Archive for Siječanj, 2016

12. siječnja 2016

Ministar Financija treba biti moćniji

autora/ice cronomy

Po procjeni profesora Bićanića, zadnji ministar financija Lalovac bio je “do sada najslabiji ministar financija.” Oštra, profesorska ocjena, ali u dobroj mjeri ispravna, poštena. Lalovac nije nešto posebno napravio kao ministar skoro pa najvažnijeg resora: hapsio je bankare (a nije), lovio desetke milijuna neplaćenog poreza (nije baš posao za samog ministra, a učinak za prihode je zanemariv) i naravno riješavao je problem “švicaraca” i kredita,  monetarnih problema za što nije zadužen.

Možda bi trebalo uzeti u obzir da je Lalovac imao jako malo vremena da postigne veće zakokrete u vođenju javnih financija. Ipak, pitanje je da li bi imao više uspjeha da je raspolagao sa sve četiri godine, jer u jednoj stvari Lalovac je u pravu: ministar financija nema dovoljno moći da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u funkciju rasta.

Opširno govoreći, dva razloga određuju slabost ministra financija u Hrvatskoj. Prvo, vanjska makroekonomska previranja, na koja ministri Vlade malih otvorenih zemalja poput Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. Kao što smo vidjeli na slučaju švicarca, eksterni šokovi mogu stvoriti značajne socijalne i ekonomske probleme i potom glavobolje ministrima. Vlada međutim malo toga konkretno može napraviti u kratom roku da neutralizira slične negativne vanjske šokove.

Drugi razlog je sama procedura donošenja proračuna, u kojoj po riječima Lalovca:

“ministar financija nema utjecaja na planove drugih ministarstava, on samo prikuplja želje i pozdrave ministara, što nije dobro”

I prof. Bićanić prepoznaje da su ministri financija redovito slabiji dio Vlade. Ne mislim da je to tako jer su bili slabe osobe, loše izabrani ljudi, na što je Bićanić aludirao u svom tekstu. Crkvenac i Dalić su imali ekspertizu, a Šuker i Linić su bili politički vrlo jaki (stoga možda i najbolji izbor sa politčkog gledišta). Problem leži u proračunskom procesu i institucijama koje otežavaju unaprijeđenje fiskalne discipline i odlučno provođenje fiskalne konsolidacije, posebno sada kada je proračunski deficit visok i rast javnog duga nije stabiliziran.

Kao što su Alesina i Perotti sažeto prikazali, postoje dva pristupa donošenju proračuna: kolegijalni i hijerarhijski. Ovaj prvi je karakteriziran pluralističkim pristupom u svakom koraku proračunskog procesa, koji omogućuje svim ministrima određenu moć nad krajnjom verzijom proračuna. Naglasak na demokratskoj kontroli proračuna ima svoju vrijednost: garantira svakom proračunskom korisniku u Vladi  i Saboru utjecaj i kontrolu te primorava (ili omogućuje) kompromise između suprostavljenih interesa.

Problem je da  kolegijalnost i garancije odugovlače, a možda i onemogućavaju, fiskalnu konsolidaciju upravo onda kad je ona najpotrebnija, kako ističu Alesina i Perotti. To je zbog toga jer ministri ‘potrošači’ imaju značajnu moć nad proračunom, relativno prema ministru financija koji je jedini odgovoran za proračunske prihode.

‘Problem zajedničkog dobra’ (common pool problem) nije teško uočiti: svaki ministar ima motivaciju ne samo zagrabiti što više u proračun – jer su benefiti u obliku veće potrošnje na razini ministarstva i uzdižu samog ministra dok su troškovi raspoređeni kroz sve uplatitelje u proračun, za što je odgovoran samo jedan ministar – nego i što prije – jer i drugi proračunski korisnici žele što više za svoje ministarstvo pa treba osigurati sredstva rano. Sandra Švaljek je opisala isti problem sa velikim brojem stranaka u koalicijskim vladama i rascijepkanom moći odlučivanja.

Drugi, hijerarhijski pristup u donošenju proračuna ograničava tko i kada utječe na zadnju verziju proračuna svojim prijedlozima i zahtjevima za potrošnjom, te jednostavnim ‘top-down’ pristupom daje najveći utjecaj onima koji imaju i snose najveću odgovornost, ministru financija i premijeru. To ne znači nužno diktat, ali zna se čija je riječ zadnja. (The buck stops here!) Hijerarhijski pristup povećava moć ministra financija, koji je zadužen da centralizira proračunsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko proračunsko ograničenje, te limitira moć svih drugih ‘ministara potrošača’. Zbog toga, hijerarhijska procedura ima veću šansu osigurati fiskalnu disciplinu u vremenima visokih deficita i brzo rastućeg javnog duga.

Iz opisa procedure pripreme i donošenja državnog proračuna Proračunskog vodiča za građane IJF-a i  lamenta Lalovca proizlazi da je u Vladi u efektu kolegijalna procedura.  To znači da je fiskala prilagodba otežana u samom startu donošenja proračuna, zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centraliziranog odlučivanja oko proračunske potrošnje.

Postoje razlozi i ispravni argumenti da moć ministra financija treba biti ograničena. Ipak, to može biti dvosjekli mač. Valja prepoznati da se radi o ograničenju apsolutne moći u stvaranje fiskalne politike, čime se želi ograničiti zloporaba pozicije i politički oportunizam, što bi općenito trebalo biti kažnjeno na izborima. Ograničavanje relativne moći ministra financija u odnosu na druge ministre u Vladi, čiji je sasvim racionalan cilj veća potrošnja, limitira slobodu kreiranja fiskalne politike tako da onemogućava kontrolu rashoda i brzu fiskalnu konsolidaciju kad je to nužno potrebno.

Ako smo zabrinuti da bi si ministar financija u Hrvatskoj Vladi uzeo maha i nekontrolirano jačao, postoje reforme drugih proračunskih institucija koje mogu kompenzirati za njegovu/njezinu jaču ulogu, kontrolirati tu moć i učiniti ministra financija odgovornim za (ne)postignute rezultate. Prvo, više transparentnosti u donošenju proračuna. Puno više. Kako IJF ističe već godinama, u tom području Hrvatska ne stoji dobro. Točnije, situacija se pogoršava. Drugo,  uvođenje i poštivanje fiskalnih pravila, koja propisuju mjerljive ciljeve za ministra financija (dopuštene visine deficita, javnog duga). U Hrvatskoj je to postignuto Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, makar nominalno.

Doduše, striktna fiskalna pravila mogu i natjerati ministra financija da posegne za “kreativnim metodama” prilikom donošenja proračuna, što umanjuje njegovu trasparentnost. Nema besplatnog ručka u ekonomskoj politici. Također, pitanje je da li relativno slab ministar financija, ako je i potpomognut premijerom, može zadovoljiti ciljeve iz Zakona?

U Hrvatskoj problem nije da je ministar financija prejak, nego preslab u odnosu na  ministre potrošače. Koje kod ime novi premijer i podpredsjednici postave na mjesto ministra financija, nužno bi bilo da istodobno ojačaju samu poziciju ministra i centraliziraju proces donošenja proračuna. Tu reformu mogu kompenzirati povećanjem otvorenosti proračuna, koristeći se preporukama IJF. Posao je već netko odradio. Korisno bi bilo i da se ozbiljnije pristupi Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, ne samo kroz poštivanje brojčano zadanih ciljeve, nego procedure kojom se to postiže.  Primjerice, prvo bi Vlada trebala odlučiti a Sabor izglasati deficit proračuna i ukupnu potrošnju kojom se taj deficit postiže, a onda se dogovarati oko raspodjele potrošnje među korisnicima.

Postoje ozbiljne i neozbiljne fiskalne konsolidacije. Ovakvi potezi bi znatno poboljšali kredibilitet Vlade da namjerava provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju u očima  kreditnih agencija, europske komisije te stranih i domaćih investitora.

P.S. A nismo ni spomenuli instituciju ‘rebalansa’ kojoj su sve Vlada do sada  nekontrolirano vraćale, poput kakvog fetiša. Izbaciti tu riječ iz upotrebe treba. Zaboravite samu ideju rebalansa.

Oglasi
05. siječnja 2016

Fiskalna i Lalovac (ukratko)

autora/ice cronomy

Odlično je slušati Lalovca, u razgovoru sa Bagom, kako priča o primarnom deficitu, kamatama, “najvećem problemu” javnog duga i u isto vrijeme imati uvid u sve brojke o kojima Lalovac priča. Dakle kaže ….

Mi smo sad u primarnom suficitu, kad bi se izbacile kamate koje su ove godine bile 11 milijardi. Svakog sljedećeg ministra financija će boljeti glava nažalost…

… što je lijepo čuti. Vrlo je važno da državni proračun ostvaruje sufict nakon što se oduzmu kamate na javni dug.  Što je Lalovac zaboravio, a trebao je spomenuti, je da će proračun biti u primarnom suficitu tek nakon prilagodbe za efekt poslovnog ciklusa na državnu potrošnju i prihode.

Čitavih 0,01% BDPa

Tako ciklički prilagođen primarni deficit – prilagođava za kamatne stope i rast BDPa – prikazuje koliki bi deficit bio da je ostvareni BDP jednak svom potencijalu. Možemo ga uzeti kao indikator diskrecijske fiskalne politike, prociklična ili kontraciklična. Evo kako izgleda očekivani primarni suficit za 2015 godinu.

primarni

Očekuje se da će primarni deficit za 2015. biti na oko -1,3% BDPa, a ciklički prilagođen (crna linija) čitavih 0,01%. Nije mnogo, ali važnije je da se kreće u dobrom smjeru za vrijeme posljednje SDP-ove Vlade. (Neki Kejnezijanci se vjerojatno ne bi složili sa tom konstatacijom, s obzirom da je Hrvatska bila u recesiji čitavo vrijeme Milanovićeve Vlade.)

To se ne može reći za prijašnju HDZ-ovu Vladu. Primjetite iz gornje slike da je od 2005. ciklički prilagođen primarni deficit sve do početka recesije 2008. bio puno veći od `običnog’ primarnog deficita i zapravo se kretao u suprotnom smjeru. Fiskalna politika je bila prociklična.

Izazov za sljedeću Vladu predvođenu HDZom je održati i ubrzati smanjenje (ciklički prilagođenog) primarnog deficita. Bojazan je da će se vratiti na staru politiku fiskalne ekspanzije i povećanja deficita čim ekonomiji krene malo na bolje. Doduše je tu i Ekonomska Komisija koja puše za vratom.

Nažalost, bolje vijesti oko primarnog deficita se ne prenose na otplate kamata. Kamate na javni dug u 2015. bliže su 12 nego 11 mrd. KN (Možda je Lalovac mislio na 2016?) A čak da su i okruglih 11 mrd, ne bi bilo ništa više ni manje nego prijašnjih godina, tokom SDPove Vlade. Linić i Lalovac su uspijeli stabilizirati rashode za kamate na javni dug na 11 milijardi kuna.

Samo po sebi ni dobro ni loše. Po stanovniku, isplate kamata na javni dug skoro su se udvostručile od početka recesije 2008.

kamate-capita

Slično je i sa udjelom kamata u BDPu i tekućim rashodima (slika ispod). Iako stabilni, očit su znatni skokovi ovih postotaka od početka recesije. Primarni suficit nije dovoljan da se stabilizira javni dug. Visoke stope ekonomskog rasta su nužno potrebne.

kamate-udio

Lalovca nije boljela glava od ovih problema naravno, jer se on bavio švicarcima, bankama i utjerivanjem kojeg milijuna poreznih dugovanja. Jer na 9 milijardi KN deficita i 11 milijardi godišnjih isplata za kamate tih par milijuni će spasiti proračun. Ozbiljno za političara pred izbore. Neozbiljno za Ministra.

%d bloggers like this: