Poljska je, a da li će Hrvatska uzeti ili ostaviti?
Obamini Chicago boys
Većina pažnje financijskog i poslovnog svijeta u post-election razdoblju je na pitanju ‘Tko će biti sljedeći ministar financija u Obaminoj administraciji?‘ Zasigurno, to je jedno od najvažnijih pitanja u kratkoročnom razdoblju zbog još uvijek kriznog stanja u međunarodnim financijama i lošoj ekonomskoj situaciji/recesiji u Americi. No, osim tog vrlo važnog mjesta, za oblikovanje ekonomske politike važnu funkciju i tako interes ekonomista ima i Predsjednikov savjetnički tim (Council of Economic Advisors) kojem će na čelu najvjerojatnije biti Austan Goolsbee sa Sveučilišta Chicago – Obama Econ Man. Osim njega, Obamini savjetnici su i Richard Thaler i Nobelovac James Heckman – obojca sa Sveučilišta Chicago.
Ukratko, zbog savjetnika kojima se Obama okružio i zbog toga što je proveo 12 godina kao predvač prava na UofC, Obamanomics će biti temeljena (i već je u svojim prijedlozima) na Chicago School of Economics. Pažnja ovdje. Većina će to odmah asocirati sa Miltonom Friedmanom, što je donekle točno. Ali samo donekle. Chicago School ima dvije karakteristike – pozicija o ekonomskoj politici i metoda studiranja i istraživanja ekonomije. Chicago Škola je u javnosti najviše asocirana i prepoznata po prvom zbog djelovanja i veličine Miltona Friedmana kao glavnog arhitekta. Uz njega, mnogi drugi, među njima mnogi Nobelovci, su pridonjeli drugom aspektu Chicago Škole – rigoroznom empirijskom istraživanju i zaključivanju ekonomske problematike. Friedman je primjerice je pridonio rigoroznim izlaganjem teorije cijena kao alatu za razumjevanje ekonomske problematike. Kako prof. Thaler u članku ispod koji sam prenio is WSJ kaže – “podaci vladaju.” To je puno važniji aspekt Chicago Škole, i manje poznat, te upravo njemu pripada Barack Obama. Kao mnogi Demokrati na UofC, Obama smatra da je Friedman bio u pravu u mnogočemu, ali ne u svemu. Svakako rigorozno empirijsko istraživanje na kojem će počivati ekonomska politika je dio tog uvjerenja. Više detalja i podataka, a manje ideološkog usmjerenja.
Evo što je Nobelovac James Heckman rekao o radu na Obaminom ekonomskom timu.
“I’ve never worked with a campaign that was more interested in what the research shows.”
Ispod je kratki članak iz WSJ o Obaminoj asocijaciji sa Chicago Školom, a obavezno za pročitati je članak u NYT izašao ovog ljeta Obamanomics.
Hello Chicago …
Ovo mi je najbolja naslovnica od svih povijesnih danas. Više njih iz cijelog svijeta možete vidjeti ovdje.
Svi mediji citiraju prvih par redaka Obaminog pobjedničkog govora. No, ovaj dio je posebno odskočio u mojoj glavi.
And to all those who have wondered if America’s beacon still burns as bright – tonight we proved once more that the true strength of our nation comes not from our the might of our arms or the scale of our wealth, but from the enduring power of our ideals: democracy, liberty, opportunity, and unyielding hope.
Tokom govora, mislio sam da je rekao ideas, da bi poslje čitajući govor vidio da je zapravo rekao ideals. Razlika je, ali zanemarimo semantiku i dodajmo da bi došli do ideala trebaju nam ideje. Evo što je netko vrlo utjecajan imao za reći o idejama jednom davno.
The ideas of economists and political philosophers, both when they are right and when they are wrong, are more powerful than is commonly understood. Indeed the world is ruled by little else.
Meni ne smeta da svjetom vladaju američki ideali i ideje. Jedan od američkih ideala je da u Americi pripadate idejama i idealima.
Vjerojatni pobjednik je ….
… Barack Obama.
I u ove kasne sate pretpostavljam da ima blogera/surfera koji prate završne sate THE izbora. Prvi exti poll – NBC izvještava da je za 63% glasača najvažnija tema ekonomija. Ne iznenađuje. Ipak, povijesno exit polls su bili oko 7% off od krajnjih rezultata. Tako, u slučaju da odete u krevet bez da znate tko je pobjedio, sutra ujutro pobjeda McCaina vas ne bi trebala iznenaditi. Ovo je što tržište kaže. Dobra članak sa još grafova ovdje. Klik na sliku u sredini za link na InTrade.
Tržište predviđa 92.9% šansu da Obama postane novi Predsjednik.
Samo 7.7% šansa da će McCain postati Predsjednik.
Tko to baulja u magli
Pretpostavio sam da ću najbedastiji komentar o trenutnoj krizi pronaći u hrvatskim medijima (nekim). Inoslav Bešker iz Jutarnjeg prije tjedan dana (prenjeto sa original boldiranim):
Glavni uzrok krize je nedostatak efikasne demokratske kontrole nad kapitalom u Sjedinjenim Državama, što je omogućilo da se stvori financijski mjehur od sapunice (koji je puknuo na kreditiranju stambene izgradnje). Na prenapuhan mjehur se upozoravalo godinama, ali u Bijeloj kući je bio nesposoban, nekvalificiran Predsjednik, koji nije znao niti odabrati kvalificirane savjetnike, nasljednik republikanskih administracija koje su, počam od Reagana, slijedeći Friedmanove modele, demontirale i one oskudne modele regulacije koje je uveo Franklin D. Roosevelt nakon pogubne krize 1929.
Nema boljeg i lakšeg nego spomenuti i boldati Reagana, Friedmana, Busha i deregulaciju te tako kvalitetno, ispravno i vrlo precizno ukazati na pravi uzrok krize. Tko bi živ mogao sumnjati, pogotovo u hrvatskoj javnosti koja je tako dobro upoznata sa američkom financijskom povijesti, da ovo nije točno kad su spomenuti svi “usual suspects”. Zlikovci i nesposobnjakovići američke desnice su krivi.
![[Bill v. Barack on Banks]](https://i0.wp.com/s.wsj.net/public/resources/images/OB-CL012_oj_1cl_D_20080930215847.jpg)
Osim šta je najveća deregulacija bankarskog sektora došla za vrijeme Demokratskog predsjednika Clintona. 1999. Clinton sa mnogim istaknutim Demokratima u Kongresu – među njima i Obamin VP kandidat Joe Biden – potpisao je Gramm-Leach-Bliley Act kojim su “demontirani” djelovi “oskudne” FDR-ove Glass-Steagall regulacije iz 1933., ponajviše razdvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva. Ako je deregulacija kriva za sve ovo, zašto se kod nas prelazi preko ovog?? Barack Obama je skoro svakodnevno krivio deregulaciju iz 1999. jer je jedan od autora, Phil Gramm, McCainov savjetnik. Sve dok se nisu “sporazumili” da je i Biden glasao za nju i nakon što ga je sam Bill Clinton ‘podučio’ braneći akt iz ’99. Onda je meta napada postao a tko drugi nego Bush. Vjerojatno se kod nas to zataškava jer nije djelo uobičajenih zlikovaca desnice, pa da se povera hrvatska javnost ne zbuni neprijaznim istinama.
A nema se oko čega zbuniti. Svi financijski instrumenti koji su danas u središtu pozornosti nemaju nikakve veze sa deregulacijom i svi su bili dostupni bankama za trgovanje prije ’99. Upravo ta “deregulacija” je jedna od najdobrodošlijih u ovim burnim vremenima jer je omogućila spajanje BearStearnsa sa JPMorganom, Merrila sa Bank of America komercijalnom bankom. Ali ne morate vjerovati meni, sam Clinton to kaže. Krajem Rujna, a Beškerov komentar je došao tri tjedna poslje, Clinton je dao intervju za BusinessWeek i iznjeo svoje mišljenje o tom/svom deregulativnom potezu. Ne samo da ne krivi sam sebe (iznenađujuće!) već ni republikanca Phil Gramma.
MB – Mr. President, in 1999 you signed a bill essentially rolling back Glass-Steagall and deregulating banking. In light of what has gone on, do you regret that decision?
Clinton – No, because it wasn’t a complete deregulation at all. We still have heavy regulations and insurance on bank deposits, requirements on banks for capital and for disclosure. I thought at the time that it might lead to more stable investments and a reduced pressure on Wall Street to produce quarterly profits that were always bigger than the previous quarter. But I have really thought about this a lot. I don’t see that signing that bill had anything to do with the current crisis. Indeed, one of the things that has helped stabilize the current situation as much as it has is the purchase of Merrill Lynch (MER) by Bank of America (BAC), which was much smoother than it would have been if I hadn’t signed that bill.
MB – Did he (Phil Gramm) sell you a bill of goods?
Clinton – Not on this bill I don’t think he did. You know, Phil Gramm and I disagreed on a lot of things, but he can’t possibly be wrong about everything. On the Glass-Steagall thing, like I said, if you could demonstrate to me that it was a mistake, I’d be glad to look at the evidence. But I can’t blame [the Republicans]. This wasn’t something they forced me into. I really believed that given the level of oversight of banks and their ability to have more patient capital, if you made it possible for [commercial banks] to go into the investment banking business as Continental European investment banks could always do, that it might give us a more stable source of long-term investment.
Kako su glasači srušili Bailout
Ne, nisu Republikanci i ne, nisu Demokrati spriječili Kongres u bailoutu. Bijesni glasači, i puno njih, je izvršilo pritisak. Naime, ima reprezentativnih demokracija gdje je naglasak na reprezentativnosti – zato jer se zastupnici direktno biraju pa ne mogu ignorirati bazu. Nadolazeći izbori su pak dodatno podgrijali stolicu i otkrili da je Kongres i američka politika u biti u liderskom vakumu. Ni jedni ni drugi nemaju snage povući tih par dodatnih glasova “za”. Naš slučaj je obrnut – mi imamo lidera a nemam reprezentativnost. Ja bi rađe ovaj prvi slučaj, da znam kome slati email i telefonirati. Da, licem i djelom, znam tko troši moj porezni novac. Da znam tko će izgubiti košulju na izborima.
Ususret New Hampshire glasovanju
Pretpostavljam da pratite, neki više, neki manje, pred-predsjedničke izbore u Americi, da ste upućeni manje više u par glavnih kandidata. Ameri u državi New Hampshire danas glasuju za Republikanskog i Demokratskog kandidata za Predsjednika. Mala država, ali značajna. 4 od 7 koji su pobjedili u NH su postali i predsjednici. Sigurno nešto što Hillary ne želi čuti pošto je za čitavih 10% iza Obame u zadnjem ispitivanju javnog mišljenja. Ne samo da zaostaje u istraživanjima javnosti, već i na web kladionicama o vjerojatnosti nominacije (tržištu predviđanja ili “predictions market” jer uopće neznam kako to nazvati na hrvatskom a da ne zvuči glupo) Hillary zaostaje a Obama je gotovo pa apsolutni favorit za pobjednika u NH. Ovakav fallout Hillary je počeo nakon glasova u Iowi gdje su oboje postigli lošije od očekivanih rezultata. Do onda, Hillary je solidno vodila u NH tokom cijele prošle godine, a samo tjedan dana prije vodila je za čitavih 17%.
Zašto reći NE HSSu
Dok se međustranačko i predsjedničko savjetovanje privodi kraj, evo jedan komentar o “dužim stazama”, stvarnim problemima Pročitajte komentar Nataše Srdoć na Balkan Insight iz Adriatic Institute, u kojem je izražen pesimistički ton o budućnosti povjerenja u hrvatsku demokraciju nakon ovh izbora gdje se mandat za Vladu može dobiti jedino kupovinom glasova (čitaj HSSa i HSLSa). Naravno, niti jedna kupovina nije besplatna, a ova bi se skupo platila uvijetima koje HSS traži i koji bi teško okrnuli ekonomiju. Srdoč zato preporučuje da i HDZ i SDP odbace “dilanje” sa ovakvim troškovima. Konkretnije kaže da “Bilo koja Vlada formirana trampanjem budućnosti građana radi interesa političara nastaviti će trend nestabilnosti i neodgovornosit.” Kroz takav proces sastavljanja Vlade dolazi do situacije zanemarivanje interesa glasača i primarnih razloga zbog kojih su glasači izašli na izbore. Naravno, realna Vlada se mora sastaviti unatoč HSSovim apsurdnim zahtjevima koje bi uistinu bilo bolje odbaciti. Srdoč je pogotovo oštra u svojoj kritici HDZa koji ne posjeduje moralni autoritet za sastavljanje Vlade iako je osvojio većinu zastupnika. Najveći problem je i dalje korupcija oko koje HDZ nije napravio ništa na najvišim levelima. To nije ništa novog. No kritična je i prema SDPu, gdje je Milanović odbacio Jurčića kao premjera-stručnjaka i reformski, ekonomski program, te istaknuo sebe za premjera jer naravno tako ima veće šanse dobiti mandat od predsjednika. (Nataša Srdoč bila jedna od organizatora Jurčićevog odlaska u posjet bijeloj kući). Upravo je to učinjeno kako bi Milanović pregovarao i “dilao” sa HSSovim uvjetima radi sastavljanja Vlade i tako narušio povjerenje glasača koji nisu glasali za SDPovu Vladu “pod svaku cijenu.” Tu je Jurčić u pravu. Prema tome i SDP već ima packu za moralni autoritet.
Ja sam kopirao cijeli tekst niže i kao uvijek boldao zanimljive rečenice.
Tko je rekao da nema Tima?
Krenem ja pisati o sastavljanju koalicije i cijeni koaliranja, kako možemo gledati na situaciju koristeći se teorijom igara i što predstavlja kredibilne a što nekredibilne prijetnje i stavove u toj igri. (Nema HSS toliko moći uvjetovati kao što se ističe po medijima. Jurčić je oduvijek bio nekredibilan.) Zatim, koja je cijena buduće koalicije, sa HDZom i SDPom? Skuplja je vjerojatno ova sa SDPom, pošto socijalisti zajedno sa HSSom, SDSSom vide riješenje u bacanju novca na probleme i stvaranja rentijerskih klasa tamo gdje ih nema, tako da u buduće ima još više interesnih skupina. Uvijek laki na novcu, tuđem naravno, HSSov program je ne samo suglasan sa SDPovim, već vrlo-kompatibilan. No dobro, isto vrijedi i za HDZ koji je politički demokršćanska stranka, a ekonomski su kršćanski-socijalisti. Kao takvi, vide veliku državnu potrošnju i programe kao riješenje za društvene probleme na bazi katoličkih etičkih načela.
I jedna i druga stranka izjednačavaju brigu o problemima sa potrošnjom, iako rezultati toga su sve samo ne pozitivni. Tu samo HNS ostaje sa malo čišćim svjetonazorom i zdravijim programom koji je više orijentiran na dugoročne rezultate, ne kratkoročno bacanje novca na probleme. Pustimo to da bi neke kadrove tamo trebalo popraviti, da ne kažem smjeniti jer su već pljesnivi. Milanoviću treba cijeli odgojno obrazovni proces iznova.
Nominalno sad … realno onda
Trebao bi se i ja javiti malo o ishodu izbora. No, sve rasprave sada se vode oko nominalnih ishoda, tj. koliko sigurnih mjesta tko ima i koliko može dobiti koaliranjem, a ja nisam politički komentator pa me ovakve rasprave zanimaju samo kao vijesti. Ono što mene zanima jest realni ishod izbora, tj. da li će se išta promjeniti, principijelno u ekonomskoj politici kao osnovi svih drugih programa i ideja. Tek kad netko dobije mandat od Predsjednika dolazi do mog pravog interesa. Možda je to retoričko pitanje za većinu koja, ukoliko HDZ opet osnuje vlast ne vidi nikakvu mogućnost ili razloga za promjenu. No, imajte na umu da su protekle 4 godine išle manje više “ko po loju” u ekonomiji. Nezaposlenost je padala, inflacija je bila niska, ekonomija je rasla i u zadnjoj godini čak više od potencijala, rast poreznih prihoda je shodno tome bio veći i proračunski deficit je smanjen i na putu svođenja na nulu. Svjetske kamatne stope su bile na povijesno niskim razinama. Rast vanjske zaduženosti je usporen, a i izvoz je nešto sitno ubrzao (iako je jaz veći i potencijali su neiskorišteni). Financijsko tržište se razvijalo (dionice su rasle) i postiglo neke levele gdje je osjetljivo na izbornu kampanju i reagira na moguću promjenu vlasti. I realne plaće su nešto rasle, iako mislim da službeni podaci ne pokazuju pravo stanje. Plaće u sivoj ekonomiji su rasle brže od službenih podataka. Sve u svemu, Hrvatskoj je ekonomski išlo dobro, (ali moglo je i bolje, i ne znači da nema problema) a kako i nebi kad je i ostatku svijeta. No, sada dolazi do obrnutog slučaja.