Povodom dodjele Nobelove za ekonomsku znanost odlučio sam prevesti jedan kratki rad prof. Peter Boettke koji se pojavio u WSJ 16. Listopada 2007., dan nakon dodjele nagrade. (Bold u zagradi je moj dodatni prijevod i objašnjenje radi boljeg razumjevanja, tj. ideja da će pomoći ka boljem razumjevanju)
Jučer su Leonid Hurwicz, Eric Maski i Roger Myerson dobili Nobelovu Nagradu iz Ekonomske Znanosti, za njihov pionirski rad u “dizajnu mehanizma.” Začudno, neki su iskoristili ovu priliku kako bi omalovažili ekonomiju slobodnog tržišta. No istina je da zaslužni primaoci nagrade duguju direktno misliocima slobodnog tržišta koji su došli prije njih.
Dizajn mehanizama je područje ekonomskog istraživanja fokusirano na kako institucionalne strukture mogu biti manipulirane mjenjanjem pravila igre kako bi se proizveo društveno optimalni rezultat. Najbolja namjera za javno dobro će krenuti pogrešnim putem (zalutati) ako institucionalni aranžmani nisu dosljednji sa osobnim-interesom onih koji donose odluke.
Gosp. Myerson-ov rad kako dizajnirati aukcije kako bi se izvukle informacije o vrijednosti dobra na aukciji – i kako maksimizirati prihod izvučen iz aukcije – informirao je brojne privatizacije javne imovine kroz zadnjih četvrt stoljeća. Gosp. Maskin je isto pridonio teoriji aukcija i aplicirao ideju dizajna mehanizma u ocjenjivanju političkih institucija poput glasačkih sistema.
Teorija dizajna mehanizama utemeljena je kako bi se pokušalo osvrnuti na glavni izazov koji su postavili Ludwing von Mises i F.A. Hayek. Sve poćinje sa gosp. Hurwicz-ovim odgovorom na Hayekom poznati rad (radnja), “Korištenje Znanja u Društvu.” 1930tih i ’40tih, Hayek je bio zapetljan u “socijalističku kalkulacijsku debatu.” Mises, Hayekov mentor u Beču, je postavio izazov u svojoj knjizi “Socijalizam” i još prije toga u jednom članku da, ako sredstva proizvodnje nisu u privatnim rukama, ekonomski sistem neće stvoriti poticaje ili informacije kako bi se pravilno odlučilo između alternativnih primjena oskudnih resursa. Bez proizvodnog procesa tržišne ekonomije, društveno poželjni ishodi biti će nemogući za ostvariti. Sredinom 1930tih, Hayek je objavio Mises-ov rad na engleskom u svojoj knjizi “Kolektivističko Ekonomsko Planiranje.” Od onda, diskusija se preselila u UK i SAD. Hayek je sažeo osnovni izazov sa kojim su se advokati socijalizma trebali čvrsto uloviti (uloviti u koštac). Hayek-ov argument, uglađenje Mises-a, u osnovi je izložio da ekonomski problem pred društvom nije kako alocirati dane resurse, već kako mobilizirati i iskoristiti znanje raspršeno kroz ekonomiju.
Hayek je objašnjavao da je matematičko modeliranje, koje se oslanjalo na seriji danih pretpostavki, zamračilo osnovni problem. Ova pitanja nisu bila ispitivana budući da su bila izpretpostavljena kroz matematičke modele tržišnog socijalizma presentiranim od Oskar Lange-a i kasnije Anna Learner-a. Milton Friedman, osvrnvši se na Lerner-ov “Ekonomika Kontrole”, izjavio je da je kao da se ekonomska analiza odvija u vakumu. Lange je zapravo objašnjavao da pitanja birokratskih poticaja ne pripadaju ekonomskoj znanosti i najbolje da su ostavljene nekoj drugoj disciplini, psihologiji ili sociologiji.
Leonid Hurwicz, u svojim klasičnim radovima “On the Concept and Possibility of Information Decentralization” (1969), “On Informationally Decentralized Systems” (1972) i “The Design of Mechanism for Resource Allocation” (1973), prihvatio je Hayek-ov izazov. (nisam se trudio prevoditi naslove jer ne znam da li su radovi prevedeni na Hr, prije će te ih naći na google na engleskom) Razvio je teoriju dizajn-mehanizama kako bi testirao logiku Mises-Hayekovog stajališta da socijalizam nikako ne može mobilizirati raspršeno znanje u društvu na način koji bi dopustio racionalne ekonomske kalkulacije oko alternativnih primjena oskudnih resursa. Mises i Hayek objašnjavali su da zamjenjivanje nevidljive ruke tržišta sa vođenom rukom države neće funkcionirati. Gosp. Hurowicz je želio vidjeti da li su u pravu i pod kojim uvijetima se može reći da su u krivu.
Ta nastojanja su temelji područja koje je uvaženo od strane vijeća za Nobelovu Nagradu. Da bi pravilno funkcionirao, bilo koji ekonomski sistem mora, kako je Hayek ukazao, strukturirati poticaje tako da je raspršeno i katkad konfliktno znanje u društvu mobilizirano kako bi se realizirali dobici iz razmjene i inovacije. Prošle godine, gosp. Myerson je potvrdio svoje dugovanje gosp. Hurowicz u – i tako Hayeku – u “Fundamental Theory of Institutions: A Lecture in Honor of Leo Hurwicz.” Pitanje poticajne-kompatibilnosti je rasvjetlilo problem moralnog hazarda i rizik pogrešnog odabira (znani adverse selection) (pokvareno ponašanje zbog poticaja uzrokovanih pravilima koja bi nas trebala zaštititi i problemi odabira zbog nesavršenih informacija). Gosp. Hurwicz je pomogao popraviti zanemarenost institucija u ekonomskoj analizi polovinom 20. stoljeća.
Dok slavimo briljantnost gospode Hurwicz, Maskin i Myerson, morali bi isto zapamtiti da je Hayek-ov izazov omogućio njihovu inspiraciju. Hayek je zaključio da prava privatnog vlasništva koja dolaze sa vladavinom prava, slobodom ugovora (ili ugovaranja) i slobodom asocijacije je još uvijek jedan dizajn mehanizma koji mobilizira i koristi raspršenu informaciju u ekonomiji. Nadalje, to čini na način sklon zahvaćanju dobiti iz trgovine i inovacije tako da se bogatstvo stalno stvara i čovječanstvo je učinjeno boljim.
Peter Boettke je profesor ekonomije na George Mason Sveučilištu i Mercatus Centru i autor bloga The Austrian Economists.
Cronomy.org 