Posts tagged ‘BDP rast’

« Stariji Unosi  |  
26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

Posted in Ekonomski Rast, Knjiga | 3 komentara »

Oznake: , , ,
10. veljače 2013

Hrvatski BDP – Pogled Unazad

autora/ice cronomy

Pritisnut sam obvezama pa blog pati. Standardno.

Primjetio sam da je prošlih godina jedna od najpopularnijih postova onaj o Hrvatskom BDPu kroz povijest, napisan u Travnju 2008. Dakle, i sam post je “povijesni” pa bi možda bilo dobro osvježiti povijesnu perspektivu i nadopuniti kontekst.

No, prije samih podataka možda bi bilo dobro istaknuti par stvari. BDP po stanovniku je važnija mjera standarda od ukupnog BDPa. Što nam sve treba za izračun BDPa po stanovniku? Ovisno o metodi za koju se odlučimo – mjerenje proizvodnje, potrošnje ili prihoda – trebaju nam informacije o dodanoj vrijednosti u proizvodnji,  potrošnji, investicijama, izvozu i uvozu, prihodu kompanija (profit), radnika (plaće, nadnice, benefiti), kamate, deprecijacije, porezi i subvencije, itd. Naravno i stanovništvo. Nepotrebno je reći da ti podaci ne postoje na nacionalnom levelu za 19. stoljeće, a za mnoge zemlje, poput Hrvatske, ni za prvu polovicu 20. stoljeća.

Izračuni BDPa za te godine ne postoje jer se sam BDP koji danas znamo počeo računati tek ’50tih godina prošlog stoljeća. Jugoslavija nije nikad ni računala BDP kao razvijene zemlje zapada što onemogućuje usporedbu sa drugim zemljama. Procjene stanovnistva Hrvatske u ranoj fazi 20. st. i ranije su upravo to, procjene. Stanovništvo se nije sistematski popisivalo svake godine niti su se provodile ankete o radnoj snazi. Ne samo broj ljudi već i njihova podjela na ekonomske djelatnosti kojima se bave bile bi korisne.

Da bi konstruirali vrijednosti BDPa koje nedostaju za 100 i više godina unazad moramo se koristiti raznim metodologijama koje i same mogu biti kontroverzne i sa nedostacima. Brojke mogu stvoriti privid preciznosti. Dakle, koliko god ove povijesne brojke BDPa po stanovniku izgledale vrijedne i zanimljive dobro je imati na umu da su te brojke indirektne procjene, rekonstruckije na bazi nekih drugih dostupnih ali ne uvijek kvalitetnih i potpunih proxy podataka.  Za Hrvatsku i druge zemlje, što dalje u prošlost idemo kvaliteta i kvantiteta tih podataka je limitirana i izračuni postaju samo pogađanja.

Za ove grafove koristio sam tri izvora. Prvo, vrijedan rad Josipa Tice The Estimation of 1910-1989 Per Capita GDP in Croatia (2004)  Sami iznosi per capita BDPa dostupni su ovdje. Drugi rad je nedavno izdana knjiga Vladimira Stipetića Dva Stoljeća Razvoja Hrvatskog Gospodarstva (1820.-2005.) (2012 HAZU) (BTW, knjgu nije bilo jednostavno nabaviti u ljeto prošle godine preko knjižara. Ne znam kako je sad.) Knjigu čitam kad stignem. Što je nama bitno je da Stipetić daje seriju procjene BDPa po stanovniku koja seže sve do 1820., a na godišnjoj bazi izračun počinje 1885.

Iako je zanimljiva imao bi par zamjerki, no sada neću ulaziti u prikaz te knjige. Stipetić se u potpunosti drži Angusa Maddisona, vrhovnog svećenika povijesnih procjena BDPa, i njegovih metoda. Nije da je to samo po sebi loše jer Maddisonove brojke i metode su vrlo poznate i zastupljenije u literaturi, ali su i otvorene kritici. Ono što je nepoznanica (meni) je zašto rad Josipa Tice, koji je objavljen 2004. Stipetić nigdje u knjizi ne spominje.

Treći izvor podataka o BDPu je Conference Board – Total Economy Database (TED 2013 u grafovima ispod) koju je početkom ’90tih izradio Groningen Growth and Development Centre. To su u biti Maddisonovi podaci. On je bio jedan od suosnivača GGDC. TED sada održava i nadopunjuje te Maddisonove podatke o BDPu. Podatke koje sam ja koristio su iz Siječnja 2013. Svi brojevi BDPa za sve zemlje ovdje su u američkim dolarima iz 1990. godine.

Da ne duljim.

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke Tice (2004) i TED (2013). Podaci Tice idu do 1989. godine Prekidi u seriji su prvi i drugi svjetski rat. Plava linija predstavlja BDP za Jugoslaviju iz TED podataka. Ekipa iz Conference Board-a je vrlo svijesna da Juge više nema, ali i dalje izračunavaju procjene BDPa kao da postoji, radi usporedbe. Procjenite sami da li je usporedba prije 1990. zanimljiva.

BDPhist1

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke iz knjige Stipetića (2012) i TED (2013). Podaci Stipetića idu do 2005.

BDPhist2

Usporedba podataka Stipetić (2012) i Tica (2012) sa nadopunom iz TED (2013).

BDPhist3

Duža serije iz Stipetićeve knjige za razdoblje 1885.-2005., po godinama.

stipetic

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Ticae (2004). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje ispada oko 2.3%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln1

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Stipetića (2012). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje je malo niži, oko 2.26%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln2

Kao što naslov grafikona kaže. Godišnje.

BDPhrast

Usporedbe sa nekim susjedima i nekim kontra-činjenicama. Čehoslovačke i SSSRa više nema naravno, ali TED i dalje, radi usporedbe, izračunava procjene BDPa po stanovniku. Kao i sa Jugoslavijom iznad. Možda je usporedba prije 1990. ona zanimljivija. Austriju nisam uključio jer je (daleko) iznad Italije, pa da ne pretjerujemo jeli. 😉

BDPuspo

Isti graf (bez Italije) pobliže, počevši od 1985. Usporedba Hrvatske prije 1990. sa ‘istočnim rivalima’ i danas. Nekad bolji, danas (iz)gubimo korak.

Rplot04

Posted in BDP, Ekonomska Povijest, Makroekonomija | 4 komentara »

Oznake: , ,
04. svibnja 2012

Čemu služi Obrazovanje – Odgovor prof. Šikiću

autora/ice cronomy

Dugujem ovaj odgovor, pa da ne odugovlačim dok imam vrlo malo slobodnog vremena.

Potaknut raspravama o visokom obrazovanju u Sindikatu Znanosti, Prof. Šikić si je dao truda i napisao par vrlo zanimljivih članaka o temi obrazovanja i ekonomskog razvoja. Bilo je i ranije zanimljivih tekstova o raspravama o reformi obrazovanja o kojima je vrijedilo raspravljati. Primjerice magazin Banka ima cijelu rubriku o reformi visokog obrazovanja vrijednu pažnje.

Prije nego nastavite pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  na koje komentiram i odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i rastu, a i prvi esej od ona moja 4 je na istu temu.

read more »

Posted in Ekonomski Rast | 18 komentara »

Oznake: , ,
18. lipnja 2011

Vladavina Rentijera

autora/ice cronomy

Čitam Krugmanovu kolumnu u NYT – Vladavina Rentijera – o paralizi politike i neodstatku političke volje da se napravi više u rješavanju loše ekonomske situacije. U Americi i eurozoni Krugman vidi problem u pritisku interesnih skupina, rentijera, koji ishode prihode iz zajmova i imovine. Konkretno, u njegovim očima radi se o skupinama sa gomilom državnih obveznica („the rentiers: bankers and wealthy individuals with lots of bonds in their portfolios.“) kojima ne odgovara više obveznica ili više inflacije.

Argument je privlačan malo nejasan, ali i dovoljno ispravan. Svaka dodatna državna potrošnja podrazumjeva dodatno izdavanje obveznica što samo povećava tu „skupinu rentijera.“ Prihodi bi trenutno bili smanjeni, ali za 5 godina kada bi te obveznice i dalje bile u njihovom portfelju pritisak na državu bi se nastavio, još i veći. Ipak, Krugman važnije kaže sljedeće:

The process of influence doesn’t have to involve raw corruption (although that happens, too). All it requires is the tendency to assume that what’s good for the people you hang out with, the people who seem so impressive in meetings must be good for the economy as a whole. But the reality is just the opposite: creditor-friendly policies are crippling the economy. This is a negative-sum game, in which the attempt to protect the rentiers from any losses is inflicting much larger losses on everyone else. And the only way to get a real recovery is to stop playing that game.

Koliko ovo dobro opisuje hrvatsko politčko-ekonomsko stanje?

Mediji i javnosti u Hrvatskoj su koncentrirani na tu ‘sirovu’ korupciju – mito, plave kuverte u državnoj administraciji i aproprijacija poreznog novca za privatne svrhe, “zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka.” OK, primitivci koji su krivi za te aktivnosti trebaju biti kažnjeni. Korupcija je u Hrvatskoj nacionalno pitanje, no korupcija je, ipak, samo dio priče i problema. Gdje je rentijerstvo raznih društvenih skupina u javnoj diskusiji? Da li ha prepoznajemo? Da li prepoznajemo kako je štetno za rast?

Rentijeri nisu samo „zli“ privatni bankari, investitori i korumpirani političari koliko god vas razni uvjeravali u suprotno. Mnogo društvenih skupina mogu biti rentijeri. Iako možda nemaju nikakve “javne ovlasti,” to su svi oni sa privatnim pristupom i utjecajem na političare, oni kojima odgovara zadržavanje statusa quo i oni koje primarno interesiraju aktivnosti redistribucije postojećih resursa umjesto stvaranje novih vrijednosti i proizvodne aktivnosti. Oni koji „misle“ da što je dobro za njih je dobro i za ostale i voljni su tim polu-argumentom ucjenjivati ostale. Znate da takvih skupina u Hrvatskoj ima, od raznih sindikalnih udruženja, umirovljeničkih skupina i poljoprivrednika. Znamo tko i kako je blokirao reformu Zakona o radu, koga se time zaštitilo i tko je time najviše dobio. Nažalost, izgubili su svi građani Hrvatske.

Primarno, jer stalno guraju nos gdje im nije mjesto i paradiraju se po svakoj društvenoj problematici, mislim da se posebice tu ističu sindikati. Gostovanje Vilima Ribića kod Stankovića u NU2 je idealan primjer potvrda toga.

Voditelj i urednik emisije u nekoliko je navrata prozivao Ribića zbog pretjerane suradnje s vladajućima te činjenice da nema većih sindikalnih prosvjeda.

Stanković nije jedini koji prigovara Ribiću. Nedavno je i Stjepan Kolarić, predsjednik sindikata grafičara,

optužio Ribića i da usko surađuje s vladajućom političkom opcijom, ističući da Sindikat znanosti prima znatna financijska sredstva od države za svoje povjerenike.

Ribić pak otvoreno kaže Stankoviću i javnosti:

Predizborna godina je za nas najpovoljnije vrijeme, kada možemo najviše toga osigurati. Ribić je izjavio da u izbornoj godini sindikati moraju biti u pregovaračkom procesu ili, kako ga neki nazivaju, trgovini s vlašću. To doslovno glasi: mi vama dajemo socijalni mir, vi nama povećanje prava.

Na jednoj strani, sindikalna retorika samo zvuči dobro – imamo plan za svih. Na drugoj, Ribić otvoreno pokazuje da ne vidi veću sliku i da ga ne zanima veća slika, već samo kalkulirano izvlačenje većih “prava” i resursa od ostatka društva.  Napokon iskren rentijer. Ribićevi sindikati ne nude ništa društvu osim ‘socijalnog mira’ stoga ne znam kako drugo ih nazvati nego trgovci-ucjenjivači. U teoriji igara, Ribićeve “prijetnje” bi bile non-credible i kao takve sigurno ne završni ishod. Nažalost naši političari ne znaju igrati tu igru. Neka sljedeća Vlada će valjda imati hrabrosti prozvati prijetnje socijalnim nemirom kao blef, jer sindikati ne mogu organizirati masovni prosvjed i zastoj zemlje pa da i plate sve članove da izađu na ulice. Treba prekinuti igru sa rentijerima u društvu.

Rentijerstvo, kao i korpucija, bilo direktno od političara, državnih službenika ili sindikata koji predstavljaju te državne službenike, kočnica je rastu i razvoju. Zašto i kako pokazali su, primjerice, Kevin M. Murphy, Andrei Shleifer i Robert W. Vishny u kratkom ali poznatom radu “Why Is Rent–Seeking So Costly to Growth?”

First, rent-seeking activities exhibit very natural increasing returns. That is, an increase in rent-seeking activity may make rent-seeking more (rather than less) attractive relative to productive activity. … Specifically, as more resources are allocated to rent-seeking, returns to production, as well as to rent-seeking, fall. Over some range, as more resources move into rent-seeking, returns to production may fall faster than returns to rent-seeking do, and so the attractiveness of production relative to rent-seeking will fall as well, even though both production and rent-seeking exhibit diminishing returns.

Posted in Ekonomski Rast | 3 komentara »

Oznake: ,
23. travnja 2011

Važnost obrazovanja

autora/ice cronomy

Ne može se pretjerati važnost obrazovanja za oporavak i rast. Primjer Portugala, najsiromašnije zemlje zapadne europe, to dobro ilustrira. Samo 28% odraslih između 25-64 je završilo srednju školu. U Hrvatskoj je po popisu stanovništva 2001. taj broj bio 47%. Vidjeti ćemo koliko se poboljšalo stanje nakon ovogodišnjeg popisa.

Iako je Portugal u daleko većim dugovima, ispada da je hrvatski ekonomski scenario u posljednjih deset godina bio sličan portugalskom. Rast godinama ispod prosjeka Europe, stare (tradicionalne) industrije pod pritiskom konkurencija sa istoka nisu imale snage energično dinamizirati ekonomiju, a nove, tehnološki napredne industrije su zaobišle obije ekonomije. Nije problem samo u sporoj birokraciji, pravosuđu, nesređenim zemljišnim knjigama itd. (Veliki) Dio objašnjenja leži i u obrazovanju, i to ne samo visokom. Da bi diplomirali na sveučilištu prvo treba završiti srednju školu, gimnaziju (što je jednako četverogodišnjoj, višoj srednjoj školi).

Da bi otplatio dug Portugal (Hrvatska) mora ostvariti dugoročni rast. Bez toga ništa. Bez obrazovane radne snage, koja ne emigrira iz zemlje, nema snažnog, dinamičnog rasta. Prema radu Hanusheka i Woessmann, da je Portugal podigao status obrazovanja do razine uspješnih Finaca (zemlja koja postiže najbolje rezultate među OECD studentima) dugoročna stopa rasta bila bi 1.5% viša.

Više o Portugalu i problemima lošeg obrazovanja u članku iz WSJ.

Rad Hanushek-Woessmann – How Much Do Educational Outcomes  Matter in OECD Countries?


Posted in Ekonomski Rast | 9 komentara »

Oznake: ,
30. kolovoza 2010

Much Obliged – BDP Rast

autora/ice cronomy

“Ulovio” sam HRT kako koristi moj graf, pa je red da se i zahvalim. Nažalost taj graf je stari, iz Travnja 2008. pa evo kako bi danas izgledao ažuriran sa najsvježim podacima DZSa. Uz to ažurirao sam i prikaz Misery Indexa – nezaposlenost + inflacija. Bolja mjera bi uključivala i kamatnu stopu što bi zasigurno ukazalo na stanje gore stanje situacije nego što ova dva grafa pokazuju. Mjera za 2010. je samo procjena naravno.


Posted in BDP | Komentari isključeni za Much Obliged – BDP Rast

Oznake:
19. svibnja 2010

Porezi i rast

autora/ice cronomy

Tražio sam nešto sasvim drugo a ‘naletio’ na ovaj zanimljivi prikaz u jednoj OECD prezentaciji o poreznoj reformi.


Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

–TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

–DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

Posted in Ekonomski Rast, Porezi-Taxes | 1 Comment »

Oznake: , ,
18. veljače 2009

Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama

autora/ice cronomy

Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)

ei_antirArgument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.

Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.

Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.

Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007.  U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.

Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.

Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.

Posted in BDP, Deficit, Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Monetarna, Recesija | Komentari isključeni za Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama

Oznake: , , , , ,
25. prosinca 2008

Da…Sretan Božić

autora/ice cronomy

Sretan Božić, ili ako ne slavite religijske blagdane onda Sretan Zimski Solsticij, svima a posebice čitaocim bloga.

Još par dana bezbrižne zabave i druženja, a onda bi se mogli početi i brinuti. Prihodi su najzanimljivi dio pororačuna za 2009. a evo punjenje usporava u 3 kvartala ove godine, kad je ekonomski rast bio sigurno veći nego što ćemo imati kroz isto razdoblje 2009. Porezni prihodi podbacuju, a što možemo očekivati sljedeće godine. Vlada računa na rast BDPa od 2% u 2009. dok privatne institucije računaju na rast između 0.5 – 1%. HNB računa na 1%. Rast od 1% je za neke i “utjeha”. Iz Poslovnog:

Iz kvartala u kvartal podaci o izvršenju proračuna potvrđuju usporavanje tempa punjenja državne blagajne. Prihodi državnog proračuna nakon devet mjeseci još bilježe solidan rast u odnosu na isto lanjsko razdoblje (sa 87 milijardi veći su od lanjskih za sedam milijardi), ali dinamika je znatno sporija nego u prvom i drugom tromjesečju.

S devetomjesečnim podacima međugodišnje stope rasta prvi put pokazuju i zaostajanje za tempom rasta predviđenim rebalansom za 2008. A loše je pritom to što će upravo s podacima za listopad, studeni i prosinac stići potvrda znatnijeg usporavanja u punjenju proračuna. Slabiju poreznu berbu sugeriraju statistički podaci koji su dostupni s manje vremenskog odmaka, poput kretanja u trgovini na malo. Na to je upozorio i ministar financija Ivan Šuker za nedavnog donošenja proračuna za 2009., ističući kako bi prema trenutnom tempu punjenja proračuna ispalo da već jesmo u recesiji.

punjenje-prorarcuna

Hrvatska nema službeno tijelo koje datira recesiju, ali i bez službenog glasa ne znači da nismo u počecima recesije. Upravo trgovina na malo je jedan od bitnijih pokazatelja, a bilježi realni pad u trećem kvartalu. Ne zaboravimo da nije nužno potrebno zadovoljiti onu šablonsku definiciju od “dva uzastopna kvartala negativnog rasta” da bi ekonomija bila u recesiji. Vrhunac poslovnog ciklusa označava kraj rasta (ekspanzije) i nakon toga sljedi silazna putanja, tj. recesija. Ponekima, vrhunac ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj dostignut je još krajem 2007. U 3. kvartalu 2009., za vrijeme turističke sezone, rast može biti 2% a u svim ostalim stagnirati ili čak zabilježiti blagi pad od -0.5%. U takvim uvijetima nikakvi poslovi osim sezonskih neće biti stvoreni. Miriše na recesiju.

Posted in BDP, Fiskalna, Porezni Prihod | 3 komentara »

Oznake: ,
11. travnja 2008

Hrvatska, Regija i WEO 2008

autora/ice cronomy

Čitam i gledam kroz tek objavljen IMFov World Economic Outlook. WEO je uvijek vrlo zanimljiv (u nedostatku boljeg opisa koji sigurno postoji), pun kvalitetnih podataka i tema van samog stanja poslovnog(ih) ciklusa. Na njemu radi skoro 2000 ekonomista ako se uzme u obzir svi u IMFu, no glavninu čini 10-15. Svakako preporuka za pogledati, tj. pročitati određene djelove. Drugo poglavlje donosi državne i regionalne perspektive. U medijima smo mogli pročitati da je smanjena procjena globalnog rasta na 3.7%, sa prijašnjih 4.1%. Da bi došlo do globalne recesije, stopa promjene ne mora biti 0% ili negativna. Globalni rast od oko 3% se smatra (IMF smatra) globalnom recesijom.

Za Hrvatsku 2008. IMF prognozira:

  • smanjenje stope rasta na 4.3% u 2008. godini, i 4% u 2009. (Stope će se revidirati u jesenjem izdanju WEO. Bitniji je trend od samih brojki. Trend se svakako kreće na dolje.)
  • stopa inflacije za 2008. 5.5% (2.9% u 2007.)
  • pogoršanje tekućeg računa platne bilance, -9% BDPa za ovu godinu.
    read more »

Posted in Nekategorizirano | Komentari isključeni za Hrvatska, Regija i WEO 2008

Oznake: ,
« Stariji Unosi  |  
%d blogeri kao ovaj: