29. prosinca 2013
Mižerija 2013.
Za kraj godine, kao i prošle godine, dopunjeno izdanje Misery Indeksa za Hrvatsku. Dva indeksa ovaj put.
Najjednostavnija verzija indeksa mizerije je zbroj stope inflacije i nezaposlenosti. Željeli bi da su oboje niski, što znači da su veći brojevi loša vijest. Njihovo istovremeno nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Misery index je zapravo mjera stagflacije. Uz te dvije varijable dodao sam i treću, kamatnu stopu, točnije prosječnu kamatu na dugoročne kunske kredite s valutnom klauzulom stanovništvu i poduzetnicima, za koju bi također željeli da je niska. Za malo više detalja o podacima i indeksu pogledajte prošlogodišnji post, da se ne ponavljam.
Prvi graf prikazuje Indeks Mižerije od 2000. do danas sa recesijom započetom polovinom 2008. u crveno osjenčanom djelu. Ide li na bolje?
Drugi graf prikazuje evoluciju indeksa od 2000. do danas po vodećim strankama na vlasti i Premijerima i Premijeriki. Kronologija sa HIDRE. Bilo je nekad i gore?
Treći graf zasebno prikazuje tri komponente koje čine hrvatsku mizeriju. Inflacija posustaje, ali nezaposlenost galopira.
Posljednji graf predstavlja verziju Barro Misery Indeksa. Robert Barro je uz inflaciju, nezaposlenost i kamatu još ugradio promjenu BDPa. Ja sam stoga dodao razliku između realiziranog i potencijalnog BDPa, tj. odstupanje BDPa od trenda. (Trend bi trebalo ekonomski precizno definirati, što nije trivijalna stvar, pa sam za potrebe ove ‘vježbe’ samo uzeo trend i cikličku komponentu BDPa izračunate HP filterom.)
BDP iznad (održivog) trenda je dobra stvar i snižava indeks, dok BDP ispod svog trenda povećava indeks. Dakle, osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, indeks će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa poraste, te ako je ekonomski rast ispod nekog svog trenda. Ide li na bolje?
Sve najbolje u Novoj Godini !!
Podijeli - Share this
20. prosinca 2013
Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru
Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.
Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:
Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]
Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.
Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.
Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.
Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.
Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)
Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.
Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.
S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.
Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana. Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.
Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)
Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.
Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.
Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)
Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.
Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.
Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.
Podijeli - Share this
13. prosinca 2012
O političkoj podršci reforme radnog zakonodavstva
Blogeri i kolumnisti Banka Magazina vrlo su aktivni i raspisani. Morate ih čitati.
Primjerice, Milan Deskar Škrbić je vrlo dobro sažeo rad Svjetske Banke o vezi ishoda na tržištu rada i zakonodavstva o zaštiti zaposlenja (Employment Protection Legislation ili EPL nadalje) u Hrvatskoj.
Ja ću se osloniti na njegov sažetak i malo elaborirati o temi koju je on postavio u svom naslovu – “Tko zapravo profitira uz rigidno radno zakonodavstvo” – ali se samo kratko, na kraju svog teksta, dotaknuo toga. Iz Škrbićevog teksta mogli smo iščitati naznake o onima koji profitiraju uz rigidni EPL, iako je potpuni odgovor izostao. Mislim da pitanje iz naslova možemo i preformulirati bez da izgubimo suštinu kao ‘Tko podržava određene politike na tržištu rada?’ ili ‘Tko (ne) podržava reformu tržišta rada?’
S rizikom da ponavljam one “očite istine” koje svi znaju, stanje na hrvatskom tržištu rada vrlo je loše. Škrbić i Svjetska Banka su to dobro dokumentirali: stopa aktivnosti je niska, (45% ukupno stanovništvo), astronomskih 60% nezaposlenih je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti za one 15-64 godine je oko 52%.
Vidjeli smo i jučerašnje podatke o broju nezaposlenih. (iako ta mjera baš i nije najbolja) Osim toga, tržište rada je dualizirano, o čemu se također nedavno pisalo u Banci, iako sam dojma da se općenito manje o tome raspravlja stručno i po medijima.
Neki od tih ishoda rezultat su duboke i dugotrajne recesije u Hrvatskoj (npr. ukupni broj nezaposlenih). Neki drugi loši ishodi nisu rezultat recesije već su od prije prisutni kao stalne karakteristike hrvatskog tržišta rada. (npr. niska stopa participacije) Oni su rezultat strukturnih problema tržišta rada.
Sadašnje nefleksibilno radno zakonodavstvo ne pridonosi poboljšanju te situacije. Vjerojatno upravo suprotno: otežava stabilizaciju i oporavak tržišta rada. A o važnosti reforme ZORa se mnogo govori i raspravlja.
Ono o čemu se pak daleko manje raspravlja je politička ekonomija te reforme.
Ovaj rad Svjetske Banke je tek u jednom kratkom paragrafu, doslovce posljednjem u tekstu, spomenuo da su promjene ZORa i EPLa politički teške. Primarni cilj ovog rada je ipak bio da ocjeni rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva, ponudi podršku u dizajniranju moguće zakonodavne reforme i stimulira diskusiju. Ova riječ ‘moguće’ je ključ čitave diskusije.
No i kad želi stimulirati diskusiju, Svjetska Banka u Hrvatskoj (a i Škrbić, iako ga ne želim kritizirati jer ga ne poznajem) izgleda ima potrebu biti politički korekta pa nije izostalo isticanja “važnosti” dijaloga socijalnih partnera. Ja pojma nemam što to znači. Meni to zvuči kao fraze bez značaja koje nam nimalo ne pomaže u diagnosticiranju kočnica promjena EPLa. A kočnice postoje.
Da li promjene ZORa izostaju jer nedostaje dijalog “socijalnih partnera” ili nekome promjene i reforme ne odgovaraju? Ja mislim da je ovo drugo.
Politike tržišta rada te njihovo moderniziranje je ekonomska politika, ne socijalna. Ne vidim zašto ekonomisti misle da nemaju nešto kvalitetno za reći upravo o političkoj ekonomiji reforme ZORa, kad imaju. Napuštanjem te rasprave i načina na koje se promjene ZORa provode efektivno prepuštaju svoju ulogu u konstrukciji rješenja drugima – “socijalnim partnerima.”
Čast iznimkama, ali kao što Škrbić kaže diskusije o reformi tržišta rada u Hrvatskoj rijetko se pomaknu dalje od ideoloških fasada, prepucavanja i okrivljavanja sa, bar meni, nepoznatim frazama i parolama o raznim -izmima. Od ekonomske politike stvara se socijalna filozofija koju kroje specijalni interesi i “ugledni analitičari”, reko bi Škegro.
Evo kako ja razmišljam o problemima reforme tržišta rada.
Bez da se zamaramo raznim frazama tipa “fleksigurnost”, “rigidnost”, “EPL”, što znače i kako utječu na ishode tržište rada, o suštini problema na tržištu rada možemo razmišljati kao o nedostatku konkurencije. Ne mislim na više ili manje nezaposlenih koji konkuriraju za poslove, već na mehanizam povećanog natjecanja (competition) koji je ključan za stvaranje pozitivnih efekta po zapošljavanje.
Primjerice, dualizacija ugovora o radu na određeno i neodređeno ili beskrajni i izdašni kolektivni ugovori u javnom sektoru, nasuprot uvjetima koje privatni zaposlenici (ne)uživaju, primjeri su politike i institucija tržišta rada koja koče povećanu konkurenciju i kvalitetnije funkcionioranje tržišta rada.
Reforma radnog zakonodavstva koja bi otklonila takve politike i institucije pojačala bi mehanizam konkurencije na tržištu rada i vjerojatno povećala zaposlenost. Npr. politike i mjere usmjerene prema vraćanju dugoročno nezaposlenih – o kojima je rad Svjetske Banke puno govorio – u aktivno traženje posla smanjilo bi nezaposlenost, povećalo kapaciteta radne snage i vjerojatno eliminiralo mehanizam kojim loši ishodi na tržištu rada postaju trajni (persistent) što je još i važnije.
Rad Svjetske Banke je spomenuo taj problem trajnosti ishoda na hrvatskom tržištu rada, dokumentirao i izložio vezu između rigidnog EPLa i loših ishoda na tržištu rada. Predložene su čak i potrebne promjene i to točno po članku ZORa, doduše opet u dijalogu sa “socijalnim partnerima”. (vidi str. 26-27) Generali zaključak je da bi promjene i relaksiranje ZORa dovele do boljih izgleda zapošljavanja, kraćeg trajanja nezaposlenosti, viših prihoda itd.
Pretpostavimo za sada da je sve to upravo tako, da bi promjene ZORa sigurno poboljšale ishode i efektivno ‘izlječile’ nezaposlenost. Zašto onda strukturne reforme tržišta rada, one najvažnije, izostaju? Gdje zapinje? Zašto izmjene ZOR nisu dio mjera koje su i ova i prijašnja Vlada mogle provesti u borbi protiv nezaposlenosti?
Jer to netkome ipak ne odgovara. Sjećamo se referenduma o ZORu? Da bi bolje razumijeli problematiku reforme ZORa i EPLa, te mogli odgovoriti na ova pitanja moramo uzeti korak dalje od ocjene rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i definiranja pozitivnih posljedica njegove promjene. Suština problema je u političkoj ekonomiji pa tako moramo i pristupiti diskusij.
Potreban nam je jednostavan okvir političke ekonomije da bi razumijeli političku podršku i protivljenje reformi ZORa.
Politička Ekonomija
Zanimaju nas (1) pobjednici i gubitnici takve reforme i (2) uvjeti pod kojima bi bilo dovoljno političke podrške reformi.
Iako gubitnika reforme ZORa u dužem roku i ne bi trebalo biti jer sa dinamičnijim i fleksibilnijem tržištem rada svi koji žele bi pronašli posao (tržište rada nije zero-sum igra) kratkoročna percepcija gubitka oblikuje njihovu potporu ili otpor reformi.
Pretpostavimo da imamo tri vrste radnika. (1) zaposlene radnike, “insajdere”, koji imaju određenu moć nad politikom tržišta rada (npr. kroz glasovanje, jer su politički povezani sa Vladom, jer su u mogućnosti organizirati referendum) i stoga kad donose odluku o zakonima i reformi tržišta rada gledaju kako povećati svoju korist (dobrobit). Ništa čudno. Na drugoj strani imamo (2) dugoročno nezaposlene “ousajdere”, one u najnepovoljnijem položaju. Oni se razlikuju od (3) kratkoročno nezaposlenih radnika jer manje intenzivno traže posao. Pretpostavimo također da pod promjenom ZORa spada bilo koja politika koja bi povećala intenzitet traženja posla dugoročno nezaposlenih outsajdera.
Pod kojim uvjetima će zaposleni, koji uglavnom imaju najveću moć određivanja politke tržišta rada ovdje, podržati takvu promjenu ZORa? Podržati će je samo ako ona poveća njihovu ukupnu dobrobit, iliti welfare. Ako ne, čak i ako smanjuje nezaposlenost i ako je bez troškova, oni neće podržati reformu ZORa. Nije ih briga.
Zašto bi politički jake insajdere uopće zanimala reforma ZORa ako je ona namjenjena da poboljša stanje onih u najnepovoljnijem položaju, ousajdere, koji su polički slabi? Ne zbog nekog “socijalnog partnerstva” ili dobrodušnosti, već jer moža ipak indirektno utječe na njihovu dobrobit kroz tri kanala.
- Oporezivanje. Porez koji financira naknadu za nezaposlene može se naplatiti samo od zaposlenih. Stoga, što je više nezaposlenih, veći je porezni teret na zaposlene insajdere. Ako reoforma ZORa smanji nezaposlenost, smanjiti će i porezni teret na zaposlene radnike i oni će podržati takvu reformu.
- Izloženost nezaposlenosti. Ako insajderi znaju da postoji realna šansa da će ostati bez posla u budućnosti, podržati će reformu ZORa ako ona poveća šansu da nezaposleni radnici pronađu posao. Dakle, što su insajderi više izloženi mogućnosti da postanu nezaposleni, jer je ekonomija u recesiji ili su troškovi otpuštanja niski (!), to je njihova potpora reformi ZORa jača. Jer, jeli, nikad se ne zna. Ali zato će se i opirati smanjenju troškova otpuštanja i “očuvanju” radnih mjesta.
- Plaće. Bilo koja politika na tržištu rada i reforma ZORa koja povećava participaciju dugoročno nezaposlenih i intenzitet njihovog traženja posla omogućuje nezaposlenima da ponude nižu cijenu rada prilikom traženja posla. To djeluje negativno na plaće zaposlenih insajdera koji će se stoga protiviti reformi ZORa. Krajnji efekt je viša i trajnija nezaposlenost.
U globalu, svaka reforma ZORa koja povećava konkurenciju outsajdera u traženju posla i formiranju plaća neće biti odobrena od zaposlenih insajdera.
Ajmo pokušati još malo formalizirati ove ideje. Rekli smo da kratkoročno nezaposleni imaju veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti nego oni dugoročno na “birou.” Stoga, kratkoročno nezaposleni intenzivnije tragaju za poslom od vjerojatno apatičnih dugotrajno nezaposlenih radnika. Outsajderi su samo oni dugoročno nezaposleni, ne kratkoročno. Interesi kratkoročno nezaposlenih i zaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih.
Također, poznato nam je iz teorije i empirijskih radova da dugoročno nezaposleni nemaju utjecaja na formiranje plaća, tj. nemaju ublažujući efekt na smanjenje razine plaća što onda samo pridonosi dužoj nezaposlenosti.
U tom slučaju, svaka reforma ZORa koja povećava intenzitet traženja posla i konkurenciju između dugoročno i kratkoročno nezaposlenih, snižava cijenu rada i stvara nove poslove. Upravo ono što želimo! Efekt promjena ZORa – bilo kao smanjenje poreza na plaću, naknada za nezaposlenost, troškova otpuštanja ili nečeg drugog – odraziti će se stoga kao povećan intenzitet traženja posla i zapošljavanja. Iako je za mnoge to poželjno, nekima i ne paše.
Evo kako ove odnose možemo prikazati na grafikonu koji će nam može pomoći da razumijemo da li će biti političke podrške za reformu ZORa ili ne.
Koji je utjecaj reforme ZORa koja rezultira povećanjem intenziteta traženja posla i konkurencije između kratkoročno i dugoročno nezaposlenih? Baš kao što je ilustrirano, silazna krivulja se pomakne na gore, što znaci da za svaku razinu zaposlenosti i plaća vjerojatnost pronalaska posla je veća. Uzlazna krivulja se pomakne udesno. Tržište rada je manje rigidno. Znači nove krivulje su one grimizne boje. Nedvojbeno je da zaposlenost poraste, sa 
Zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako imaju koristi od toga. A imati će koristi od toga samo ako reforma ZORa poveća vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih. To je jedino što ih zanima, bez obzira koliko zaposlenost poraste. Na Slici vidimo da zaposlenost na x osi može porasti u nedogled, ali ako se na y osi ništa ne promjeni, neće biti političke podrške reformi ZORa od insajdera.
Razmotrimo i sljedeće. Interesi zaposlenih i kratkoročno nezaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih. Veća konkurencija dugoročno nezaposlenih sniziti će šansu da kratkoročno nezaposleni pronađu posao brže i smanjiti će plaće zaposlenima. To je onaj 3. efekt gore. Ali, u isto vrijeme, zaposleni znaju da će ako silom prilika postanu dugoročno nezaposleni imati će veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti. To je onaj 2. efekt gore.
Tako, zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako je 2. efekt jači od 3. efekta.
Kada je to tako? Kada su zaposleni više izloženi mogućnosti da izgube posao i kada plaće ne reagiraju (puno) na zaposlenost. Drugim riječima, za one vičnije ekonomskoj terminologiji, kad je potražnja za radom elastična. To znači da je silazna krivulja u slici iznad horizontalna i kad se pomakne na gore vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih će sigurno porasti (efekt 2.). Pošto se plaće ne mjenjaju (efekt 3.) insajderi će podržati reformu ZORa.
Prepoznajemo li u ovome određene (nedavne) događaje i interese na tržištu rada? Tko diktira (ne)promjene ZORa? Kome je “nediranje” plaća vrlo, gotovo jedino, važno? Tko izbjegava ikakvu diskusiju o problemu (dugoročno) nezaposlenih?
Ostaviti ću da moguće odgovore formulirate sami, u komentarima niže.
[Više o ovim okvirima i teorijima reforme tržišta rada pročitajte u radovima Gilles Saint-Paula. Pogotovo u ovom, na kojem je baziran moj tekst i gornja slika. Odlični radovi su i ovaj i ovaj, oboje o političkoj ekonomiji reforme tržišta rada. Pošaljite email ako ne možete doći do rada. Ispričavam se za i ovo malo akronima, ali moglo ih je biti i više. Ekonomisti su jednostavno ovisni o njima.]
Podijeli - Share this
04. veljače 2012
Zablude o radu
Zašto 20-satni radni tjedan kao ni prijevremeno umirovljenje nemaju nikakvog smisla kao politike smanjenja nezaposlenosti. Link na još jedan članak koji sam napisao za portal Moj Uspjeh.
Podijeli - Share this
04. ožujka 2009
EU, Ukrajina, Koreja
12. siječnja 2009
Hrvatski Misery Indeks (2)
Početkom 2008. napravio sam jednostavnu verziju misery indeksa za Hrvatsku. Ovo je najnoviji indeks sa podacima za sve mjesece osim Prosinca. Više o indeksu i prijašnji graf je u tom starijem postu. Primjetite da smo početkom 2008. ušli u teritorij iznad 20 bodova i za veći dio godine ostali tik uz ili malo iznad, ponajviše “zahvaljujući” stopi inflacije. Inflacija je počela opadati krajem godine, pa se indeks spustio i vratili smo se na manje-više isto sa kraja 2007. No, sada možemo očekivati veći porast nezaposlenosti i od sezonski uobičajenog pa je povratak u 20+ teritorij vjerojatno neminovan, tj. pogoršanje, a ne poboljšanje je iza ugla. (Ovo je samo jednostavna verzija indeksa.)
Podijeli - Share this
11. siječnja 2009
Dobre izjave … loše izjave
03. svibnja 2008
Nismo u stagflaciji, ali Čačić je u pravu
21. ožujka 2008
Nezaposlenost na 80%
Razmišljao sam koji naslov da stavim, postojeći ili nešto u stilu “Velika Depresija je bila lunapark.” Ovo je podatak o nezaposlenosti u Zimbabveu. Koliko je precizan je sasvim nebitno. Za vrijeme VD nezaposlenost u Americi je dostigla 25% i stanje znamo kakvo je bilo. Sa situacijom gorom od te u Zimbabveu i godišnjom inflacijom od 150,000%, standard života je efektivno gori nego u kamenom dobu. Zanimljiv je podatak da je u Zimbabveu potrebno 96 dana za otvoriti poduzeće, a u Hrvatskoj “samo” oko upola manje. 45 po podacima Svjetske Banke. To “samo” je zapravo mala razlika…trebala bi biti veća. Ako u najrazvijenijim poduzetničkim zemljama zapada treba između 2-5 dana, u Hrvatskoj bi cilj trebao biti 15tak. Ali, Hitrorez je u kanti izgleda.
Iz današnjeg WSJ, predsjednički kandidat u Zimbabveu, Morgan Tsvangirai, piše o stanju u zemlji. Vrijedi pročitati.
Freedom for Zimbabwe
By MORGAN TSVANGIRAI
March 21, 2008; Page A13
March 21, 2008; Page A13
As the March 29 election in Zimbabwe approaches, the cards are clearly stacked in favor of President Robert Mugabe and his ZANU-PF party. Draconian legislation has curtailed freedom of expression and association. Daily, the representatives of the Movement for Democratic Change (MDC), the political party that I lead, are harassed, tortured, imprisoned without trial and even killed.
Economic mismanagement by Mr. Mugabe’s government is an even more serious problem. Zimbabwe’s inflation and unemployment rates are 150,000% and 80% respectively. Infrastructure is crumbling, and education and health-care systems have collapsed. Life expectancy is now among the lowest in the world, having declined, since 1994, to 34 years from 57 years for women, and to 37 years from 54 for men. Some four million of my fellow citizens have fled the country, taking with them both human and financial capital.
read more »
Cronomy.org 