Zabune oko rasta i socijale

autora/ice cronomy

Prošle Subote u Jutarnjem se pojavio razgovor sa sociologom Paul Stubbs-om, o socijali i njenoj važnosti. (Svakako pročitajte)
Njegovi odgovori oko socijale u Hrvatskoj su manje više razumljivi, a dobrim djelom i točni. Ali zadnja dva odgovora oko ekonomskog
rasta su u krajnju ruku čudna. Čudno je da je kritičan oko potrebe i važnosti ekonomskog rasta. Ne bi htio zvučati optužujuće, napadajuće i sigurno ne smatram da gosp. Stubbs ne zna, ali to neće umanjiti moju kritiku njegovog “otpisivanja” ekonomskog rasta relativno socijalnoj politici. Razumljivo je da svatko vuće vodu na svoj mlin, ali neke osnove se trebaju razumijeti i ne skrivati. Gosp. Stubbs to vjerojatno i zna, ali šira javnost možda ne i zato je relativno problematično isticanje da je opsesija rastom “nelogična.” Mrak je ispravno primjetio da rasprave u javnosti oko važnosti ekonomskih zauzimaju slabu poziciju nasuprot socijalnim, političkim temama.

Da je Hrvatska socijalna politika neracionalna je poznato i razumljivo svima onima koji su moralli ili moraju se “baviti” njome i onima koji samo vide i čitaju razne priče. No ne treba misliti da je na zapadu silno bolje. Relativno jest naravno, ali država i birokracija rade greške, nisu efikasni (procedure predugo traju). Točno je da aktivna i fleksibilna socijalna politika nedostaje Hrvatskoj, ali je krivo i mutno isticanje da se za socijalu troši malo. Tj. Stubbs kaže da se za najugroženije izdaje malo, tek 24% BDPa. “Malo” “previše” i slični opisi su subjektivne prirode i ne dokazuju vrijednost i zaslužnost potrošnje. Socijalna Zaštita čini 39% proračuna i najviša je stavka državne potrošnje. Sve to možda i nije puno i u rangu je ostalih europskih zemalja, ali o adekvatnosti veličine potrošnje na neki socijalni program ne može se odgovoriti samo na principu koliko se troši i odlika tog programa. Što ako privatni sektor i tržište može efikasnije (uz manji društveni trošak) ponuditi socijalnu uslugu iste kvalitete? Za Hrvatsku gdje, kaže gosp. Stubbs, imamo velikih problema sa podacima i skrivenim troškovima, odgovor i radovi na tom pitanju bi bili ogroman korak.
No, ni odgovor na to pitanje ne zadovoljava ono glavno, koliko je točno previše ili premalo za socijalu? Troškovi uistinu jesu skriveni, jer krivo je trošak socijale mjeriti samo u veličini potrošnje na istu. Troškovi su i ekonomski. Ekonomski trošak mjeri, slično kao i oportunitetni trošak, koliko bi određeni input vrijedio u sljedećoj najboljoj upotrebi, tj. koliko gubimo ne proizvodnjom nečeg alternativnog. Ekonomski trošak tako reflektira izgubljenu mogućnost. Pošto se socijalna potrošnja financira iz prikupljenog poreza, ekonomski trošak mjeri kako prikupljanje poreza iskrivljuje i umanjuje ekonomski korisno ponašanje i aktivnosti. Tako da realni trošak socijalne potrošnje, mjeren kroz trošak prikupljanja poreza, uključuje sva iskrivljenja u distribciji potrošnje, alokaciji štednje, ponudi rada, investicija kompanija. Prema tome, kad mislimo o pravim troškovima socijale moramo misliti (i mjeriti!) kako distorzije poreza utječu na ponudu i potražnju dobara, usluga i faktora proizvodnje. Različite porezne stope na različite vrste aktivnosti koje stvaraju prihod često iskrivljuju ekonomske odluke i tako pridonose manjem ukupnom prihodu.

I da ne zaboravimo, socijala ne ulazi u BDP, mjeru bogatstva naroda. Socijalna potrošnja je ništa drugo već transfer već postojećeg prihoda između određenih društvenih grupa; zato se zovu transferi jeli, ne razmjenjuju se za dobra i usluge. Gosp. Stubbs je u pravo da najviše dobivaju najglasniji, umirovljenici i branitelji, što možda nije optimalno, ali je sastavni dio demokracije. Hrvatska država preraspoređuje oko 45% BDPa, više od drugih zemalja istočne i centralne Europe sa prosjekom 38%. Prosječna potrošnja zemalja istočne i centralne europe je 40% dok Hrvatske 50%. (vidi graf)

država BDP

U vrlo siromašnim zemljama, cilj je podići dohotke iznad granice siromaštva od $1-2 na dan i stvoriti sistem koji će to održati i nadalje povećati. U zemljama u razvoju, koje su izašle iz teškog siromaštva cilj je isto smanjiti siromaštvo i udio onih što Stubbs i ostali zovu “najugroženiji.” Broj takvih ovisi o prosječnom BDP po stanovniku i levelu nejednakosti u društvu. Države poput Nigerije znamo da imaju relativno visoki BDP/stanovniku, no zbog u isto vrijeme ekstremne nejednakosti u društvu, imaju visok udio siromaštva. Da bi to ispravili, treba rasti i smanjiti nejednakosti u isto vrijeme. Gosp. Stubbs je u pravu utoliko što kaže da rast BDPa nije dovoljan i da ne osigurava bolje mogućnosti automatski, ali u krivu što ga stavlja iza socijalne politike i zapravo prema riječima u intervju moglo bi se zaključiti da potpuno umanjuje važnost rasta. Rast je onaj koji će smanjiti siromaštvo i “najugroženije” u ekonomiji, no da li će to biti automatski ovisi o vezi sa nejednakošću u društvu. Ukoliko rast BDPa nema utjecaj na nejednakost, što u Europi nema, u prosjeku je dobar za siromašne i najugroženije. Veza između rasta BDPa i siromaštva je izrazito negativa. Posljednjih par desetljeća, a ponajviše nakon pada socijalističkih i planskih ekonomija, naglasak je prvenstveno na rastu BDPa kao mjeri smanjenja siromaštva, manje na samoj redistribuciji kroz socijalu. Po najjednostavnijem objašnjenju, rast ekonomije omogućava veće porezne prihode kroz više novostvorenih radnih mjesta, kroz povećanje kupovne moći i štednje. Viši rast stvara više radnih mjesta nego što se izgubi i omogućava rast plaća, što je najbolja socijalna politika.

Primjetite kako novinarka postavlja “trik” pitanje (da li namjerno illi slučajno ne znam) o tome što će trpiti: sigurnost ili ekonomija. Krivo je reći sigurnost i krivo je odvajati jedno od drugoga i pretpostavljati da postoji ili sigurnost ili rast ekonomije.Niti jedna država ili vlada sa bilo kakvom socijalnom politikom ne može garantirati, a kamoli priskrbiti sigurnost. Bolje je reći zaštita, uostalom tako se i zove u proračunu. Zaštita znači socijalnu mrežu koja će vas uloviti i spasiti od iznenadnih šokova van vaših utjecaja (gubitka posla i time prihoda). No taj spas je i privremeni i kao takav ne može stvarati ovisnost. Mreža kao mreža ne može držati sve veće količine koje u nju upadnu, a nikada ne izađu. Na kraju će puknuti.Socijalna naknada za izgubljeni prihod može biti do 80% tog prihoda i trajati godinu dana, ali ne može biti besplatna. Kao što Sanja Crnković Pozajić kaže, nezaposleni bi tu naknadu trebali odraditi. U Kanadi primjerice traže da aktivno provedete određeni broj sati na tjedan tražeći posao i to dokumentirate. Ovisno o vašoj stručnoj spremi, ne možete odbijati ponude za posao jer gubite pravo na naknadu. Primarni zadatak socijale je prema tome stvaranje mogućnosti, osposobljavanje i postavljanje nazad u radnu snagu ili poduzetništvo. Bezgranična i čista redistribucija, privremena umirovljenja su politički dobra, ali malo koristi čini otpuštenima, 45 godišnjim umirovljenicima i čitavom društvu.

Isticanje da Albanija raste 7-8% na godinu, a Njemačka samo 1% i još uvijek je život bolji u Njemačkoj je pak krajnje blesavo. (Sorry) Mislim da već i vrapci znaju da siromašne i relativno slabo razvijene ekonomije rastu brže. Naravno da taj inicijali brži rast ne omogućava odmah bolji životni standard, ali je najsigurniji i najbolji put ka tome. Učinak konvergencije, zbog kojeg slabije razvijene ekonomije rastu brže od razvijenih sa istim investicijama, isto ima posljedicu da smanji nejednakosti među državama/regijama. Bez ubrzanog rasta, to bi bilo nemoguće. Hrvati rade duže od razvijenih europljana jer imaju manju produktivnost. Sa većom produktivnošću i prihodi će biti veći. To je imperativ u svakoj ekonomiji, ne samo našoj.

Vlade i političari u svijetu su shvatili u zadnjih 20 godina da je najbolja socijalna politika zapravo ekonomski rast. Ti pogledi su tentativno vidljivi i kod naših političara danas. Počinje se odavati “priznanje” da nema riješenja socijalnim problemima umirovljenika i branitelja bez većeg ekonomskog rasta. Da li netko u javnosti vjeruje da bi i jedna od obećanih, planiranih projekata i programa bilo koje Vlade bio moguć bez ekonomskog rasta? No, i dalje se ponajviše radi o socijalnim programima i ciljevima redistributivne prirode, nasuprot programima ostvarivanja mogućnosti i time većeg rasta prihoda. Tu mislim da je Paul Stubbs u pravu i da upravo na to misli kad kaže da postoje neracionalnosti u našem sustavu; da je 40% umirovljenika ispod 65 godina, da radno sposobni branitelji su poslani doma i ne moraju više raditi. Druga neracionalnost po Stubbs-u su silna umirovljenja 1990tih koja su za cilja imala samo kupovati socijalni mir i glasove. Nažalost, “korigiranje” te situacije nema. Hrabar bi bio onaj političar koji bi to tražio, ali ne bi bio političar dugo. Neka gosp. Stubbs proba, kad je već “preživio” Iron Lady. Kad se pasta za zube jednom istisne van, teško ju je više vratiti unutra. Osim samih neracionalnosti zbog loših, političkih poteza, Hrvatsko društvo ima teški sindrom demografskog deficita. Po tome imamo sličnosti Japana i Kine u isto vrijeme. Japansko stanovništvo je već staro, ali bogato. No problem je tko će održati i rasti to bogatstvo i obećane mirovine (socijalna davanja!) sada kad ima sve manje radno sposobnih mladih. U Japanu, 2030. očekuju da će mirovinski sustav imati 2 radnika za svakog umirovljenika. Hrvatska već danas ima 1.43 radnika po umirovljeniku, a nismo ni blizu Japanskog BDPa po stanovniku. Kina je, relativno nama, siromašnija, ali mlada zemlja. Nešto smo bogatiji od Kine, rastemo sporije, što je i za očekivati, ali imamo i starije stanovništvo poput Japana. Izazov za Kinu je da se obogati prije nego njeno stanovništvo ostari. Što je za nas izazov kad smo već stari, a nismo bogati? Socijala?

Ja bi se držao Stubbs-ove zemljakinje koja kaže: “A large income is the best recipe for hapiness I ever heard of.”

Jane Austen

Oglasi

2 komentara to “Zabune oko rasta i socijale”

  1. CARE !!!!

    Maloprije sam kod G-News-a također pročitao izvrstan post, i stoga pokrećen inicijativu: BEPO I G-NEWS ZA MINISTRE FINANCIJA I GOSPODARSTVA :-))))) !!!!

    Iako, s obzirom na Vaše stavove, možda “ne bi bili političari dugo” 😉

  2. Vjerojatno ne, samo bi smetali “establishmentu.”

%d bloggers like this: