Milanović o ekonomiji

autora/ice cronomy

    Prije dva tjedna Milanović je dao intervju Lideru i naravno pitanja su bila gospodarske prirode. Mislim, ako se ne varam, da je to jedan od prvih razgovora sa Milanovićem kao novim predsjednikom SDPa. Nadam se da ste pročitali intervju, jer njegova stajališta o ekonomskoj politici su manje poznata kao što kaže Lider, a ipak vođa je najveće oporbene stranke (i kao takav reklo bi se premjer u sjeni, ali da ne idem sada u tu diskusiju. Biti premjer i imati cijeli kabinet u sjeni je ustaljena praksa u razvijenim parlamentarnim demokracijama. Jurčić se svakako nije iskazao u par zadnjih mjeseci kao premjer u sjeni ili zastupnik općenito, pa ne vidim zašto on zaslužuje biti premjer) Ako niste pročitali intervju obavezno ga pročitaje. Ovdje ću ja iznijeti neke svoje misli o tom razgovoru, što mi se sviđa što ne i što možemo misliti i pretpostaviti.

     Svaki put kad netko kaže da mu se ne sviđa što se ljudi žele obogatiti na brzinu, zvuči u najmanju ruku čudno. Što je to bogaćenje na brzinu (a da nije ilegalno) i zašto je to loše? Da li bi poduzetnici/investitori trebali čekati 5-10 godina da bi zaradili i obogatili se kako bi to bilo korektno? Milanović kaže da je ta želja prirodna, ali nije prihvatljiva. Ne treba skakati na velike i teške zaključke, ali ovakva izjava je zabrinjavajuća. Pokazuje da smatra kako se to mora i može promjeniti, a tko drugi nego država i političari da to “obave.” Kod nas je to kulturološki problem kako on kaže, dok u Češkoj, Slovačkoj ili Sloveniji to nije tako. Možda i nije, ali siguran sam da javnost vjerojatno ne bi dobro reagirala na mjenjanje kulture političkim diktatom, jer bi “tako bilo bolje.” Jednostavno podsjeća na ružna prošla vremena. Nadalje, kulturološka objašnjenja problema gospodarstva (želja za brzim bogaćenjem nije problem u svakom slučaju) nisu zahvalna. Ukazuju više na sindrome nego prave uzroke problema i ne mogu se dokazati, što dovodi do dnevno političkog prepucavanja (svatko je upravu na svoj način) umjesto konkretnih mjera.

    Odbacivanje i kritiziranje HDZ-ovog gospodarskog plana je normalno i očekivano. (Tko je očekivao da će SDP to podržati?) Milanović uzima primjer poreznog sustava kako pokazatelja da HDZ nema gospodarske politike.

Nakon obećanja da će se smanjiti PDV, sadašnji ministar financija brani porezni sustav kreiran prije njega. Gdje je tu gospodarska politika? Nigdje, jer je nema.

    Politički možda i nije popularno da se najavljivalo smanjenje PDVa pa nije ostvarilo, ali Milanović bi se trebao kloniti takvih tema. Prvo, jer ni SDP nema gospodarsku politiku. Ništa još nije objavljeno na web stranici, dok kod HDZa bar nešto mogu čitati. Drugo, SDP za sada uglavnom najavljuje povećanje poreza i uvođenje novih što nije pretjernao popularno i nije dobilo dobre ocjene širokog spektra ekonomista. U isto vrijeme najavljuju smanjenje “davanja” iz plaća, isto kao što je HDZ najavljivao smanjenje PDVa, a nije ostvario. Javnost je, prema tome, oprezna prema takvim obećanjima. Nadalje, uz sva uvođenja novih poreza SDP najavljuje i korištenje deficita kao instrumenta razvoja. Povećanje poreza praćeno povećanjem deficita? (sa sadašnjih 2,5% na 5-6% kako najavljuje SDP) Pitanje je sada usmjereno u suprotnom smjeru; kakva je to pak gospodarska politika? Po poznatim zakonima Keynsove ekonomije, povećanje deficita kroz državnu potrošnju bi trebalo pomoći ekonomiji, dok uvođenje poreza bi trebalo usporiti ekonomiju. Ovdje imamo obje pa je nerazumljivo koji je neto rezultat. Trebalo bi isto znati da država koristi deficit kako bi pomogla ekonomiji koja usporava ili je već u recesiji. U vremenima dobrog, ubrzanog rasta ekonomije i poreznih prihoda, kao što je slučaj sada, država štedi tj. ima proračunski višak, jer je ekonomija dovoljno stimulirana.

    Daljnje napadanje HDZove ekonomske politike je politički razumljivo, ali bez puno ekonomske suštine.

Stope rasta za Sanaderove vlade manje su nego za Vlade prije njegove. Želimo li biti blagonakloni pa Sanaderovim stopama ne dati pridjev ‘recesijske’, podaci jasno upućuju na to da nema govora kako je ova vlada ‘pokrenula Hrvatsku’.

Da, ali ne baš. Prosječni godišnji rast u razdoblju Vlade 2000-03 je bio 4.55%, dok je prosječni rast u razdoblju Vlade 2004-07 4.6% (uz pretpostavku od 5% rasta za 2007. Možda neće biti 5%, ali šanse da će biti drastično manji su nikakve, ako sve ostana kao do sada. Šanse su čak veće da bude malkice iznad 5%. Ne bi se trebali žaliti ili buniti jer je to HDZov rast.) Uglavnom, ni jedna ni druga strana se ne mogu hvaliti da su oni imali puno veći rast od drugih. Potom, pridjev ‘recesijski’ daje se ekonomskom rastu koji je višestruko ispod potencijalnog (za Hrvatsku sada recimo nekih 4.5%) i kada ekonomija raste toliko sporo da se više poslova gubi, nego stvara. Tako se stvara osjećaj da je ekonomija u recesiji, iako brojčano ipak raste. To nikako nije slučaj tokom ove Vlade, a nije bio ni tokom prošle. U prošloj Vladi, nezaposlenost je pala za 1.8% (sa 16.1% na 14.3%), a tokom ove Vlade za više od 3% tokom tri godine (sa 14.3% na kraju 2003. na 11.2% u 2006.) Da budemo fer, SDPova Vlada je nasljedila gospodarstvo nakon recesije 1999. godine, tokom koje je nezaposlenost porasla. Kad bi uzeli stopu nezaposlenosti od 13.6% u 1999. godini ispalo bi da je SDP Vlada zapravo stvorila još veću nezaposlenost do 2003. što bi bio nezahvalan pokazatelj. Ovo su podaci anketne stope nezaposlenosti po International Labor Organization metodologiji, koja je točnija u mjerenju i izbjegava napade da HDZ namješta brojke kroz Zavod za Zapošljavanje. Zavod ne mjeri nezaposlenost dovoljno dobro, pa ne moramo ni gledati tu brojku i upuštati se u optuživanje za namještanje.

    Pod industrijskom politikom, Milanović kaže da je to “politika promjene strukture postojećega gospodarstva.”
To može značiti dvije stvari. Prvo, možda smatra da je gospodarstvo previše ovisno o turizmu, a treba i ostale industrije razviti. Pojam industrija je ovdje širok i podrazumjeva i proizvodnju dobara i uslužne grane. Diversifikacija gospodarstva dalje od turizma je poželjna. (Udio turizma je iznad 20% BDPa) No, političari bi se trebali kloniti biranja koje to druge industrije i grane treba razvijati. Biranjem jedne ili druge na uštrb treće ima kao potencijalnu posljedicu stvaranja gubitnika i pobjednika u gospodarskom razvoju, što ne bi trebao biti slučaj. Drugo, možda gosp. Milanović smatra da sadašnja struktura gospodarstva, najveći udio usluga, potom industrija, pa poljoprivreda, nije dobra. Bila bi pogreška, da ne kažem velika, smatrati to lošim i mijenjati, pogotovo političkim kanalima. U svim razvijenim zemljama usluge zauzimaju puno veći udio od prerađivačke i proizvodne industrije u gospodarstvu. Smatram da je Čačić tu jednostavno u pravu kad kaže da se proizvodnja seli na Istok, uglavnom u Kinu. To je jednostavno činjenica. Taj trend će samo rasti tokom godina pa je vrlo upitno što se želi postići državnim usmjeravanjem i poticanjem određenih industrija i proizvodnje. Ekonomski je upitno i vrlo nejasno da li je to izvedivo na profitabilan i time efikasan način; primamljivo je jedino politički za širi sloj birača. Zadatak države nije da omogući poduzetnicima stvaranje proizvoda sa višom dodatnom vrijednošću, tj. nije potrebno direktno omogućavanje. Poduzetnicima to nije potrebno ako su im druge okolnosti, poput infrastrukture i pravosuđa, tj. indirektnih faktora, naklonjeni. Oni su sami sposobni i pametni za to, to je čar uspiješnog poduzetništva. Iza svakog uspiješnog poduzetnika u slobodnoj ekonomiji stoji pametan i bistar čovjek, ne državni apart. Ukoliko stoji država, radi se crony i lažnoj ekonomiji (vidi opis bloga). Agrokoru nije bio potreban državni institut da mu objasni kako prodavati vodu u boci u Americi i tako stvori dodatnu vrijednost za svoje dioničare, kao najbanalniji primjer. Vlasnici i menađeri Agrokora su dovoljno sposobni i naravno pametniji od bilo kakvog državnog, birokratskog, instituta. Prema tome, “uklanjanje zapreka postojećim poduzetnicima, radi povećanja njihove proizvodnje” kako kaže Milanović je potrebno i time ispravno, ali neka se država kloni vođenja poduzetnika za ruku. Postoji jasna razlika između dvoje.

    Tema umirovljenika i davanja za njih je tipična za SDP: ne mogu se rezati davanja, morate dati više, ne možete biti protiv toga, itd itd.. Izgovor poput “Pitanje je više socijalno, a manje ekonomsko” ne čudi od strane SDPa, ali je potpuna demagogija i populizam i time krivo. Izlaz možda nije u rezanju prava, sigurno nije za današnje starije umirovljenike jer bi to bilo političko samoubojstvo. Lako je reći da je izlaz u gospodarskom rastu, ali on ne može biti 7% godišnje zauvijek. Poboljšanje stanja se mora tražiti i u racionalizaciji državne potrošnje, tj. djelotvornoj državi. Efikasna potrošnja u jednostavnim terminima znači prestanak financiranja klinički mrtvih državnih poduzeća naprimjer ili bilo kojeg drugog programa koji više košta nego donosi dobrobiti ljudima. U realnosti to znači da netko plaća puno više nego šta za to dobiva. Tko želi kupiti Stojku po cijeni BMW? Nisam ni mislio…. Isti princip vrijedi i za državnu potrošnju. Na taj način oslobodila bi se sredstva za kvalitetno sređivanje sadašnjeg problema umirovljenika i branitelja. Nadalje, što je sa današnjim 40 godišnjacima? Ili još bolje 20 godišnjacima? Da li će se i njih hraniti sa lažnim nadama da će im državna mirovina biti glavnim izvor prihoda kad odu u mirovinu 2045? O tome se mudro šuti, iako bi trebalo reći i jasno postaviti politiku da državna mirovina ne može biti jedini prihoda za njih u mirovini. Da će trebati duže raditi kako bi uzdržavali one koji već jesu u mirovinu. (Na tome se bazira naš sistem, pa nemojte biti iznenađeni kad se dobna granica umirovljenja povisi.) Više privatne štednje za mirovinu će ostaviti državi novca da financira mirovinu onih koji nisu mogli štediti privatno (iako za to ne bi trebalo biti nekog razloga).

    Ok, da ne bude uglavnom negativne kritike, Milanović jasno kaže “Ne vjerujem da promjena tečajne politike jamči brži rast i procvat hrvatskog izvoza.” Takva izjava mi se sviđa i dobro je da tako smatra. Treba imati na umu, kako je Velimir Šonje istaknuo na skupu HR+, da je “od zadnjeg kvartala 1996. do 2000. godine došlo do realne depricijacije kune od 17% u proizvođačkim cijenama i 11% u potrošačkim cijenama.” Sa izvozvom se ništa značajno nije dogodilo. (vidi graf dolje) Problem izvoza nije u “prejakoj” kuni kako neki vole reći, već u strukturalnim slabostima gospodarstva. I da je kuna izrazito slaba (zanemarimo sve druge negativne posljedice toga) izvoz isto ne bi procvao, upitno je da li bi se nešto i dogodilo sa njime. Ne sljedi automatski da bi proizvodili više i bolje i tako prodavali više vani.

