(Ipak sam se odlučio na mali updated posta, dodao sam par grafova.)
Hrvatska je ratificirala Kyoto, a ja kasnim sa komentarom. Tj. ne kasnim toliko slučajno koliko namjerno. Čekao sam da vidim šta će se reći o tome u našim medijima, pa na kraju ništa. Više, mi se čini, da su rekli blogeri nego mediji. Što je pohvalno! (Mali update: Vidim Hloverka je pričala o tome pa ću se osvrnuti kasnije na to). No što to zapravo znači za Hrvatsku, tj. za hrvatsko gospodarstvo i okoliš? Kyoto je primarno namjenjen smanjenju emisija CO2 i ostalih ispušnih plinova kao funkcija usporavanja globalnog zatopljenja i poboljšanju okoliša. Lijepo. Da li će možda smanjenje plinova u Hrvatskoj pomoći smanjenu globalnog zatopljenja? Ni malo. Da li će se hrvatski okoliš i atmosfera poboljšati? Ne nadajte se. Da li je bilo potrebno da RH ratificira Kyoto? Ne baš.
Dosta se pisalo po hrvatskim blogovima o nedavnom Kyoto sporazumu i GZu Hrvatskoj. (BezKomentara i Liby, G. Vidan, Pollitika) Većina pametno (dobar je ovaj na Pollitika.com iako malo pre-pristran) i sa uzvišenim ciljem. Pisalo se i pričalo o Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) i famoznoj Sternovoj studiji iz Velike Britanije. Sve je to pohvalno i dobro da se diskutira o problemima GZa. No malo se diskutira o sljedećim koracima; kako promjeniti kurs GZu, kako smanjiti emisije CO2 a da se ne smanji ili drastično uspori level ekonomskg rasta, razvijenosti i životni standard?? Svi se love za Kyoto i njegove prijedloge, misleći da je jedini ispravan i može to postići. Naravno, ili nažalost, ne može. Ovo je samo jedan od mnogih grafova i priča koji pokazuju koliko zapravo Kyoto protokol (ne)može postići. Troškovi su jednostavno ogromni naspram mogućih mizernih benefita 100 godina unaprije.
Prije nego se digne na mene kuka i motika, želio bih naglasiti da nisam protiv politike zaštite i poboljšanja okoliša, nisam mrzitelj prirode ili skeptik globalnog zatopljenja (GZ nadalje), kao ni kontra ideja novih obnovljivih izvora energije i ne radim za energetsku kompaniju. GZ i uzrokovanje staklenika je stvarno, evidentirano i treba nastaviti sa akcijama i politikama (policies na engleskom da ne mislite na «politiku») da se uspori i riješi taj problem, bez obzira koliko velik ili mali problem bio. Naime, nitko ne sjedi skrštenih ruku i odlučno govori NEĆU! poput djeteta u vrtiću, pa čak ni vama omražena Amerika, tj. Bush. Nitko, naravno, osim onih političara koji su potpisali i ratificirali Kyoto, npr. Kanada. Njihov obraz pred biračima je čist, iako nebo nije. 😉 Kao da je za Clintona bolje bilo. Kad je potpisao Kyoto ugovor Senat ga je odbio ratificirati sa 100-0, tj. obje stranke su ga decidirano odbacile, no o tome se nikada ne priča u Hrvatskoj.* (see below) Bitno je maloumno blaćenje naroda. Zar nam još toga nije dosta??
Što to ne valja sa ugovorom iz Kyota? Dosta toga, a to su dvije stvari.
