi, neka traže novog ministra financija.

Čitam ovu trakavicu od hajke na Guvernera Rohatinskog i HNB. Čiste budalaštine. Ako ikad ima primjera da si političari sami jamu kopaju, ovaj je sigurno među boljima.

Prvo Friščić sa zazivanjem DORHa da istraži HNB. Vrlo glasno, ali i nejasno. Šta bi to kriminalno DORH treba istraživati u HNBu? Već više puta sam pročitao Friščićevo objašnjenje i sve što sam shvatio je da je toliko nejasno da se ne može nitit složiti suvisli odgovor. “Tečaj eura nije bio problem dok se nije pojavilo pitanje švicaraca”?? Pa ako je ljudima nešto bio problem u monetarnoj sferi (iako u stvarnosti nije) onda je to bio tečaj eura zadnjih 10 godina. Kako to Friščić zaključuje da euro nije bio problem nitkome, ne znam.

Problem Friščiću je svakako dobit. Kao i uvijek, dobit/profit je prljava riječ u hrvatskoj politici, pogotovo kad su banke u pitanju. “Naravno” da mora biti nešto kriminalno posrijedi. Shodno tome, DORH bi trebao to sve pomno istražiti. Ili shodno, Bajić bi se skinuo s vrata vladajućoj koaliciji, HDZu, HSSu i ostalima prije izbora. Da ne bi pronašli još nešto korupcije među vladajućima.

Žalosno, ali Friščić malo razumije i ekonomsku i monetarnu politiku. Ne razumije svrhu i korist nezavisne monetarne vlasti i što HNB radi i izgleda ne razumije prirodu hrvatske monetarne politike. Istina, možda i nije najjednostavije za shvatiti, ali evo kratke smjernice.

Svaki račun ima dvije strane. Jednostrano računovodstvo ne postoji. Postavljati silna pitanja o kreditima građanima u stranoj valuti ili sa valutnom klauzulom neće ništa stvarno razjasniti (ako jeli ne tražimo dežurnog krivca, pa eto HNB je “dobar” krivac, ako ne i bolji) ako u isto vrijeme ne pitamo zašto ljudi štede u stranoj valuti? Zašto već par godinama udio devizne štednje raste, a kunske pada? Iako se trend malo preokrenu ove godine, još uvijek je oko 80% štednje u devizi. Friščić je “zaprljao” brojeve. Nema 200 milijardi kuna štednje građana koja se plasirala u švicarcima i eurima. Ima oko 140 milijardi kuna u štednim i oročenim deviznim depozitima. Ostatak je u kunama. Mjerna jedinica i kunski izraz deviznih depozita nije isto kao stvarna štednja u kunama. Izgleda da samo Bajiću već olakšali istragu misterija “gdje su nestale kune” ?

Za slično nerazumijevanje monetarne politike kriv je i Goran Marić. Šta drugo reći na njegovo “Kreditno-monetarna politika HNB-a već godinama nije usmjerena k strateškim nacionalnim interesima, već HNB vodi neku svoju privatnu ekonomsku politiku…” Prvo, HNB vodi nezavisnu ekonomsku politike i dobro da je tako. Drugo, gdje piše da je cilj monetarne politike HNBa “strateški nacionalni interes” u nečem? Šta to znači??

Apsolutno zadnji koji bi trebali navoditi nekakvu listu grijeha HNBa su Goran Marić, HDZ i čitav Sabor. Bilo kakva lista grijeha monetarne politike HNBa bila bi pet puta veća za grijehe …. fiskalne politike. I “zna se” tko je odgovoran za to. Osim Vlade i ministrice financija koja bi zbog svoje dugogodišnje politike anti-reforme javne potrošnje, porezne politke i fiskalnog federalizma trebala podnjeti ostavku, tu je i HDZov predsjednik saborskog Odbora za financije i proračun, Goran Marić, makar titulom kad ne već i djelom odgovoran za isto. Netransparentnost, rasipanje i čista krađa u nekim slučajevima poreznog novca od strane vladajućih je daleko prirodniji razlog za ostavku. Upravo za to su bivši HDZovci i optuženi.

Ovo je samo još jedan primjer politikanstva u hrvatskoj pubertetskoj demokraciji. Engleska fraza “red herring” u politici definira namjerno odvraćanje pažnje i fokusa rasprave od važne teme nekom srodnom, popularnom, svakako glasnom temom u manje važnom smjeru. Guverner Rohatinski je u zadnje vrijeme popularan političarima. Dodajmo Bajića i DORH i evo glasne teme. I na kraju naravno, zazivanje DORHa u HNB je bez ikakvog smjera i svrhe. Novo dno hrvatskih političara. (Da, grupiram ih sve skupa. Ako netko od njih ima problem sa time nek se javno izjavi i zauzme pravu stranu. Tko zna, možda im i bude od koristi koristi na izborima.)

Manje mi je jasno zašto se se Hrvatski ekonomisti ne osvrću na sve ovo. Nitko ne bi rekao “stani malo, ne znate o čemu pričate” ? Guvernera nitko ne treba braniti. Ipak, podrška profesije dobro bi došla.

Ironično je da bi nekakva primorana ostavka Rohatinskog (uopće je suludo razmišljati o tome) i njegov ulazak u Sabor najmanje koristilo političarima. Osim izgubljenih glasova na izborima, koliko bi to tek uposlilo pamet i znanje Rohatinskog da tjedno mlati po nesposobnosti i nezanju vladajućih u Saboru o pitanjima ekonomske (fiskalne) politike. Marić i slični bi mu mogli vjerojatno samo svjeću držati.

Iako je blog umrtvio neko vrijeme ja ipak nisam. Za MojUspjeh.com portal/magazin napisao sam članak analizirajući ukratko stanje hrvatske recesije. Najbolje da to prvo pročitate. (P.S. Ima i slika.)

Poanta članka je bila da iz recesiji smo možda samo tehnički izašli. Pravog izlaska sa rastom zaposlenosti nema. DZS je objavio preliminarne procjene rasta BDP za 0,8% u drugom kvartalu. Dosadna brojka jer osim što je pozitivna niti potvrđuje izlazak iz recesije, niti uljeva nadu da smo na tom putu. Ono što ukazuje je da hrvatska ekonomija i dalje na vrlo niskom levelu korištenja resursa i zaposlenosti. Više stope rasta su potrebne samo da bi se zaposlila rastuća popula…… er, nema veze. Bez viših stopa rasta nema smanjenja nezaposlenosti.

Hrvatska je u dubokom padu, uronu ili na engleskom “slump” kako ekonomisti specijalizirani za poslovne cikluse vole definirati recesiju. Radi se o razdoblju nakon naglog pada BDPa, onoga što se definiralo kao kriza kod nas. Taj pad je “produženi period niskog korištenja resursa” karakteriziran sporim rastom nakon visokog, ali i kratkog pada BDPa, kako objašnjava Robert Hall. Za 2009. pad BDPa je iznosio -5,9%, u 2010. -1,2%, prognoze za ovu godinu se kreće oko 1% rasta a za 2012, u nedostatku nekog post-izbornog čuda, možda oko 2%.

Što će reći, najgori pad je iza nas, a najduži oporavak tek slijedi. Može trajati godinama.

Naslov je više provokacija. Ispravnije pitanje je “Koga briga za licitiranje brojkama o kojima znamo malo?” Preciznije…
Planovi i mjere oporbe ako osvoje vlast.

1. od 2012. do 2015. – prosječan gospodarski rast od 4 posto godišnje.

4. zapošljavanje 120 tisuća ljudi koji su u posljednje dvije godine izgubili posao.

Zapošljavanje će se dogoditi sa višim rastom, u to ne treba sumnjati niti isticati kao “plan ili mjeru.” Ali, kako postići veći rast? Kako to Koalicija misli postići? Koje to politike imaju da ne znamo za njih, a oni znaju da će podići prosječni rast na 4% godišnje? I ako ih znaju kako misle upravljati njima? I valjda neće samo tako zaposliti 120,000 nezaposlenih, jer osim javne uprave gdje drugdje mogu političari zaposliti nekoga? Stvoriti 120,000 radnih mjesta je nešto drugo, ali opet, kako?

Naivno je diskutirat o većem rastu kao da se radi o par jednostavnih poteza ili pak licitirati stopama rasta. Nema ali baš nikakvog pouzdanog načina kojim Koalicija može postići prosječan rast od 4% godišnje. Da ne ulazimo uopće u čitavu priču kako ne možemo pripisati vjerojatno ni 10% ekonomskog rasta političarima.

Možda je to neka vrsta ranog predviđanja za sljedećih 5 godina, ali neka “dokažu” da sam u krivu. Evo čega se ja držim za svoje predviđanje.

The last decade has been marked by an increasing number of economists admitting that we have little reliable knowledge on how to increase growth. For example, Harberger 2003 says “There aren’t too many policies that we can say with certainty … affect growth.” A forum called the Barcelona Development Agenda (2004) –which included academic economists like Blanchard, Calvo, Fischer, Frankel, Gali, Krugman, Rodrik, Sachs, Stiglitz, Velasco, Ventura, and Vives — said “there is no single set of policies … to ignite sustained growth.” Rodrik 2007 confessed “experience …frustrated the expectations …{that} we had a good fix on the policies that promote growth.” Banerjee (2009) suggests “it is not clear that the best way to get growth is to do growth policy of any form. Perhaps making growth happen is ultimately beyond our control. … Perhaps we will never learn where {growth} will start or what will make it continue.”

Ili …

there is now agreed to have been some specification searching  and publication bias in the empirical growth literature, so much so that 145 different variables were found to be significant at different times.

Za još “depresivnih” citata, ali i nekih pozitivnih vidi novi rad Easterlya – Benevolent Autocrats.

Tužne statistike, via Cowen

The most successful Croatian book of 2008 Naš čovjek na terenu (Our Man in the Field) by Robert Perišić, sold exactly 1,904 copies.

To state the obvious, that’s not a lot.

Više ovdje i ovdje  Potential market, no buyers.