kn i saldo

    Završiti ću sa najpubliciranijom temom predizborne kampanje. Porezom na kapitalnu dobit koju je SDP najavio. Puno konkretnije o tome kasnije, negdje u Rujnu kad se bude više i znalo. Prvo, zarada od kapitala uopće nije zarada! Isto ste bogati da li imate dionicu vrijednu 100 KN ili novčanicu od 100 KN. Ali, pošto se mi ravnamo po nekoj drugoj definiciji prihoda, ukoliko pretvorite tu dionicu od 100 KN u novac izgubiti će te sa porezom od 15, 20% ili koliko već poreza i zapravo biti siromašniji. Više o tome u Rujnu. Drugo, da izrazito ispravim Milanovićevu usporedbu sa Wall Street Journal-om koja je pogrešna, ne samo loša. WSJ čitam godinama (Financial Times manje ali nastojim koliko mogu i želim) i no chance no way, da se javio neki stručnjak koji je rekao da je 15% porez na kapitalnu dobit prenizak i treba ga povećati. To se nije dogodilo. Upravo suprotno je slučaj. Na što je Milanović mislio je vjerojatno trenuta diskusija u SADu oko načina oporezivanja zarade private equity i hedge fondova, konkretnije, da li je to kapitalna dobit ili obični prihod. Gosp. Milanović tu sebi malo i skače u usta. Korektno ističe da je porez na kapitalnu dobit 15% u SADu, kao prefercijalna stopa na kapitalnu zaradu usporedno sa najvišom stopom od 35% na običnu zaradu. No za Hrvatsku izgleda vrijedi drugo pravilo, tj. da su svi dohodci i zarade jednaki i tako trebaju biti oporezovani, jer ako netko ne plaća porez na kapitalnu dobit, tj. trgovanje dionicama po SDP-u, “ne doprinosi zajednici.” Ja sam samo prenio, a Greg Mankiw, ekonomist sa Harvarda, je lijepo i točno objasnio kako trgovci na burzama itekako pridonose boljitku zajednice.

    Ako želimo biti blagonakloni prema toj izjavi Milanovića, rekao bi da je napravio poštenu pogrešku jer ne prati dovoljno događaje u SADu, nije vičan engleskom, nešto takvo. Ok, nema problema. Ali ako nećemo biti blagonakloni, onda vas Milanović obmanjuje na plitki način. Bolja usporedba bi bila da je uzeo kao primjer New York Times. Zapravo, moguće je reći da obmanjuje javnost. Porez na kapitalnu dobit nije jednako porez na trgovanje dionicama, tj. nije jedina kapitalna zarada koja se oporezuje. Kapitalna dobit je po definiciji povećanje vrijednosti imovine tokom nekog perioda. Tko, osim SDPa, misli da su dionice jedina imovina koju netko može posjedovati? Znači, porez na kapitalnu dobit u verziji SDPa je zapravo porez samo na burzu i trgovanje dionicama, tj. izoliranje samo jednog segmenta tržišta. Prvo to je politički napad na jedan aspekt financijske industrije, drugo ekonomski je loše. Što je porezna baza manja, porez mora biti veći, a i otežava za razvoj kritično formiranje kapitala. Ističe da je “jedan od glavnih problema naše burze nedostatak dovoljno kvalitetnih i likvidnih dionica” ali ne znam kako to misli privući što više kvalitetnih tvrtki da izlistaju na burzu ako im to oteža i poskupi. (Ne znam što su to nelikvidne dionice, pa ako netko da slobodno mi objasnite.) I zato je taj prijedlog tako frustrirajući i loš za burzu i većinu onih koji posjeduju dionice. Umanjuje njihovu vrijednost, time osobno bogatstvo, a iskazuje ništa više nego želju države i političara da se domognu više poreznih prihoda. Možda bi njima trebalo uvesti porez na porezne prihode…čisto, jeli, da se “pravedno” i ravnomjerno raspodijeli obaveza. Hehe :p

Oglasi

9 komentara to “Milanović o ekonomiji”

  1. od dna prema vrhu:

    – nelikvidna dionica bi bila ona kojom se malo trguje, to je barem kontekst koji se kod nas koristi da bi se neka dionica opisala nelikvidnom

    – kapitalna dobit je razlika cijene između kupljene dionice (ili udjela) i prodajne cijene; jurčić je u puno navrata govorio kako je točni mehanizam oporezivanja pitanje dogovora, no činjenica je da u okolini u kojoj je trgovina dionicama u hrvatskoj u odnosu na europsku svega 1:25, porez na kapitalnu dobit neće apsolutno utjecati na rast tržišta koji se očekuje; a nije u redu ne spomenuti kako apsolutno sva tržišta u okolici imaju takav porez

    – pitanje industrijske politike je stvar nesporazuma; jurčić barata engleskom terminologijom koja za industriju kaže bilo koji segment gospodarstva; ja mislim i da se jurčić slaže s čačićem, no obzirom na postojeću strukturu gospodarstva, a osobito u odnosu na postojeću školsku spremu gospodarstva imaš vrlo ograničen dijapazon mjera koje možeš iskoristiti i u kratkom roku donijeti rezultate, dakle trenutno treba učiniti sve da se postojeći kapaciteti iskoriste, no također treba raditi na promjeni strukture zaposlenih i promjeni orijentacije na dugi rok – to nije moguće napraviti u jednome mandatu vlade nego je to proces koji će trajati nekoliko izbornih ciklusa, što prije u njega uđemo to bolje, no u međuvremenu moramo iskoristti što imamo

    – glede prosječnog rasta, vrijedi napomenuti da je rast u 1999 godini bio negativan, dok je HDZova vlada naslijedila rast od preko 5%, a to nije isto, pa niti slično. identično je i sa zapošljavanjem, svi znaju da je SDPovu vladu karakterizirao i val stečajeva i čišćenja ekonomije (a bojim se da nam slijedi još jedan purgatorij), također, tijekom ili krajem mandata SDPove vlade promijenjena je metodologija izračuna broja nezaposlenih pa i to treba uzeti u obzir jer ta metodologija je daleko stroža prema broju nezaposlenih nego prethodna

    – i još malo glede poreza, ono što je jurčić predložio (a gospodarski ciljevi su javno dostupni na SDPovom siteu) je da se doprinosi za zdravstvo smanje za 4% a da se taj isti novac namakne iz poreza na kapitalnu dobit, time bi smanjili trošak rada što je strašno bitno za preopterećenu privredu

    nema jednostavnih odgovora, no ono što je 100% sigurno je da ne smijemo dozvoliti nastavljanje statusa quo

  2. nadam se da tekst ide i na pollitiku?

    p.s. svaka čast na trudu

  3. Rast je 1999 bio negativan, ali za malih -0.9% i to je HDZ još uvijek na vlasti. Treba znati da rast nakon negativne, recesijske godine, puno više skoči nego nakon normalne godine od 4% rasta. Tu nije nikakav uspijeh sam po sebi. Kao da imaš blagu prednost.
    Primjeti da uzimam prosjek za sve 4 godine, ne samo jednu. U jednoj godini možeš imati rast i preko 7%, ali ako je druge 2% nisi pretjerano uspiješan. Rast je bitan dugoročno, ne u pojedinačnim godinama. Političari koriste pojedinačne godine kao mjerilo uspijeha, no naravno to je nikakva indikacija uspijeha. Mogu reći sada da je rast 2000. bio 2.9%, pa bi ti rekao da je 2003. bio 5.3% … i zaključili bi ništa.

    Sva tržišta okolice možda imaju porez na kapitalnu dobit, pa zašto bi onda mi imali? Bili bi u prednosti da ga nemamo, tržište bi se razvilo jače i potencijalno privuklo kompanije iz susjednih zemalja da izlistaju kod nas. To je cilj svake burze svijeta, privući nova izslitavanja. Porezi bilo kada i bilo gdje donose distorziju i naivno je ne misliti tako.

    Isto tako nije fer spomenuti da druge zemlje regije imaju manja porezna opterećenja od Hrvatske. Manje poreze na dobit, flat tax i tako nemaju sve porez na dohodak. Hrvatska ima najvišu stopu PDV od svih zemalja istočne europe, osim Poljske koja isto ima 22%.

    Ne bi želio misliti da si naivan, jer si izrazito pametan. Tako da sigurno znaš kako problem zdravstva nije u količini novca (njegov manjak), već sama struktura “besplatnog” zdravstva. Sustav zdravstva treba reformirati i doprinosi se mogu smanjiti u isto vrijeme. Novi porezi za financiranje iste strukture zdravstva nisu riješenje i nisu potrebni.
    Ako država (SDP ili HDZ) žele učiniti nešto pozitivno u vezi zdravstva, neka pokrene temeljnu reformu sustava, a ne uvoditi nove poreze da bi financirali isti sustav. To ići linijom manjeg otpora.
    Nije mi jasno kako javnost to ne razumije. Možda ne želi…

  4. Pa kako ti to nije jasno, zar nisi čitao (ili barem planirao pročitati) mit o (i)racionalnom glasaču? 🙂

  5. PDV je porez na potrošnju i on je u svojoj osnovi neutralan za gospodarstvo i po meni, totalno je irelevantan – time hoću reći da je (s pozicije prikupljanja novca) skoro pa svejedno da li te porezne prihode ubireš kroz porez na dohodak, kapital ili PDV

    no isto tako PDV je posljednja karika u lancu i on se tada naplaćuje od krajnjeg potrošača što je sasvim OK, ako ja gledam najveće promašaje HDZa onda bih rekao da je to onaj famozni rebalans proračuna 1997 godine kada se usred godine skužilo da je prikupljanje novca od PDVa dramatično bolje od najoptimističnijih očekivanja; taj trenutak kada su imali (ako me sjećanje ne vara) nekih 14mlrd kuna viška je bio trenutak kada se taj novac mogao iskoristiti u suvisle investicije no to se nije desilo nego je nabujala javna potrošnja kratkoročnog karaktera, šteta, to je bila povijesna prilika

    glede zdravstva, pričao sam s nekim liječnicima i svi mi oni kažu kako novca u stvari ima dovoljno, samo što se iznimno loše troši i da bi drugačija organizacija (kroz koju bi neke stvari sasvim sigurno otpale) riješila puno zdrastvenih problema
    mene živcira što na papiru imam apsolutno svako pravo koje god poželim, no primjerice majka mojeg prijatelja koja je bolovala od raka kostiju je morala čekati i po nekoliko mjeseci na CT i MRI koji je u njezinom slučaju bio potreban jednom mjesečno (naravno, našao se novac i žena je bila na CTu kada je morala, no bizarno je da je taj CT obavljen na istom stroju za koji ujutro moraš čekati 6 mjeseci, a u popodnevnoj smjeni je odmah ali košta 2000kn)

    smatram da je puno naših problema strukturne prirode i dok se netko ne uhvati s time u koštac dotle neće biti napretka, jurčić je prvi koji je krenuo govoriti o tome

  6. @puzz
    Hehe, postoji razlika između (i)racionalnog i informiranog glasača. Da bi bio racionalan, glasač treba biti dobro informiran. Javnost kod nas tek postaje informiranija zadnjih par godina.

    @mrak
    Niti jedan porez nije neutralan za gospodarstvo. (Iako bi neki rekli da jest) Nije ni malo svejedno kako se prikupljaju porezi jer postoje razni ekonomski troškovi sa raznim metodama. Svaki na svoj način, ovisi gdje se prikuplja, stvara distorzije u alokaciji resursa, ekonomske aktivnosti i mijenja poticaje potrošnje, rada, štednje. Porezi na kupovanje primjerice smanjuju realnu kupovnu moć plaće, što najviše pogađa one sa manjim plaćama. Oni na kapital i rad stvaraju više poremećaja od poreza na potrošnju. To su osnove javnih financija i fiskalne politike. PDV je dobar utoliko da bolje prikuplja prihode od nekih drugih poreza (na investicije, dohodak) sa manjim distorzijama. No isto ima svoje troškove ovisno o vrsti PDVa.

    što se tiče zdravstva ti liječnici su u pravu, kao što sam i ja rekao. Reforma zdravstva znači efikasnije i kvalitetnije trošenje novca koje imamo sada, ne treba ga još u biti. To što na papiru imaš sva prava i primjer majke tvoga prijatelja je tipičan primjer katastrofe socijalne medicine…nažalost. Ne vidim šta je bizarno u tome da pregledi koštaju, u vremenu ili novcu.

  7. Bepo (ak’ se ne varam?) odličan tekst….svakako bi valjalo da i tebe u Saboru čitaju (ako već nisu) baš kao i ovog mračnjaka :))

  8. Hvala, možda i hoće nakon koje godine blogiranja.

%d bloggers like this: