Nedjeljno čitanje: Doba Milton Friedmana

autora/ice cronomy

Preko bloga prof. Mankiw i Economic Investigations, čitanje za jedno nedjeljno popodne, rad od nepunih 18 stranica Andrei Shleifera sa Harvarda – The Age of Milton Friedman. Shleifer diskutira svjetski ekonomski napredak u proteklih 25 godina i koliko je to posljedica prihvaćanja politike slobodnog tržišta, trgovine, odgovorne fiskalne politike i nižih poreza. Unatoč ekonomskom napredku postignutom diljem svjeta, ekonomisti se još uvijek ne slažu oko uzroka. Zbog toga, Shleifer britko recenzira dvije knjige – jedna koja prihvaća slobodno tržište i povezane politike, druga koja ga odbacuje. Čini mi se da su razlike u knjigama u smislu strategije i politike. Strategija slobodnog tržišta je ispravna, dok mnogo pitanja ostaje otvoreno oko pojedinih ekonomskih politika, tj. pojedinačnih taktika. Da ne odajem previše, samo jedan graf i ulomak iz rada. Svakako za pročitati jer ovo moje kratko pisanje daje nedovoljno priznanje radu.

bdp-ppp

The last quarter century also saw wide acceptance of free market policies in both
rich and poor countries: from private ownership, to free trade, to responsible budgets, to
lower taxes. Three important events mark the beginning of this period. In 1979, Deng
Xiao Ping started market reforms in China, which over the quarter century lifted
hundreds of millions of people out of poverty. In the same year, Margaret Thatcher was
elected Prime Minister in Britain, and initiated her radical reforms and a long period of
growth. A year later, Ronald Reagan was elected President of the United States, and also
embraced free market policies. All three of these leaders professed inspiration from the
work of Milton Friedman. It is natural, then, to refer to the last quarter century as the
Age of Milton Friedman.
The association between free market policies and social progress notwithstanding,
economists remain divided in their assessments of this Age. Two recent books illustrate
the divisions. A collection of papers edited by Leszek Balcerowicz and Stanley Fischer
endorses free market policies. A volume by Joseph Stiglitz, Jose Antonio Ocampo,
Shari Spiegel, Richardo FFrench-Davis, and Deepak Nayyar rejects them. A joint review
of these two books allows for a brief look at both the facts and the disagreements.

Oglasi

7 komentara to “Nedjeljno čitanje: Doba Milton Friedmana”

  1. Ne bi bilo fer ne spomenuti i ovo: http://rodrik.typepad.com/dani_rodriks_weblog/2008/02/shleifer-the-co.html 😉

    Mislim da je poanta da nije istina da “slobodno tržište rezultira rastom”, nego “slobodno tržište rezultira rastom ako (i sad tu slijedi niz pretpostavki)”.

  2. Sorry, opet se vraćam, ali čitam članak s dna Rodrikovog posta i piše ovo:

    “Start with the claim that global integration and associated market reforms resulted in high growth, which in turn produced dramatic declines in extreme poverty. Applied to China, the timing simply does not fit. China has indeed made large strides in foreign trade and investment since the 1990s, but well before then, say between 1978 and 1993, the country had already achieved an average annual growth rate of about nine percent—even higher than the impressive seven percent growth rate in East Asia between 1960 and 1980.”

    Može komentar?

  3. To su sve najobicnija ideoloska prepucavanja bez ozbiljne analiticke snage. Lako bi bilo koga od sudionika diskusije bilo osobno diskvalificirati. Na primjer Shleifer je u Ruskoj tranziciji dozivio fijasko svojih prijedloga. Sto je bilo primijenjeno, bolje da nije. Jedna je razina rasprave izmedju keynesijanisticke anticiklicke politike i monetarizma, a nesto sasvim drugo je prica o slobodnom trzistu. Nesto sasvim drugo, sto ne mora imati veze ni s jednim ni s drugim. Generalno govoreci, anticiklicka politika i monetarizam su dva principa kreiranja novca. Svakako da to moze imati veze s nezaposlenoscu, s gospodarskim rastom, cijenama, rastom trgovine itd. ali uvijek pod odredjenim uvjetima. I jedna i druga politika kreiranja novca imaju vrlo kompleksne efekte. U odredjenim slucajevima daju direktne posljedice, a poslije se stvar pocne iskrivljavati zbog poznatih i nepoznatih okolnosti. Ideolosko je i svrstavanje tih politika na konzervativno-liberalnu stranu (monetarizam) i socijalnu(keynezijanizam). Je li danasnja Bushova administracija koja ima visoki proracunski deficit a kamatne su stope ispod razine inflacije socijalna administracija? Glupost. No najveci je problem sintagma slobodno trziste koju svi svojataju za sebe. Naravno, lako je svojatati nesto sto ne postoji. No, sad nemam vremena dalje razvijati tezu. Samo cu reci da su market failures (koje navodno zagovornici slobodnog trzista negiraju, a ako je tako onda su glupi), dakle market failures su u nekim slucajevima pretpostavka kompeticije. Nije pitanje da li postoje ili ne, o cemu se besplodno svadjaju dvije struje izgubljenih u svemiru, nego kako se prevladavaju, kojim sredstvima. Naravno, i na “najslobodnijim trzistima”, sto je kazem losa apstrakcija, netko intervenira da se market failures prevladaju. Pitanje je tko je i na osnovi cega ovlasten to uciniti. To je kljucno pitanje. I u ime cega je ovlasten to uciniti. Ili, drugim rijecima, je li dopusteno intervenirati u ime uspostave slobodnog trzista? A tu onda stvar izlazi iz ovih jeftinih polarizacija.

  4. Zanimljivi ste obojca. Zanimljivo čim se pojavi nešto sa Miltom i povezanim temama, odmah diskusija. 🙂
    Puzz pričekaj malo, pročitao sam članak. Naravno da određeni uvijeti moraju postojati kako bi slobodno tržište donosilo rast. To je još Adam Smith konstatirao. Ne može tržište opstati u vakumu.

  5. Zasto trziste ne moze opstati u vakuumu? Sta to znaci? To je obicna frazetina bez ikakvog konkretnog znacenja. Sta to znaci da je nesto konstatirao Adam Smith. Kojesta je on konstatirao. Smithova Teorija moralnog osjecaja, koju je, usput, objavio prije i poslije The Wealth of Nations i smatrao svojim glavnim djelom, pocinje : “How selfish soever man may be supposed, there are evidently some principles in his nature, which interest him in the fortunes of others, and render their happiness necessary to him, though he derives nothing from it, except the pleasure of seeing it. Of this kind is pity or compassion, the emotion we feel for the misery of others, when we either see it, or are made to conceive it in a very lively manner. That we often derive sorrow from the sorrows of others, is a matter of fact too obvious to require any instances to prove it; for this sentiment, like all the other original passions of human nature, is by no means confined to the virtuous or the humane, though they perhaps may feel it with the most exquisite sensibility.” Dakle, ovo sto je Smith konstatirao o ljudskom altriuzmu se ne broji, ali ono sta je kostatirao o trzistu i vakuumu se broji. Nije Friedman vazan, kao sto ti mislis, jer on ima svoje zakljucke kakvi god oni bili u ispitivanju velike depresije, nego ideoloski jezik njegov i jos mnogih drugih, Gole tvrdnje bez objasnjenja. Ne moze ovo ovako ni ono onako. BVogati, zato sto mi ti to kazes, ili zato sto to Smith kaze, ili zato sto to Friedman kaze, ili zato sto to Stiglitz kaze. Dakle frazetine bez znacenja ali ponavljane i ponavljane, kao sto je ova – ne moze trziste opstati u vakumu. Zasto? U cemu onda opstaje? U zakonskim okvirima. Je li to onda slobodno trziste? Zasto je neko trziste u nekim zakonskim okvirima slobodno, a drugo u drugim zakonskim okvirima neslobodno. Frazetine ne pomazu da razlikujemo stvari. Na svi srecu, u svijetu postoje i ljudi koji razmisljaju. Ako netko zeli nesto shvatiti onda se prvo mora osloboditi autoriteta (Bacon!). Ja nemam nista protiv monetarizma i keynezijanizma kao tehnickih rjesenja. Problem je u tome sto oni zele postati svjetonazor, sto zele govoriti o tome kakvi su ljudi, kako se trebaju ponasati, sta je moralno a sta nije. Na tom mejstu svi mi imamo pravo reci svoje, i tu autoriteti vise ne igraju ulogu. Ja ih samo izbacujem s podrucja koje nije njihovo nego nase, od svih ljudi, a oni ga zele, grcevito ga zele okupirati. E, ne dam!

  6. Puzz, sorry na kasnom komentaru. Pročitao sam taj članak u BR, zanimljiv je, ali nije me se dojmio. Ja ne bi išao toliko daleko kao Rodrik i to nazvao “protuotrovom.” Mislim da je ON mogao naći i neki bolji rad za repliku.
    Konkretnije, što se tiče tog paragrafa on nije neki odgovor na Shleifrov rad (što je i za očekivati jer radovi se koncentriraju na različite teme ) koji govori o posljednjih četvrt stoljeća manje više. Cijeli rad je i započet na drugačijim temama. Bardhan počinje sa objašnjenjem “decades of socialist controls and regulations stifled enterprise in India and China and led them to a dead end. A mix of market reforms and global integration finally unleashed their entrepreneurial energies.”
    Ne moraš biti profesor na bi uvidio da takav odgovor objašnjava samo 20tak% Indijskog i Kineskog rasta u posljednjih 25 godina i kao polazište skreće raspravu tamo gdje je autor želi odvesti. Veća slika problema primarno uključuje misalokaciju resursa (grotesknu misalokaciju u slučaju Kine) i poremećene poticaje u proizvodnji u obje zemlje zbog socijalističko/komunističkog planiranja, kontrole i strukture vlasništva sve do 80tih/90tih. Tako tržišne reforme, koji alociraju i potiču puno bolje i zdravije za rast, domaćih sektora igraju ključnu ulogu, a globalizacija jest naknadna priča/faktor u obje zemlje. Indija se nekorektno brandira kao socijalistička ekonomija, no ona je to bila puno manje od mnogih drugih. Primjerice, država nikada nije bila vlasnik običnih trgovina kao što je bio slučaj u Istočnoj Europi. Problem sa Indijom je bila zagušujuća državna kontrola ekonomske aktivnosti i tržišnih principa kroz centralno planiranje i “dozvolarenje”. Demontiranje tog edifica i davanje primata tržišnim, a ne birokratskim zakonima je poboljšalo rast.
    Razdoblje od 1980 do 1993 spada u tih 25tak godina tokom kojih je Kina poduzela mnoge tržišne reforme i odmakla se od autokratske ekonomije. Kad bi to uzeli kao neki mogući odgovor na Shleiferov rad pitanje je što je pisac htio reći??
    Kroz 80te (i onda 90te) bdp/capita se poduplao u Kini. Zahvaljujući reformama u poljoprivredi extremno siromaštvo je smanjeno, i kako Bardhan kaže 2/3 do polovice 80tih. I točno je da je to posljedica domaćih faktora, a ne globanih trgovinskih integracija. No koji je to domaći faktor? Dekolektivizacija agrikulture i reforma zemljišta? To nije tržišta reforma prehrambenog sektora koja je omogućila smanjenje ne samo ruralnog siromaštva (gradovi su isto na dobiti od povećane proizvodnje hrane) ? Itekako da jest. Sachs lijepo piše u svojoj knjizi:
    “I was lucky to catch a glimpse of China at the start of Teng era, on a short trip in 1981. …. Peasant farmers were hawking cabages at the roadside, a sign of both new freedom to sell their goods and the poverty of what they had to sell.”
    Koju stranicu kasnije:
    “China was able, therefore, to being its reforms with a major burst of agricultural production and radical market reform of the food sector….The new household responsibility system gave massive incentives to individual farmers to work harder, apply inputs with more care, and to obtain higher yields.” Bardhan “conveniently” ne spominje da Kina danas izvozi hranu, što je posljedica tih reformi u agrikulturi, kao i liberalizacije međunarodne trgovine. Kasnije reforme su bile administrirane/kontrolirane, ali brže i isto tržišne (liberalizacija tržišta rada, liberalizacija investiranja, otvaranje slobodnih zona). Indija sa IT sektorom je ogromna priča za sebe ali moram stati jer će se pretvoriti u cijeli post. Dovoljno za reći je da je Sachsovo 9 poglavlje nazvano “India’s Market Reforms.”

%d bloggers like this: