Efikasnija Hrvatska

autora/ice cronomy

    Evo, nakon koji dan nepisanja o globalnom zatopljenju (GZ) i Kyotu vraćam se na tu tematiku. Kao šta sam rekao na LIBY blogu ima tu materijala za pisanje i diskusije. Samo ja imam članaka spremljenjih na kompjuteru i izrezanih za dobrih desetak opširnih postova. No cilj ih je nekako konstruktvino i tematski organizirati.
    Što se tiče Hrvatske nema se, za sada barem, puno za reći o Kyotu. Sabor ga je tek ratificirao i sada radi na nekoj legislativi. Vidjet ćemo kad to bude gotovo na što liči, koliko bi nas koštalo i da li ima nekog ekonomskog smisla. Izborili smo se za osnovicu od 34,62 milijuna tona CO2 godišnje, umjesto 31,12 kao ograničenje emisije CO2 iz 1990, što bi vratilo Hrvatsku na level ekonomske (ne)razvijenosti iz 1974. O tome ste mogli čuti i u Hloverkinom, politički nabijenom i pristranom “Kontaktu.” Kao tipični medij, htjela je razgovarati samo o “katastrofalnim posljedicama GZa” znajući da to pali publiku i tako se vrtila u krug o diskusiji o posljedicama i kako nešto treba učiniti., jer su posljedice strašne, pa što se to čini, jer su posljedice strašne….. Razgovor o konkretnim potezima i prijedlozima, što napraviti, koliko bi to koštalo su bili izgleda prezahtjevni za goste. Jedina koja je donjela malo zdravog govora je bila Jasenka Nećak – Odjela za zaštitu atmosfere, Min. Zaštite Okoliša. Ispravno je konstatirala da se 22% energije dobivalo iz SFRJ i nakon osamostaljenja RH je izgubila tih 22% energije. Vlastitia proizvodnja je bila na levelu potrošnje iz 1974 i da smo ratificirali Kyoto u takvom stanju efektivno bi vratili državu na ekonomiju 1974 godine.

    Nadam se da ako imamo dosta političara koji ne znaju pokrenuti ovu ekonomiju, bar je neće još usporiti ili utopiti sa zakonima kako bi dosegli neke arbitralne level iz Kyoto ugovora.
Procjene su za sada, neslužbene očito, da će nas koštati između $80 i $100 milijuna na godinu. Očekujte i više. Da li je to relativno puno, previše? Prosudite sami. Vi će te to i platiti, tj. mi kao potrošaći i poreznici.

Da se radi o čistom političkom zahtjevu EU da potpišemo Kyoto kao uvijet pristupa je valjda jasno svima. Hrvatski Kyoto sigurno neće doprinjeti ublažavanju globalnog zatopljenja. No, moramo po direktivi “dogovora” smanjiti emisiju staleničkih plinova. To se jedino može postići na dva načina:

  • Efikasnijim korištenjem energije.
  • Postepenom zamjenom fosilnih izvora obnovljivim izvorima.

    Jednostavno ograničenje emisija znači i ograničenje proizvodnje i korištenje energije, što potom znači dugoročno smanjenje ekonomskog razvoja i životnog standarda. Oba načina su hvale vrijedna, a prvi je nužno potreban. Bez!Komentara, kao bloger specijaliziran za energiju, piše o oba, pa tamo možete pronaći dosta informacija o energetskoj strani tih prijedloga. No naravno, postoji i ekonomska strana. I tu stvari postaju zanimljive.

    Da bi ekonomija rasla i povećavala životni standard potrebna joj je energija. Da bi proizvodili BDP potrebna nam je energija. Da bi smanjivali BDP ne treba nam energija, treba na Kyoto. Hehe, šali na stranu. Kao posljedica većeg ekonomskog rasta i razvoja je veća potražnja za energijom. Znaći vidimo da nije moguće samo tako srezati proizvodnju energije, kako bi smanjili emisije, a da pritom ne srežemo i realan gospodarski rast i životni standard.

No moguće je usporiti i smanjiti potražnju za energijom, bez da smanjimo BDP, putem veće efikasnosti korištenja energije. Primjerice Danska (link samo za pretplatnike, a za ostale prilažem pdf članka Danska) je u zadnjih 30-tak godina, točnije od naftnog šoka 1970tih, održala potrošnju energije stabilnom i konstantnom kao posljedicu veće energetske efikasnosti, UZ dvostruko povećanje BDPa. Danska je danas samo-dostatna u energiji i izvozi naftu, plin i električnu energiju. Samo da bude jasno odmah od početka, to košta. Jeli, nema besplatnog ručka. Pročitajte iz članka koja je cijena postizanja samo-dostatne efikasnosti.

    Povećanje efikasnosti iskorištavanja energije kod kućanstava podrazumjeva sve one lijepe prijedloge koje bi Trošimir trebao poduzeti. Da li hoće ipak ne ovisi samo o njegovoj dobroj volji, već o stanju novčanika i poticajima od strane države. Sigurno da nitko od nas ne želi imati “sexy” ciglenu fasadu, no da bi je dovršili, i time poboljšali efikasnost, trebaju penezi. Hrvatski potrošaći su i ovako prezaduženi, a koliko će se ljudi zaduživati radi energetske efikasnoti ne može se reći ili znati, no sigurno je da većina nema ušteđevinu sa strane koju će potrošiti (investirati) kako bi imali energetski štedljive domove. Većina se zadužuje za kupnju proizvoda za koje ne mogu izdvajati iz plaće i time se povećava vanjski dug zemlje. Dizanje kredita da bi se povećala energetska efikasnost doma bi potencijalno još podigla taj vanjski dug u kratkom roku. Dugoročno je moguće da bi troškovi efikasnije kuće isplatili sami sebe kroz jeftinije energetske račune, no “otom potom.” Puno ovisi ne samo o reklamama na TV-u nego o realnim poticajima da potrošaći to doista i sprovedu. Ako je bilo koja vlada ozbiljna sa takvim planovima neka snizi poreze i trošarine na određene štedljive kućanske proizvode i izolacijske materijale koji koriste nove, napredne tehnologije, kako bi nižim cijenama dala poticaj kućanstvima za energetsku efikasnost.

    Energetsku efikasnost ekonomije mjerimo Energetskom Intenzivnošću (Energy Intensity za one koje će to pogledati na wikipediji, hehe). To je ekonomsko mjerilo koliko energije je potrebno za proizvesti $1 BDPa ili koliko tona ekvivalentne nafte je potrebno za proizvesti 1 milijun eura BDP. Možda bi B!K moga bolje objasniti što je to ekvivalentna nafta (oil equivalent) da se ja ne gubim u nejasnim objašnjenjima. Veća energetska intenzivnost znaći i veći trošak pretvaranja energije u BDP. Evo grafa iz priloženog članka koji uspoređuje Dansko iskorištavanje energije sa US i UK.


Denmark
    Razlike u intenzitetu proizlaze iz mnogih čimbenika, veličina zemlje, stanovništva, ovisnost i dostupnost pojedinog izvora itd. Jedan od njih je i životni standard. Države sa većim životnim standardom će imati i relativno veći intenzitet u odnosu na one sa nižim životnim standardom, tj. zemljama 3. svijeta. No ako usporedimo razvijene zemlje dosta razlika proizlazi iz razlika u efikasnosti korištenja energije. Primjerice, Hrvatska u 2004. je imala veći intenzitet od Amerike, 436.79 nasuprot 308.59. To nikako ne znači da mi imamo viši standard, već da koristimo više Kg ekvivalentne nafte za svakih 1000 eura BDP. To nas čini osjetljivijim prilikom mogućeg energetskog šoka (visoka cijena nafte).

    Gdje Hrvatska stoji sa svojom energetskom intenzivnošću? Na stranicama Eurostata možete dobiti te informacije. Na ovom linku kliknite na prvu sličicu pod stavkom “View the Data” i otvoriti će se tablica sa podacima za sve Europske zemlje kao i neke druge. Možete čak i sami kreirati svoj graf. Ja sam to učinio, uspoređujući Hrvatsku energetsku intenzivnost sa uglavnom našim susjednim i konkurentnim zemljama.

 

En. IntensityEn. Intensity

    Na oba grafa u biti se vidi da što idemo više na istok energetska intenzivnost je veća. Kad bi imali podatke za Ukrainu primjerice bila bi dalje od Bugarske. Naravno, neke razlike proizlaze iz relativnih razlika u veličini zemlje, broju stanovnika i različitoj klimi. No neke su i zbog manjih standarda korištenja energije i ubrzanog rasta ekonomije. Znamo da Slovačka i Estonija rastu puno brže od nas, pa time imaju i veću potražnju za energijom dok u isto vrijeme su manje efikasni. Kad bi naglo podigli svoje standarde korištenja energije kako bi dostigli primjerice Kyoto kvote ili tome slično, usporili bi svoj ekonomski rast i razvoj. S jedne strane, mi smo u prednosti jer nam treba manja količina energije da proizvedemo $1 BDPa u odnosu na njih, a sa druge sporije rastemo. Kad bi naša ekonomija pokazale veće performanse (7-8% na godinu) i potražnja za energijom bi rasla puno brže.

     Izazov je biti efikasniji u korištenju fosilnih goriva upotrebom novih, naprednih tehnologija kako bi smanjili ovisnost o fosilnim izvorima i CO2 emisije i naravno rasti brže u isto vrijeme. Nikako nam nije u interesu samo limitirati emisije CO2 radi GZa ili Kyoto protokola. To je ekvivalentno upucati sam sebe u nogu.

    Nisam se ovdje osvrnuo na obnovljive izvore energije i njihovu ekonomiju kao nadomjestak fosilnim kako bi smanjili emisije stakleničkih plinova. O tome više jedan drugi put. Za sada samo mali podatak o etanolu (ili ethanol, kako vam draže) koji se često spominje kao nadomjestak benzinu. Etanol se mješa sa benzinom kako bi dobili E85. Iowa Renewable Fuels Association, pro-etanol grupa, procjenjuje da E85 mora biti najmanje 20-30 centi jeftiniji po galonu da bi bio konkurentan benzinu. Nedavne cijene u Iowa državi su bile $2.18 za benzin i $1.97 za E85. E85 je manje energetski intenzivan od benzina (ovo je sada drugi tip energetske intenzivnosti, kemijska definicija ne ekonomska), što znaći da vozači dobiju 25% manje milja po galonu (ili km po litri) u odnosu na benzin. Krajnja godišnja cijena za tankanje jednog prosječnog SUVa je $2364 sa E85, a $1935 sa benzinom. To je i bez ičega da sam rekao o problemima inflacije, gladi i etičnosti kao posljedica korištenja hrane kao goriva. Update sljedi… 😉

Više informacija o etanolu možete dobiti na website-u IRFA, US Department of Energy i Facts on Fuel

 

 

Oglasi

2 komentara to “Efikasnija Hrvatska”

  1. Bravo za članak !
    A koliko ja znam, etanol je malo isforsiran, pogotovo ukoliko se proizvodi na neefikasan način (SAD način proizvodnje (sugar cane !?) vs. Brazil – znam da je osnovna sirovinu koju Brazilci koriste u stvari “zelenija” u smislu proizvodnje energije, ali SAD to nadoknađuje subvencijama :-).
    S nestrpljenjem čekam novi post da se “prosvijetlim” ;-).

  2. Ameri koriste kukuruz (korn) za proizvodnju etanola, a Brazil sugar cane. Manje je bitno koji je zeleniji, već da li može efektivno zamjeniti benzin. Brazilci su godinama (od 1970tih) razvijali svoju ethanol industriju, što ih je učinila u dobro mjeri energetski neovisnima, pomoću subvencija, državnih ulaganja. Sada kad su postali manje više konkurenti i mogu izvoziti jeftiniji ethanol proizveden iz sugar cane-a traže da se američko tržište otvori njihovom ethanolu, dok ameri drže tarifu od 54 centa po galonu. Ne čudi da i Ameri rade isto sada sa kukuruzom kako bi razvili svoju etanol industriju i zaštite je od jeftinijih konkurenata.
    Isto bi i Hr radila kad bi krenula sa takvim razvojem. Poljoprivrednici i farmerska politka je zaguljena stvar u svakoj zemlji.

%d bloggers like this: