Nakon malo duže pauze u pisanju i u očekivanju zanimljivijih događaja umjesto tko je kome zviždao na koncertu odlučio sam se malo pozabaviti politikom, umjesto ekonomije u ovom postu. Konkretnije, osvrnuti ću se malo na dobar primjer liderstva i indikacije istih, ali i populizma. Drugi su već pisali o sličnoj i povezanim temama. Mrak je pisao prije koji tjedan “Kakve političare želimo” a i ZvoneRadikalni se u Srpnju slično pozabavio sa pitanjem Kakvu Stranku Želim – ili What makes me tick gdje je više iznio ispravne odlike smjerova liberalizma koje bi neki naši političari koji teže liberalizmu mogli više naglasiti i deklarirati se takvim. Za one zainteresirane za ekonomske teme u (pred)izbornoj kampanji preporučam da pročitaju vrlo dobar osvrt i pokudu o Jurčiću, njegovima planovima i porezima Tomislav Petrova na Kapital-Plus stranicama.
Koliko god da je komunizam truli ekonomski, politčki i društveni sistem, jednu stvar su komunisti shvatili ispravno. Lider je onaj koji je bitan. Mrak (Marko) tako kaže “političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan” i to je točno na tragu liderstva, kao i da je “viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju” poanta liderstva. Najjednostavnija definicija liderstva vs. populizma jest ona koju daje Rudy Giuliani: “Liderstvo je prvo shvatiti što je ispravno i onda objasniti to ljudima, kao nasuprot da prvo ljudi tebi objasne što je ispravno i onda samo govoriti što žele ćuti.” To drugo je populizam. Na osnovu te definicije lako je uočiti da političari-lideri, nasuprot populista, trebaju ostvariti, provesti i progurati nepopularne mjere koje imaju dugoročnu dobrobit iako su kratkoročno bolne. Nigdje to nije više vidljivo nego u ekonomiji i problemima koji nastupe zbog krive ekonomske politike. No, iako bi bilo zahvalno i poučno pozabaviti se populizmom ekonomskih politika na suprot ispravnih poteza, ja ću se sada zadržati na liderstvu i političarima.
Vjerojatno jedan od najvećih lidera današnjeg Zapada (po idejama, ne po geografiji) je Mikheil Saakashvili, Predsjednik Gruzije. Zemlja sa više od 4,5 milijuna ljuda i geografski nešto veća od Hrvatske, se jako malo ako išta pojavi u vijestima kod nas nakon demokratske revolucije 2003. Kad je 8. Kolovoza Ruski mlažnjak povrijedio Gruzijski zračni prostor i ispustio protu-radarsku raketu (nije eksplodirala), Hrvatska je bila jedna od zemalja koja je “iskazala želju da pošalje svoje eksperte u međunarodnu istragu kako bi se istražile činjenice ovog slučaja” rekao je ministar vanjskih poslova Gruzije. Vijest je prošla nezabilježeno kod nas. No zato je često u vijestima Zapadnih zemalja, kao jedna mala bivša Sovjetska Socijalistička Republika koja pod vodstvom gosp. Saakashvilia teži EU, jedina je zemlja koja “trči” prema NATOu i odupire se novom Ruskom jarmu. Rusi već godinama drže dio zemlje okupiranim pod izlikom “mirotvoraca,” izazivaju vojne incidente i uvode embarga na Gruzijske proizvode. Za oko mi je zapeo nedavni esej-intervju sa Predsjednikom Saakashvili-em u WSJu i što se iz njega vidi o Predsjedniku i liderstvu te zemlje.
Prije revolucije bez nasilja 2003. (Rose Revolution) Gruzija je bila pod vodstvom karijernog korupcionaša i ruske lutke Shevardnadzea i smatrala se propalom državom, rame uz rame sa Zimbabveom. (Vidi moj post o Failed States Index) Nakon samo 3.5 godine vođenja zemlje gosp. Saakashvili ima puno za pokazati i reći. 2002. Gruzijski BDP je bio samo $3 milijarde, danas je preko $8 milijardi i cilj je udvostručiti ga za 3 godine. Unatoč svom Putinovom embargu, strane investicije dolaze sa svih krajeva, čak i iz Rusije. Novi hoteli i turistički aranžmani love bogate Zapadnjake. Pogled iz aviona daje sliku lijepo uređenih poljoprivrednih polja, baš u stilu Zapadne Europe. Predsjednik Saakashvili to zove “estetskim izgledom slobodnog tržišta.” Indeed. Kad je Rusija uvela embargo na vina iz Gruzije, Gruzija je pronašla nova tržišta u Poljskoj i Baltiku. Kad je Rusija “odsjekla” plin Gruziji, gosp. Saakashvili je započeo i još radi na novim izvorima energije. Zemlja je trebala diversificirati svoja tržišta, uvozna i izvozna. Najbolja komparativna prednost Gruzije je, vrlo slično kao i Hrvatske, njen geostrateški položaj i tu se najviše investira. Nedavno je otvoren potpuno novi međunarodni aerodrom (Turskog izvođača ne državnog!) u gradu Batoumi na Crnom moru. Završava se željeznička veza između Batoumi i Istanbula, što dalje vodi u Europu. Kod nas postoji strah među političkom elitom i samog spominjanja bilo kakvog privatnog ulaganja u HŽ ili privatizacije djelova HŽa, jer bi to postavilo pitanje o otpuštanjima i “ne daj bože” boljem korištenju resursa. Ne vidim zašto država mora voziti lokomotive, valjda privatni sektor ne zna. Eh.. Na istoku, Gruzija ima vezu sa Kinom, trajektom preko Kaspijskog mora. Alternativa trans sibirskoj željeznici kaže gosp. Saakashvili. Najbitniji je naravno Baku-Ceyhan naftovod, alternativa Ruskim naftovodima i automatskim strateškim pritiscima.
Ne želim biti prekritičan prema našim političarima, jer se i kod nas ulaže u prometnu infrastrukturu pogotovo u autoceste. Ali, da li se čini da ipak zaostajemo? Ne za Gruzijom naravno, ali što se čeka sa željeznicama i povezivanje Luke Rijeka i mađarske granice? Što je općenito sa lukama i kontejnerskim prometom? Nedostatak investicija u aerodrome koji su pod sve većim opterećenjem (Aerodrom Krk netko?) Sa naftovodima i plinovodima još nismo na čistu što i kako želimo. Dobro, to nije ni malo lagana odluka jer donosi ekonomske i probleme nacionalne sigurnosti i priča je za sebe (izvor energije je nužan za razvoj, nužno je da je siguran i ne visoko osjetljiv na političke perturbacije i ucjene). Bez diversifikacije gospodarstva dalje od turizma riskiramo postati rentijerska zemlja i to ona u najgorem obliku, sa visokim porezima. No, tko kaže da već nismo? Najovisnija smo zemlja o turizmu u Europi.
U govoru pred grupom businessmena, Saakashvili začuđujuće donosi poruku o samoupravljanju. Ne, nije samoupravljanje, to je moj mali iskrivljeni dodatak, već njegova poznata poruka o “samo-pomoći.” Njegovima riječima: “Država će vam pomoći na najbolji mogući naćin, radeći ništa za vas, mičući vam se sa puta. Ja pretjerujem ali vi razumijete. Naravno da ćemo vam omogućiti infrastrukturu i pomoći vam tako da se riješimo korupcije, ali vi ste svi uspijeli zbog svoje vlastite inicijative i rada, pa bi trebali čestitati sami sebi.” Kad bi se naša država maknula sa puta našim poduzetnicima i javnosti učinila bi im veću korist od svih dobronamjernih nakana, regulativa i socijalnih programa. No da bi se to dogodilo država se treba odreći svojih komotnih fotelja i uzajamnih dogovora, kronisma. Dok neki samo govore o riješavanju korupcije, gosp. Saakashvili nešto i radi po tom pitanju. Manje od jedne godine nakon što je Saakashvili preuzeo Predsjedništvo, famozno je otpustio čak 15,000 prometnih policajaca (??) i tako jednim udarcem, kako kaže pisac i voditelj intervjua, “otopio” ukorjenjenu etiku mita. Ne zvuči kao politički lagana odluka ili popularna za večernje vijesti, ali vjerojatno je bila slatka jer je polučila rezultate u borbi protiv korupcije koje je javnost brzo prepoznala i odobrila. Slično se dogodilo 1980tih kad su kontrolori leta u Americi prijetili i na kraju otišli na štrajk. Ilegalno je za radnike u javnom sektoru otići na štrajk i Predsjednik Reagan je na to upozorio i dao rok od tjedan dana da se kontrolori vrate na posao jer ugrožavaju nacionalnu i međunarodnu sigurnost. Oni koji su se oglušili su preko noći izgubili posao i bili zamjenjeni. Nadalje, slično je bilo sa štrajkom sindikata javnog prijevoza u New Yorku 2005. Organizatori su bili novčano kažnjeni, a vođe su odsjeli u zatvoru. Ništa od toga nije bilo popularno u dnevnim vijestima, ali zakon se poštivao i političari su proveli ono za što su izabrani. Nisu podilazili populističkim potezima. Gdje je ili su naši političari-lideri koji će “samo” izglasati slične zakone o javnim djelatnostima, a gdje je provođenje? Još gore od korumpiranih
Mikheil Saakashvili ne može reći dovoljno o ključnoj nužnosti borbe protiv korupcije. Baš kao što je kod nas u više obećavajućim vremenima Vesna Škare Ožbolt govorila, prije nego je sama pisala WSJu. Treba postići “točku nepovratka.” “Ako popustiš na korupciji vratiti će se za dva mjeseca” kaže Predsjednik Saakashvili. Dva mjeseca su prošla od akcije Maestro i eto već nove/stare afere Alan, bez obzira koja stranka većinom stoji iza nje, korupcije u pravosuđu sa sucima i kaznama (Milanović, ubojica Žužić). Eh…
Voditelj intervjua kaže da je stil liderstva Predsjednika Saakashvilia poput “stalne političke kampanje – što i jest, na određeni način.” To bi značilo, a ovo je u mom skromnom političkom mišljenju značajno za naše današnje “kampanjce,” da poruke i obećanja se ne smanjuju intenzitetom kad izbori prođu. Snaga gosp. Saakashvilia je da neumorno (vrijedno istaknuti jer spava jako malo) pokazuje kako se posao radi. How to walk the walk. Znači jedan lider poput Saakashvilia vodi primjerom; vidljivo pokazuje svojim građanima odgovornost, transparentnost i politički proces sa ciljem da javnost osjeti kako političari njoj odgovaraju, manje da javnost odgovara i priča političarima. Zar nije javnosti, biračima, jasno da političari vole uglavnom slušati, a manje odgovarati? Tako se izbjegavaju neugodne teme, odgovori i potreba za izvrtavanjem i dovoljno je samo slušati i kimati glavom uz odobravajuće i hrabrujuće “Slažem se.” Nažalost tu se populizam najbolje osjeća kod kuće, a liderstvo se gubi. Bez dlake na jeziku i ustručavanja od samokritike, Saakashvili priznaje i upozorava da ova naša društva, koja su izašla iz sjene komunizma nisu baš vična demokratskim procesima. Kaže “U djelovima Istočne Europe oni i dalje biraju beskorisne populiste koji su korumpirani.” U Gruziji su građani dobro izabrali za sada i Revolucija Ruža im se isplatila, ali Saakashvili je vrlo svjestan da “mi moramo vladati na način koji je instruktoran i simboličan tako da sjedne javnosti u savjest i da te nauče procjenjivati po postignućima. Demokracija znači konstantno nadigravati samoga sebe ili si sasvim na leđima. Tako i treba biti.”
Potvrda da lider Mikheil Saakashvili nadigrava samoga sebe je došla od Margaret Thatcher koju je napokon upoznao ove godine. Rekla mu je “činiš sve stvari u Gruziji koje sam ja htjela uraditi u UK i više …” Još da nam netko pohvali tako Sankya. Eh…
Cronomy.org 