Ako još niste pročitali Vresnikov portret Cowena, kao američkog ekonomskog gurua. Pročitao sam njegovu knjižicu The Great Stagnation, samo da pronađem malo vremena za osvrt.

Sve afere  i korupcije HDZove vladavine na stranu, ovo je za mene jedini dovoljan razlog da Jadranka Kosor ne bude premijerka i da HDZ ne bude na vlasti.

“Državni zavod za statistiku je po našem mišljenju u Vladi, prvo te podatke trebao dostaviti Vladi, koja je platila popis stanovništva.”

Puno toga je pogrešno sa ovom rečenicom, ipak nisam iznenađen ili zapanjen. Duže vrijeme sam sumnjao da mnogi političari, HDZovi kao vladajuća stranka ponajviše, imaju ovakva mišljenja i suštinski ne razumije javne financije. Ne radi se samo o godišnjim proračunima, rebalansima i deficitima. To su komplicirane teme za one koji ne razumiju čiji je uopće proračunski novac. Porezi se uvode, povećavaju ili (ne)smanjuju prvenstveno sa efektom po državni proračunom na umu. Utjecaj na građane je sekundarne važnosti. Kažu, treba objasniti premijerki što je državni proračun. Ne, ako ne znaš što je i čiji je državni proračun, ne možeš biti premijer(ka). Točka.

Netko je jednom rekao da najvažniju stvar koji bi suci Ustavnog suda (bilo koje demokratke zemlje) trebali studirati, a da već nisu, je ekonomija. To onda valjda vrijedi dvostruko za političare koji žele voditi zemlju. Osnovno razumjevanje javnih financija koje treba tražiti od političara je u suštni jednostavno: porezni prihod državnog proračuna je novac građana u službi građana, ne Vlade ili Sabora. Dobro je vidjeti snažnu reakciju javnosti na ovakve pogrešne izjave premijerke. Često se nažalost neki građani odnose prema državnim prihodima kao “Vladinom novcu” tj. “neka to država plati.” Naravno, tako nešto ne postoji. Ne postoji neki skriveni sef gdje Vlada ima neki svoj novac. Sve je to uvjek i samo novac građana.

Ljudi su često impresionirani znanjem stranih jezika kao da je to neki signal kvalitetnog političara. Ne znanje stranog jezika, engleskog ponajviše, može se i oprostit i nije nužno potrebno da bi se kvalitetno vladalo. Da li Kosor zna engleski ili ne malo je važno. Naposljetku, Sanader govori par stranih jezika vrlo dobro (4 čini mi se), no to nije imalo nikakvog pozitivnog utjecaja na kvalitetu njegove vladavine. U povijesti odlazi kao korumpirani premijer i lopov. Znanje o javnim financija i čijim novcem se rasopolaže ima značajni efekt na kvalitetu vladavine i blagostanje građana.

Iz razgovora sa Jožom Mencingerom u Novom Listu.

… ako se Španjolska pojavi s istim problemom kao i Grčka, onda rješanja za eurozonu bojim se možda i neće biti, kaže Mencinger. Međutim, po njemu je ključni problem da je »euro postao simbol, umjesto da je novac«.

– To je onda slično kao što je bilo bratstvo i jedinstvo: nešto što se ne smije dirati, i kada sam prije par godina govorio o problemima s eurom, to je kao bilo nepristojno da se uspoređuje, što na neki način mene smeta, da se ne govori otvoreno o stvarima, a problem postoji. Jer, ako postoje tolike razlike u Europi, onda jedna ekonomska politika sigurno ne odgovara svima.

Točno, euro je bio “simbol” projekta EU još davne 1992. i po nekim navodima, savjetnici i suradnici Europke Komisije koji su pripremali izvještaje o zajedničkoj valuti još onda su bili upućeni da uzimaju u obizir samo dobre strane eura. Loše strane – problemi danas – su pometeni pod tepiha. Nije bilo u duhu projekta. A razlika u Europi je bilo i onda kao i danas. Neki su bili bogati i štedljivi, neki siromašni i rasipni.

Međutim, najgora je posljedica moguća prodaja imovine, kaže Mencinger, koji vjeruje da će Slovenija sada vjerojatno prodati mnogo toga što je do sada na neki način očuvala od prodaje, a po čemu je i bila specifična u odnosu na neke druge tranzicijske zemlje (za razliku od Slovenije, Hrvatska je strancima prepustila skoro čitav bankarski sustav, op. a.).

Mencingera korektno smeta da se nije moglo (a i dalje ne može) govoriti iskreno o stvarima i problemima zajedničke valute u EU – to se ne smije dirati jeli. Ali ex-ante, bez rasprave, otvorene diskusije, zaključuje da najgore bi bilo prodati ono što država do sada nije prodavala. Taj stav je očito nešto što se ne smije dirati. Nažalost vrijedi i u Hrvatskoj. HŽ i slične državne kompanije su “obiteljska srebra” i tu se nema što otvoreno raspravljati o nekakvoj prodaji.

A problem postoji.

Nikad dosta ekon rapa.