Ovakav naslov smo mogli očekivati u drugoj polovici 1990tih a izgleda da je još aktualan jer se temeljni problem nikada nije riješio. Iako je zanimljiva ali i osjetljiva tema, nemam se namjeru baviti Domovinskim ratom i tim razdobljem, jer upravo je to gdje HDZ politički cvijeta. Za razliku od HDZa i Sanadera koji još djelomično ali snažno žive i misle u terminima nacionalne političke prošlosti, za Hrvatsku je bitna građanska, ekonomska sadašnjost i budućnosti. Prva je plodno tlo za politički nabijena, osjećajna i ideološka, usudio bih se reći prepucavanja, čak ne diskusije. Kad ti malo koja, ako i jedna, brojka iz ekonomije ide u prilog, kad nema konkretnih uspijeha za podičiti se u tome, kad nemaš plan, kad pregovori sa EU “štekaju”, onda je najbolje vratiti se u prošlost stranke i Hrvatske. HDZe će uvijek imati taj “glorificirajući” status stranke koja se borila i osamostalila Hrvatsku. Zbog toga je imao dijasporu iza sebe, koja je uvijek imala u interesu nezavisnu Hrvatsku, a izbornim inžinjeringom je iskoristio i pretvorio to u konkretne “dizače ruku.”
Zato je SDP napravio grešku kad je pokrenuo temu nacionalnog pitanja i glasova dijaspore, znači političkih reformi, umjestio da je ostao na ekonomsko-reformnim pitanjima. Sad nam opet prijeti (ja se nadam da sam u krivu) prepucavanje oko ideoloških problema glasova dijaspore i BiH dijaspore, umjesto konkretnih problema ekonomske politike i reformi. Da, slažem se sa Milanovićem da načelno državljani RH koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj ne bi smjeli glasati na izborima za RH parlament. No nadam se da nas ta tema neće opet koštati još jednih ispravnih ekonomskih izbora, čije su teme i posljedice najbitnije za Hrvatsku sada. Nažalost teme nacionalnih prava i glasovanje iseljenika se teže mogu kvantificirati u nekom ekonomskom pogledu, primjerice troškovi i benefiti. Prvenstveno zbog nedostatka kvalitetne statistike.
Kao što je većina već ispravno primjetila uglavnom iseljenici sa putovnicom RH ne plaćaju poreze u Hrvatskoj. To su primarno porezi na plaću (davanja), porez na dohodak, razno razne tarife na uvozne proizvode (njihovi auti su kupljeni u inozemstvu) itd. PDV plaćaju kad su u Hrvatskoj, ako jesu koji tjedan godišnje. Isto vrijedi i za domaće studente koji paćaju PDV, vjerojatno njihov najveći porezni teret, dok njihovi roditelji plaćaju poreze iz plaća kojima se isto financira školovanje.
Roditelji de facto stranih studenata (iz BiH ili drugih područja bivše Juge) iako se tako ne računaju, sa Hrvatskom putovnicom ne plaćaju poreze u Hrvatsku državnu blagajnu, dok ti studenti mogu studirati na Hrvatskim sveučilištima. Ok, ništa loše sa tima da “stranci” dođu kod nas studirati, da ih je bar i više. Mladi, obrazovani ljudi, iz bilo koje zemlje, su uvijek vrijedna imovina za jednu zemlju, ne obaveza. Mutni problem je da ti studenti zauzimaju mjesta na fakultetima subvencirana od strane Hrvatski poreznih obveznika, većinom srednjeg i nižeg sloja, ne njihovih roditelja. Većina “stranih” studenata je iz BiH. Mjesta na fakultetima, u ovom našem neefikasnom socijalnom modelu studiranja, bi trebala biti rezervirana za one koji ih i obavezno plaćaju kroz više poreze. Naravno, takvih stranih studenata nema previše, domaći porezni obveznici nisu baš izrabljeni i svakako da obrazovani stranac koji ostane živiti i raditi u Hrvatskoj ima veće benefite za naše gospodarstvo. Možda obrazovanje i nije toliki problem, ali je ilustrativan o krivom principu koji bi javnost trebala prepoznati kad se gosp. Sanader javi sa parolama o “jednakim pravima i obavezama” svih Hrvatskih državljana. Što da idemo dalje i analiziramo korištenje usluga Zdravstva ili isplate nekih oblika mirovina Hrvatskim državljanima koji nikada nisu prebivali u Hrvatskoj, a imaju ta neka “prava?”
U jednom prošlom postu sam pisao o Hrvatskim iseljenicima koji žele investirati u Hrvatsku, ali to rade uglavnom zbog srca, ne ekonomskog interesa. Kad bi postojali uvijeti i dobri poticaju za njihovo investiranje, imali bi i interes investirati u Hrvatsku a time i prava i obaveze. U tom slučaju moglo bi se i diskutirati o vrijednosti njihovih glasovima za Hrvatsku. Prije je ta prevaga bila disproporcionalno velika sa 12 zastupnika od 120 (pa 132) u Saboru iz dijaspore, što je uglavnom značilo iz Hercegovine. Razlog tomu je bilo oko $4 milijuna dijaspore donirano za kampanju HDZa 1990 i ostali neznani milijuni za “obranu” Hrvatske. U to doba bilo name je i u interesu (koliko god to čudno zvučalo) da se “mazimo” sa dijasporom jer je ona slala ogromne količine novca nužno potrebnog mladoj Hrvatskoj. Nažalost kroz kasnije 1990te to je imalo i dugoročno pogubne efekte na naše gospodarstvo. Zna se da je Tuđman slao i milijardu maraka na godinu u Hercegovinu, a kad je Račan došao na vlast je to uspio srezati na oko 300 milijuna na godinu.
No, što bi bilo uredu i prihvatiljivo učiniti jest dovesti dijelove dijaspore nazad, pružiti im poticaje da se integriraju u ekonomiju i tako beneficiraju Hrvatskoj, umjesto inzistiranja na nekom političkom integracijom kroz prava glasovanja jer “svi Hrvatski državljana imaju ista prava i obaveze” kad to jednostavno nije realnost. Sada, u ovakvom stanju, Sanaderu su ti državljani vrijedni samo zato jer i ako HDZ ne osvoji većinu u Saboru sa glasovima dijaspore možda može imati prevagu da ponovo formira Vladu. Svi koji imaju putovnicu RH, nebitno sada kako su je dobili, su dobrodošli u Hrvatsku kao povratnici ili jednostavno kao imigranti. Hrvatskoj je potrebna imigracija zbog negativne demografske slike i prospekta u budućnosti. Neki dan se HGK oglasila kako planira konferenciju o imigracijskoj politici jer “nema te natalitetne politike koja će riješiti problem negativne demografije.”
Kad već imamo toliku emigraciju državljana (sa RH putovnicama), trebalo bi njih dovoditi nazad sa olakšavajučim poticajima za investiranje i poduzetništvo ovdje. Svi su dobrodošlo, i iz Kanade i iz Hercegovine. Puno isplativije nego tražiti neke nove imigrante, prolaziti kroz birokracijske zavrzlame i otežavajuće “poticaje” i potom učenje jezika. Ako Hrvati u Hercegovini žele glasati i baviti se Hrvatskom politikom neka pređu granicu, žive i rade ovdje. Neka se HDZ i SDP potrude dovesti nazad te naše građane sa “istim pravima i obavezama”, ekonomski nek ih integriraju unutar granica RH, pa onda mogu biti i politički ispravno integrirani na osnovi njihovih realnih obaveza u društvu, ne ideoloških ili teritorijalnih. Hrvatska država je sada samostalna i potreba za glasom i predstavnicima u Saboru iz Hercegovine je prestala. Nova osovina Zagreb-Mostar bi trebala biti ekonomske prirode, ne političke. Takva bi bila od koristi Hrvatskoj. Sanaderovi potezi (pokušaj ujedinjenja HDZ BiH) i stavovi o glasovima dijaspore (primarno misleći na Hercegovinu) su ništa drugo nego potezi kako se održati na vlasti, a ne kako reformirati tu vlast na dobrobit građana Hrvatske.
