Posts tagged ‘Razvoj/Development’

26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

Oglasi
04. svibnja 2012

Čemu služi Obrazovanje – Odgovor prof. Šikiću

autora/ice cronomy

Dugujem ovaj odgovor, pa da ne odugovlačim dok imam vrlo malo slobodnog vremena.

Potaknut raspravama o visokom obrazovanju u Sindikatu Znanosti, Prof. Šikić si je dao truda i napisao par vrlo zanimljivih članaka o temi obrazovanja i ekonomskog razvoja. Bilo je i ranije zanimljivih tekstova o raspravama o reformi obrazovanja o kojima je vrijedilo raspravljati. Primjerice magazin Banka ima cijelu rubriku o reformi visokog obrazovanja vrijednu pažnje.

Prije nego nastavite pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  na koje komentiram i odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i rastu, a i prvi esej od ona moja 4 je na istu temu.

read more »

09. ožujka 2012

(malo) Više o Kony2012

autora/ice cronomy

Premalo pišem o razvoju pa nemam previše mudrosti za dodati o čitavom pokretu Kony2012, čija kulminacija kao tek dolazi. Način gledanja na ovaj problem je mnogo. Svakako da bi svijet bio bolje mjesto bez te spodobe, ali to nije poanta ovdje. Video sam pogledao i previše ostavlja na emocijama, a malo na uvijek aktualnom pitanju u domeni vanjske pomoći i razvoja o neželjenim posljedicama za one koje bi trebao pomoći. The White Man’s Burden opet? Mora da cinični um ekonomista govori da ako nešto izgleda predobro da bi bilo točno vjerojatno i je.

Nasreću, ali i namjerno sa dobrim razlogom, imam blog Chris Blattmana na RSSu već godinama. Njegova istraživanja o konfliktu u zemljama u razvoju su upravo na liniji ovih pitanja djece vojnika, razloga i posljedica i prvi koji sam pogledao za dodatno, stručno mišljenje. Svakako ga nemojte zaobići bilo da podržavate ili ne kampanju InvisibleChildren. Blattman je još 2009. “ciljao” na InvisibleChildren pokret.

29. lipnja 2011

Greece Yard Sale

autora/ice cronomy

Radikalna privatizacija ili radikalni nedostatak razvoja? Grci su izglasali stroge i neprijazne mjere štednje i “garage sale” može započeti. S obzirom koliko im novca treba da zakrpaju rupu i otplate dugove – oko €80,000 po kućanstvu – Grčka nema puno izbora nego prodati silnu državnu imovinu i kompanije kako bi namaknuli bar nešto. Država procjenjuje da bi do 2015. od privatizacije, dakle same prodaje, zaradila oko €50 milijardi – previsoka procjenam po mnogima. Ali, to je jednostavno novac koji ostatak europe (možda i Hrvatska ako bude dio euro zone do 2015) ne bi trebao pozajmiti. Iz WSJ članka

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

19. svibnja 2010

Porezi i rast

autora/ice cronomy

Tražio sam nešto sasvim drugo a ‘naletio’ na ovaj zanimljivi prikaz u jednoj OECD prezentaciji o poreznoj reformi.


Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

26. veljače 2009

“Da li u Hrvatskoj vlada kult preraspodjele, a ne proizvodnje?”

autora/ice cronomy

… pita Poslovni, kao reakcija na Vidoševićevo predavanje u kojem je izjavio:

“Kod nas je kriza prvenstveno u mentalnoj sferi, jer je društvo složeno prema gubitniku. Njegujemo kult raspodjele umjesto kulta stvaranja, pa tako i u gospodarstvu glavne zvjezde nisu oni koji proizvode i izvoze, nego oni koji su blizu “oltaru”, koji grade most, cestu ili dvoranu i žive od preraspodjele”

Ne znam još što i kako misliti o Vidoševiću, koji figurira i kojeg se promiče za predsjedničkog kandidata. Mene ni malo ne briga u koliko uprava sjedi i kolika mu je mjesečna plaća. Zveketanje oko toga je bez ikakve koristi i interesa meni. No, od njegovih ideja bi nešto moglo biti ili nebiti. Zbog toga mi je zanimljiv. Više puta kaže prilično pametne i interesante stvari, a onda dosta puta kaže i neke, blago rečeno, za počešati se po glavi.

Ipak, ova gornja je svakako vrlo dobra i vrlo točna! Prilog u tome ide i odgovor Željka Lovrinčevića u intervjuu u novom broju Lidera.

Veći su problemi ipak na rashodovnoj strani, a u to se premijer ne usudi dirati…
– Tu imate tri velike skupine koje determiniraju političku retoriku u potpunosti. Imate 1,2 milijuna umirovljenika, branitelja s obiteljima oko pola milijuna, oko 300 tisuća zaposlenih u javnom sektoru. To je zajedno približno dva milijuna ljudi i politička će retorika dobrim dijelom biti određena odnosom prema tima trima skupinama, u mnogo manjoj mjeri odnosom prema gospodarstvu. Jedini je način da se razbije taj začarani krug korištenja alibija poput MMF-a ili kroz ugrađivanje automatskih ograda u proračun već kod rebalansa. Ako definirate gornje limite za rast plaća i mirovina, proračun bi bio neosjetljiv na lijevu ili desnu vlast.

Osim ovih zaposlenih u javnom sektoru (ali samo djela njih, ne svih) koji nešto vjerojatno i stvaraju svojim radom, većina ostalih ovisi o čistoj preraspodjeli godišnjeg outputa. (Neki od umirovljenika i branitelja rade, makar i na crno, pa se neke koristi od toga za ekonomiju i proračun i stvaraju.) Tako ne samo politička retorika ili “kult”, već usitinu politička ekonomija kod nas orijentirana je na preraspodjelu putem proračuna. Dok proračun i je dobrim djelom u funkciji preraspodjele outputa, problem za nas, naše uvijete, kapacitete i nivo postignutog razvoja, je preveliki opseg te funkcije. Stvaranje dohotka i unaprijeđenje efikasnosti, isto funkcija države i proračuna, pa čak i učinkovitosti same državne uprave, zauzima sporednu ulogu.

Lovrinčević je već jednom davno (u jednoj emisiji) “ošinuo” političare sa istom poantom. Diskusija je bila o predizbornim programima stranaka ali poanta vrijedi do dan danas.

“… u suštini se radi o preraspodjeli najvećim djelom. Koja socio-ekonomska grupa, na koji način će participirati  u rezultatima rasta RH, tog dohotka koji proistječe. … Kad vidite takvu vrstu stranačkih programa, znate da imate jeda opći problem u društvu.” Željko Lovrinčević, emisija Kontakt, Svibanj 2007

30. prosinca 2008

Tužne vijesti

autora/ice cronomy

Neće više biti Šainovih članaka u Subotnjem Jutarnjem. Šteta. Evo jedan dio iz njegovog rada Izazovi dugoročnog razvoja Hrvatske sa istoimene konferencije. Cijeli rad nastavite čitati ovdje.

read more »

23. srpnja 2008

Mihaljek – Nema rasta bez reformi. Nema reformi zbog političara

autora/ice cronomy

Naslov je ponešto apsolutistički, no nije daleko od istine. U razdoblju 1994. – 1997. Hrvatska ekonomija je zabilježila najviše godišnje stope rasta, kulminacijom ’97. sa 6.8%. Tada su Hrvatske stope rasta bile više od prosjeka rasta u zemljama Srednje i Jugoistočne Europe. Od 2000. do danas u hrvatskoj traje neprekinuti ekonomski rast. No, iako Hrvatski BDP prati putanju rasta zemalja SIE, stope rasta su posljednjih godina konzistentno niže od stopa rasta u zemljama SIE. Koji su uzroci tog zaostajanja, tj. nemogućnost podizanja godišnje stope rasta piše Dubravko Mihaljek u radu Između Olimpa i brodoloma: viđenja hrvatske tranzicije u 2007. godini. Rad vrvi britkim observacijama koje se izgube, zaborave ili nikada i ne spomenu u dnevno političkom diskursu. Nadalje, osim pitanja o objašnjenju hrvatske ekonomske prošlosti, Mihaljek, jedan od najeminentnijih Hrvatskih ekonomista, je okrenut i budućnosti – kako podići stope ekonomskog rasta? Prije samih politika potrebno je postići društveni konsenzus “s ciljem ostvarivanja socijalnog mira kao jednog od preduvjeta za daljnju izgradnju i afirmaciju sistema privatno-vlasničke tržišne ekonomije.” Najme, taj sistem osigurava dugotrajan rast i razvoj. Primjetite da je, kako se meni barem čini, naglasak na ostvarivanju socijalnog mira, ne na njegovom održavanju u sadašnjem obliku.

Drugim riječima, da bi se dovršila tranzicija i povećala dugoročna stopa rasta, potreban je konsenzus oko nužnosti reformi i promjene politike. Građenje tog konsenzusa je na izabranim predstavnicim, političarima, a oni su jednostavno nedovoljno zreli, vođeni populističkim i korporatističkim idejama.

Jutarnji je još u Rujnu ’07. imao članak o Mihaljekovom radu, te unatoč tome što je članak danas relativno star, tema, dapače, nije.

read more »

19. srpnja 2008

Svjetska Banka napustila Slovačku

autora/ice cronomy

Svjetska Banka je zatvorila svoje urede u Slovačkoj, zemlji članici EU, NATOa, OECDa i od 1.1.2009. EMU. Što li će Slovačka bez SB? Sa otprilike €17000 per capita (PPP mjerom) Slovačka nije zemlja srednjeg prihodovnog razreda i SB se prirodno povlači. SB inače ima urede u svim šik zemljama tog srednjeg razreda, a nema u najsiromašnijim, “najderutnijim” zemljama gdje je njena pomoć najviše potrebna, poput Sudana ili Centralne Afičke Republike. Skrećem sa teme. Otvorite post za nekoliko makro grafova koji uspoređuju Hrvatsku i Slovačku u posljednjih 12tak godina.

The Slovak Republic has become one of the fastest growing economies of the European Union. Comprehensive and significant changes in public policy have enabled the country to achieve a remarkable turnaround in its international status: it has gained membership in the OECD, NATO and European Union, acquired one of the top credit ratings among transition countries and has attracted significant inflows of foreign capital and expertise. And on January 1, 2009, the Slovak Republic will join the Euro zone with the Slovak Koruna being replaced by the EURO.

read more »

24. lipnja 2008

“Easterly Rang” agencija za razvoj i vanjsku pomoć

autora/ice cronomy

Ovo je bilo moje nedjeljno čitanje, koje bi svakako preporučio svim da pročitaj jer je (1.) zanimljivo, (2.) radi boljeg razumjevanja ovog mog kratkog sumiranja. Prof. Easterly je u srcu debate o efektivnosti vanjske pomoći i općenito pristupa bogatih zapadnih zemalja razvoju siromašnih zemalja. Ne treba mu poseban uvod. No, u svom posljednjem radu – Where Does the Money Go? – objavljenom pod okriljem Brookings Instituta, Easterly (zajedno sa gosp. Pfutze, da ne zanemarimo asistente) se fokusira na „najbolju praksu“ davanja pomoći Razvojnih Agencija, ne efektivnost vanjske pomoći ili krive paradigme razvoja.

read more »

%d bloggers like this: