Konkurentna ili usklađena poljoprivreda?

autora/ice cronomy

U Europskoj Uniji i ostatku svijeta vode se rasprave oko kvalitete i opravdanosti poljoprivredene politike, subvencija i podrške EU u kontekstu liberalizacije međunarodne trgovine i politike razvoja. U Hrvatskoj se pak raspravlja, nedostatno, o pregovorima s EU vezanim za poljoprivredu. Čitajući jedna od svježih članaka o “poljoprivrednim pregovorima” u Poslovnom, čini mi se da se nekako olako gleda na pristupanje EU sa agrarnog sektora.

Poslovni prenosi riječi predsjednika Hrvatskog seljačkog saveza koji kaže: “Hrvatski poljoprivrednici mogu samo profitirati od Europske unije i definitivno nema mjesta strahu ili panici, pregovori neće trajati dugo i bit će uspješno zaključeni.”

Možda će se pregovori i zaključiti brzo i bez previše “zavrzlama” s obzirom da (prvo) poljoprivreda u EU ima poseban status i paket zakona i politike je po principu uzmi-ili-ostavi, te (drugo) na zakonodavnom planu Hrvatska se uglavnom prilagodila. Puno važnija je prilagodba po pitanju konkurencije, na kojem planu se baš i ne ističe da definitivno nema mjesta strahu ili panici. S obzirom na nedavne članke u domaćim i stranim medijima, konkurencija domaće poljoprivrede na domaćem i stranom planu nije u najboljoj poziciji. Na ovo razmišljanje me potaknuo, osim gornjeg članka u Poslovnom, nedavni članak u NY Timesu Old Ways, New Pains for Farmers in Poland (Stari načini, nove boli za farmere u Poljskoj), uz stariji članka Đure Njavra u Lideru Poljoprivreda mora izvući maksimum iz svojih potencijala. Upravo dr. Njavro piše kako Hrvatska poljoprivreda neće postati konkurentna ukoliko se ne promjeni, primarno, struktura agrarnih posjeda i gospodarstava. Mogli bi diskutirati o vezi veličine zemljišta i efikasnosti poljoprivredene proizvodnje, kao i (ne)isplativnosti razno raznih subvenciranja, no to bi nas odvelo u nedogled.

Njavro, prilikom upozoravanja o konkrentnosti, konstatira da je: “….sadašnja struktura hrvatske poljoprivrede vrlo je nepovoljna, iako su u proteklim godinama učinjeni određeni koraci za njezino poboljšanje. Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja su vlasnici 64 posto poljoprivrednog zemljišta i 80 posto stočnog fonda.”Dalje u tekstu, napominje na to da “vrlo veliki broj nekomercijalnih i polukomercijalnih poljoprivrednih gospodarstva predstavlja važno obilježje hrvatske poljoprivrede” te da treba imati na umu “neorganiziranost, nestandardiziranost i usitnjenost hrvatske poljoprivredne proizvodnje.” Sukladno tome u članku NYTa, govori se upravo o Poljskoj kao posljednjoj utvrdi malih, obiteljskih farmi, (ima ih 1.5 milijun, najviše u Europi) koje se drže tradicionalnih tehnika uzgoja, te tako očito nisu modernizirane. Jer se ne drže sanitarnih zakona EU u proizvodnji ili pravila koja potiču efikasnost i konkurenciju, ta obiteljska gospodarstva su žrtve pravila EU koje favoriziraju efikasnost, mehanizaciju i komercijalnost.Za njih prihodi nisu porasli i ulazak u EU nije značio “samo profitabilnost.

Možda ne paralelno sve obiteljske farme u Hrvatskoj, ali s obzirom na brojke i obilježja gore spomenuta o strukturi poljoprivrede, pretpostavka je da će se većina naših poljoprivrednika naći u sličnim situacijama poput poljskih farmera nakon ulaska u EU ukoliko se ne vodi više računa o usklađivanju konkurentnosti i ubrzanom adaptiranju modernih metoda. (Tu je i kulturološko pitanje prihvaćanje promjene i osjećaja individualizacije koji se čini prilično izraženo u Poljskoj. Uz to, želja za navigacijom birokracije EU je potrebna.) Dakako, mnogo malih obiteljskih posjeda može biti tržišno uspiješno u EU. Italija je primjer usitnjenih farmi koje su pronašle visoko specijalizirane niše u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. No uglavnom tržište je puno velikih, efikasnijih proizvođača koji se drže odredbi EU i tako beneficiraju od potpora za produktivnost, zdravstvene i sanitarne metode. Mjesta za male ima, no moraju biti mnogo više specijalizirani, tražiti isplative niše na tržištu koje se otvara, ne oslanjati se na državne isplate kojima bi se krpali gubici umjesto investicija u modernu tehniku. To sve znači transformacije za “veliki broj nekomercijalnih i polukomercijalnih poljoprivrednih gospodarstva” u Hrvatskoj.

Kako kaže Michael Mann, glasnogovornik za poljoprivredu Europske Komisije, u članku NYTa, ne treba provesti industrijalizaciju sve poljoprivredene proizvodnje no “treba doći do restrukturiranja kako bi se postigla veća konkurencija i manja ovisnost o subvencijama. Poljoprivreda je business. Trebati će tražiti tržišne niše.” Tu mislim da je puno manje diskusije i inicijativa (da se osnažni individualni, mali poljoprivrednik) od samih rasprava oko usklađivanja zakonskih akata. A čak ni u vezi zajedničke poljoprivredne politike (Common Agricultural Policy) EU nema previše razumjevanja ili čak znanja u europskoj javnosti. (Vidi Mrakar blog. A koga zanima više neka pročita kratki pregled CEPRa povodom 50. obljetnice CAPa. Preko 40% budžeta EUa odlazi na poljoprivredne subvencije.)

U Hrvatskoj, da se vratim na onaj članak u Poslovnom, daju se generalizirana optimistična predviđanja u vezi poljoprivrede prilikom pristupanja EU. Pa tako, predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza Darko Grivičić, svoj pozitivni pogled temelji “na novim globalnim trendovima i sve većoj potražnji hrane, što je unatrag godinu dana rezultiralo i podizanjem cijena gotovo svih poljoprivrednih proizvoda.” Cijene poljoprivrednih proizvoda jesu globalno porasle u posljednih par godina zbog velike potražnje zemalja u razvoju poput Kine kao i razvojnog vala biogoriva koji vrši pritisak na dostupno zemljište, iako se još uvijek ne zna precizno zašto su kratkoročno doslovce skočile. No, to ne znači da će one i dalje samo rasti i da na tome treba temeljiti optimizam ulaska u EU. Visoke cijene privlače velike proizvođače, koji potom mogu spustiti prijašnju visoku cijenu određenog lokalog poljoprivrednog proizvoda koja je održavala male obiteljske farme uspiješnim. Od ulaska u EU cijena mlijeka i svinjetine u Poljskoj je zapravo pala 30%. Pristupanje EU i usvajanje CAPa otvara veliko tržište za izvoz, ali isto tako otvara hrvatsko tržište za ulazak europskih kompanija i tako pooštravanje domaće konkurencije u poljoprivrednoj proizvodnji.

Dr. Njavro u svom radu kaže “Hrvatska poljoprivreda naći će se još izloženija konkurenciji koja nema tzv. komparativne prednosti, već prednosti koje može zahvaliti velikim državnim poticajima.” Dio poticaja od EU dolazi i zbog restrukturiranja poljoprivrednih, obiteljskih, posjeda – okrupnjavanje, modernizacija – sve što vodi većoj produktivnosti koja bi omogućila da hrvatska poljoprivreda bila konkurentnija prvenstveno na domaćem tržištu gdje je proizvodnja još uvijek deficitarna. “U okolnostima EU visoko subvencioniranog agrara i ograničenja našeg proračuna te drugih nacionalnih razvojnih potreba ne bismo se trebali u prvom redu usmjeriti na konkurenciju na europskome i svjetskom trzištu već ići prije svega na domaću potražnju i pritom sačuvati određene kakvoće koje bi poslije mogle biti ključne u tržišnoj utakmici. Energiju i ograničene resurse valja ponajprije usmjeriti na konkurenciju uvozu, i to kroz konkurentnost i cijenu te kvalitetom.” Nasuprot tome, Koalicijski sporazum, tj. HSS, traži moratorij od 12 godina na prodaju zemljišta strancima što predstavlja krivu razvojnu orijentaciju i zapravo ne čini uslugu domaćim poljoprivrednicima.

Oglasi

One Comment to “Konkurentna ili usklađena poljoprivreda?”

  1. 1. nisi spomenio potrebito jačanje prerade polj. proizvoda (tu bi gl. riječ trebali imati poduzetnici “šireg spektra”)

    2. drago mi je što nisi nigdje usput spomenio našu “bogom danu zemlju” (od te floskule mi se diže kosa na glavi)

    3.socijalna komponenta u ruralnim prostorima će biti važna tema u skoroj budućnosti i doista ju je potrebno što prije odvojiti od ingerencije MPŠVG

    4. europska preporuka je da se dio ruralnih prihoda (čak i onih koji žive jedino od polj.) bazira od nepolj. djelatnosti, a nama je ta opcija prilično siromašna (recimo da su mi u tom smisli čak simpatični Bandićevi prireski i drugi gradski nameti)

    5. želim igru otvorenih karata – nek se prerađivači fino izjasne i kažu nam – “dečki, prozvodite to, po toj i toj cijeni jer mi po toliko možemo uvesti”, a ne da se dešava da sad on nas doslovno dobivaju svinje po 6,5 kn i opet ih ne žele, ništa nam više nije jasno…

%d bloggers like this: