Kratko i jasno: Da li želimo privući FDI ili ne? Za neuspijeli i šlampavi pokušaj privatizacije KIMa okrivljeni su svi od svih. Nisu dostavljeni ovi ili oni papiri, bankovne garancije, neki su imali svu dokumentaciju u redu pa su bili odbačeni, a drugi pak su davali garancije nepostojećih banaka (to još prije zadnjeg pokušaja). Dobro da se još nije išlo maloumno i jadno kriviti Srbe, koji kao stoje iza Danube Foods, za naše greške. Javnost i mediji najlakše skoče na vrat političarima, pogotovo onima koji bi trebali znati sve kao Predsjednik nadzornog odbora HFPa Damir Polančec i nespretni Ivan Šuker. To je i normalno, njih i njihove stranke se i biralo i oni su odgovorni javnosti, no politika dođe i prođe, a problemi privatizacije oronulih poduzeća i kao takvih utega na gospodarstvo i razvoj ostaju.
Problem sa privatizacijom KIMa je samo jedan simbol problema privatizacije i poslovanja nekih poduzeća koji imaju kakvu takvu šansu za uspijeh i dobitak. Da se odmah razumijemo, nije svatko državno poduzeće, u portfelju HFPa, održivo i potencijalno uspiješno na tržištu. Neka su odavno postala nekonkurentna i zastarijela za globalno tržište pa su male šanse da privatni vlasnik ima interesa uložiti u njih. Za ona druga koja imaju potencijal rasta i sa revitalizacijom, sviježim ulaganjem i rezanjem napuhanih umjetnih troškova mogu ostvariti dobit ulagaču, malo se velikih investitora i firmi javi, bilo stranih bilo domaćih. To jest činjenica kod gotovo svih manjih i srednjih poduzeća koje treba i trebalo je privatizirati i riješiti, nasuprot velikim poput INE, Plive, HTa i sličnog. Razlog tomu treba tražiti u našim zahtijevima i preprekama koje postavljamo, ne njihovoj “nevoljkosti za pokretanjem proizvodnje i ulaganja u Hrvatskoj” kao što bi neki tvrdili. Političari koji pričaju takve priče prodaju populističke parole javnosti, koje su onda potencirane od sindikata. Ulagačima i poduzetnicima treba prostrjeti crveni tepih i olakšati ima poslovanje, ne otežati i tako ih otjerati.
Polančec je, u izgleda neuspijelom pokušaju red herring-a (u politici metafora za distrakciju od glavne teme) za stanje u KIMu krivio sindikate, radnička vijeća i uvjete koje postavljaju pri privatizacijama. Naravno da javnost to nije prihvatila jer kasno je kriviti druge kad sve pođe po krivu, politički čak blagorečeno i naivno. Ako su sindikati direktno i odgovorni za neuspijehe privatizacija sa svojim nerealnim uvjetima, indirektno su odgovorni i sami političari i Vlada koja podržavaju i jačaju moć sindikata kroz razna “Gospodarsko Socijalna Vijeća.” Očito interes za proizvodnju i razvoj nije nedostajao kod kupnje Lure. Bez obzira što se prodalo iz privatne u privatne ruke, novi vlasnik je kupio firmu bez silnih prohtjeva i zabrana otpuštanja. Čak ni visoki hrvatski porezi na rad nisu bili prepreka. Ukoliko su Polančec i Vlada ozbiljni oko riješavanja problema privatizacije i nedostatka zainteresiranosti “velikih igrača” prvo se trebaju uloviti u koštac sa vlastitim i sindikalnim nebuloznim zahtjevima, uvjetima i svime što otežava poslovanje potencijalnih vlasnika. To vrijedi i za bilo koju drugu stranku i za to treba političke volje i izdržljivost političkih lidera.
Politički cilj tih zahtijeva je naravno samo održavanje socijalnog mira i općenito izbjegavanje stvaranja bilo kakvog lošeg dojma među sindikalno jakim radnicima (štrajkovi ne donose pozitivne bodove u javnosti) što bi rezultiralo gubitkom glasova. Polančec je istaknuo da su sindikati otjerali velike igrače” od KIMa svojim zahtjevima o neotpuštanju radnika na čak 5 godina i nastavku proizvodnje kompletnog asortimana KIMa, naravno sa ciljem da se zadrži postojeći level zaposlenosti u KIMu. Sad, bez obzira da li su nam Polančec i HDZ mrski, ovakvi zahtijevi su uglavnom standard u nas kod manje više svih privatizacija srednjih poduzeća, bez obzira na stranku na vlasti. Ne moramo promatrati sve kroz stranačke naočale. Ekonomska znanost je dosta jasna oko posljedica raznih postavki u ugovoru o nemogućnosti otpuštanja ili jednostavno zakona očuvanja zaposlenosti (Employment Protection Legislation ili EPL). Zabrane otpuštanja idu na uštrb zapošljavanja novih radnika.