Prvo, Kyoto traži da se smanje emisije CO2, znači da se smanji zagađivanje atmosfere kako bi se smanjio efekt staklenika i GZ. No to je kao u računovodstvu upisivati na samo JEDNU stranu. (single entry bookkeeping) A naravno postoje DVIJE strane, dva unosa. Kad smanjujemo zagađenje, smanjujemo u isto vrijeme ekonomsku aktivnost čovjeka i time njegov živući standard. Stavljanjem blokade (plafona) na količinu konzumiranja energije utječemo negativno na samo funkcioniranje gospodarstva, i.e. na stvaranje poslova i sve cijene. Uz pravilni dvostruki unos prepoznajemo smanjenu konzumaciju energije (i manji životni standard) sa smanjenom emisijom. EU-ovo trgovanje CO2 je relativno uspješno upravo iz razloga da ne smanjuje konzumaciju energije. Da budemo konkretniji, proizvoljno blokiranje emisija rezultirati će slabijim ekonomskim rastom i izgubljenim poslovima što obično inicira recesije i depresije. To je uz teoretsku pretpostavku da blokade proizvodnje i kvote postižu željeni efekt i zapravo uvijek funkcioniraju. To je naravno naivno i krivo, što svaki pametan ekonomist zna.
Drugo, Kyoto ugovor se bazira na vrlo naivnom pogledu kako svijet funkcionira. Upravo to se odnosi na male države sa otvorenom ekonomijom, poput Hrvatske. Hrvatska kao mala država sa svojim relativno malim okolišem može u teoriji postići smanjenje stakleničkih plinova, što bi poboljšalo okoliš beneficirajući na taj način sve građane u Hrvatskoj, iako bi se smanjio standard života u isto vrijeme. U stvarnosti, okoliš i atmosferu «koriste i djele» svi na zemlji, pa tako da Hrvatska i postane apsolutno čista bez ikakvog zagađenja ne bi imalo nikakvog utjecaja na globalno zatopljenje. Isto vrijedi i za druge države, bez diskriminacije po veličini.
Protiv globalnog zatopljenja se treba boriti sa zdravoumnom i znastvenom politikom. Tvrda, prirodna znanost je dokazala da GZ postoji i realan je problem. (Zanemariti ću sada «klimu straha» kojom se to postiglo) Sljedeći korak je znanstveno-ekonomski dokazati troškove i benefite određenih politika borbe protiv GZ. Trgovanjem CO2 ili porezom na emisije, uglavnom nekim tržišnim mehanizmom jer znamo da je slobodno tržište puno bolji alokator od arbitralnih kvota i ugovora. Ugovor iz Kyota je jednostavno prenaivan i ekonomski loša politika za sve građane bilo koje zemlje (čak bi više platile siromašnije zemlje u razvoju od bogatijih, zato je Kyoto njih i ignorirao). Većina se uvijek šablonski, bez ikakvog dubljeg razmišljanja lovi za SAD i Australiju koje odbaciju Kyoto ugovor, i sa pravom. Nitko ne spominje one zemlje koje su potpisale ugovor i ratificirale ga, a nisu u bilo kojem smislu poduzele nešto da ga i sprovedu. I opet s pravom! Eto primjerice Kanada, tj. Liberali (što bi kod nas bilo SDP u malo boljem smislu) su ratificirali ugovor 2002, pet godina nakon što su ga potpisali. Obavezako je Kanadu da smanji emisije 6% ispod levela 1990. U međuvremenu, emisije su porasle 30% iznad levela 1990. No neću sada o zanimljivoj Kanadskoj politici. Evo grafa kako je to “trebalo” izgledati za Kanadu po državnom govoru.
U drugom djelu ću se obratiti na IPCC, politiku iza njega, Sternovo famozno izvješće i njegovu kritiku.
* Umjesto da ispravljam post koji su već neki pročitali dajem ovdje ispravku netočnog navoda. Provjerio sam i pitao i Senat nikada nije odbio sa 100-0 Kyoto jer ga Clinton nikada nije poslao u Congress za svo svoje vrijeme kao predsjednik. 1997 Senatori Byrd i Hagel su napisali rezoluciju S.98 (pogledajte na dno stranice kad otvorite link) koja se protivi potpisivanju i ratificiranju Kyoto protokola ili bilo kojeg takvog ugovora koji obavezuje samo razvijene zemlje na spuštanje razina CO2, a ne nerazvijene zemlje i koji bi imali ozbiljne štetne posljedice za ekonomiju. Senat je usvojio tu rezoluciju i glasao protiv Kyoto protokola sa 95-0.