Pošto zahtijevi o neotpuštanju i jednog radnika u određenom roku (2+ godina) direktno stvaraju obavezujuće restrikcije o stanju zaposlenosti u firmi, predstavljaju jedna oblik Zakona o očuvanju zaposlenosti (mogu posložiti kao model). Svrha takvih zakona, ili u ovom slučaju uvjeta u ugovoru pri privatizaciji, je da unaprijedi sigurnost rada ili zaposlenja, u čemu i uglavnom uspijeva. Uspijeva na način da kroz na vlasnika nametnutu regulaciju smanji količinu otpuštanja, ali naravno indirektno i zapošljavanje. Oštri zakoni o očuvanju zaposlenosti (nadalje engleska kratica EPL) kao posljedicu imaju odvraćanje poslodavaca od dugoročnog zapošljavanja. Znamo da kod nas primjerice prevladava zapošljavanje na određeni rok umjesto na neodređeni, kako bi poslodavac ukoliko treba lakše otpustio zaposlenika. Na taj način EPL utječe na količinu i protok zaposlenosti iako krajnji rezultat u obliku količine zaposlenosti i nezaposlenosti ovisi da li EPL smanjuje zapošljavanje više nego otpuštanje, tj. koliko je zakon očuvanja zaposlenosti oštar i zahtjevan.
Jačina i krajnji rezultat tog utjecaja je nejasan (primjerice u zemljama OECDa). No, kako pišu na blogu europskih ekonomista VoxEu, par novih radova u Economic Journal iz Lipnja 2007 stavlja novo svijetlo na utjecaj EPLa na agregatno zapošljavanje, na dinamiku zapošljavanja, utjecaj na različite tipove radnika (kvalificirane vs. nekvalificirane) i firmi. Za nas i naše privatizacije interesantno je i bitno da EPL ili razni zahtjevi protekcije od otkaza, ugrađeni u ugovoru, imaju negativan efekt na dinamiku zapošljavanja. Novi, privatni vlasnici državnih poduzeća su uglavnom obavezani ne otpuštati radnike na određeni rok. Investitori/poduzetnici koji se jave na natječaje privatizacije su primorani pristati na uvjet ne otpuštanja. To stvara iznimku u inače slobodnom odnosu radnika i poslodavca da raskinu radni odnos. David Autor, William Kerr i Adriana Kugler u svom radu nalaze da takve iznimke na otpuštanja imaju negativan efekt na tokove zapošljavanja. Dio tog negativnog efekta je i u posljedici da manje firmi ulazi. Efekt takve iznimke dakle operira kroz dva kanala u smanjenju zapošljavanja, kroz smanjeno zapošljavanje u postojećim firmama (tok zapošljavanja) i kroz smanjen ulazak novih firmi.
Polančec je prema tome možda i u pravu kad kaže da sindikati i njihovi zahtjevi su “otjerali velike igrače.” Naravno, on i Vlada nisu bez krivnje za takvu situaciju jer oni takve zahtjeve na kraju podrže, unatoč tome da je država vlasnik kompanija i nije primorana podržati ih. Nadalje, kao posljedica manjeg zapošljavanja je da firme, postojeće ili one koje su se usudile ući u naše gospodarstvo, povećavaju intenzitet korištenja kapitala. Više kapitala kao proizvodnog inputa znači i veća produktivnost radnika, ali je popraćeno većim zapošljavanjem neproizvodnih radnika, tj. visoko kvalificiranih i managera. Dolazi do zamjene nisko kvalificiranih radnika jer iznimke otpuštanja stvaraju velike troškove za nisko kvalificirane radnike. McLeod i Nakavachara, u svom radu u istom broju Economic Journal-a, pronalaze da zakoni i zahtjevi o otpuštanju radnika mogu imati i pozitivan efekt na zapošljavanje, ali samo za zanimanja karakterizirana visokim ulaganjima u ljudski kapital, tj. za visoko kvalificirane radnike koje se misli zadržati i osposobiti za rad u firmi na neodređeno vrijeme. Oni opet nalaze veliki negativni efekt za sva zanimanja karakterizirana potrebom malih investicija u radnike, npr. proizvodne radnike na liniji.
Tako, nekvalificirani i nisko kvalificirani radnici snose najviše negativnih posljedica zahtjeva za zaštitom rada u obliku manje kvalitete i kvantitete zaposlenosti. Oni koji upravljaju privatizacijama, primarno Vlada, bi trebali imati na umu da Hrvatska ima uglavnom slabo kvalificiranu radnu snagu (samo negdje oko 8% radne snage je visoko kvalificirano) a silni zahtjevi/zakoni o zaštiti takvih radnika na kraju samo oteža njihovo zapošljavanje i otežavaju privlačenje novih investicija, tj. FDI.
Cronomy.org 