Petrokemija (većinski državna kompanija koja kotira na burzi) je najavila novo povećanje cijena gnojiva. Prvo je najavljeno 24%. Političari, od Predsjednika pa do Ministra svi vrsni menađeri, su odmah reagirali. To nije bilo prihvatljivo. Mesić traži analizu da se vidi “da li su poskupljenja bila potrebna.” Ministar Pankretić proziva i čuva glavu jer su seljaci hitro najavili povećanje cijena pšenice, što bi diglo kruh na 10kn. (Nema očito ljepljivih cijena 😉 )
– Ne želim biti odgovoran za rast cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a ovakvo poskupljenje umjetnog gnojiva zasigurno će to izazvati – rekao je.
Min. Poljoprivrede smatra ovakvo povećanje neprihvatljivim. Kao. A ja mislim da cijena nafte od $115/barel nije prihvatljiva, pa ako mi Pankretić ili određeno Ministarstvo može reći do koje cijene povećanje cijene jest uredu bio bih vrlo zahvalan. Usput ubacite i cijenu bakra u analizu. (!)
Nakon pritiska političkog vrha (koji je ipak većinski vlasnik) Petrokemija je najavila povećanje cijena od samo 18%, ispod obećanih 19% na sastanku Ministarstva Dogovorne Ekonomije, nedovoljno da pokrije troškove, pa će se gubitci povećati. Loše vijesti za dioničare, neki od kojih bi uskoro trebali biti i sami radnici. (BTW, to nije nikakvo obećanje kako Vlada objavljuje jer su Petrokemija i druge neke kompanije u kontrolnom državnom vlasništvu.)
Predsjednik Mesić, vječiti nevjernik u tržište i managere, traži analizu opravdanosti tih poskupljenja. Da se ne radi valjda o nečijem hiru, da li su direktori Petrokemije neopravdano odlučili o podizanju cijena? Tko zna, možda ipak znaju šta rade, ali čisto da gubimo malo njihovo vrijeme ajmo analizu.
Što je bolje opravdanje nego poskupljenje sirovina od kojih se proizvode gnojiva. Znam, možda je to već dosadno čuti, ali to je jednostavno tako. Nije valjda da su naši političari čuli samo za poskupljenja nafte i metala? A što je sa manje poznatim kemijskim sirovinama poput fosfata, sumpura i drugih koji se koriste u proizvodnji gnojiva? Petrokemija je navela da je “cijena sumpora danas šest puta, klorida 1,5 puta, a fosfata čak 6,5 puta veća u odnosu na kraj prošle godine.” Iz grafa se vidi prosječna cijena tone fosfata u US za Travanj svake godine. Boom je i više nego očit.
Cijene široko korištenog inputa u gnojivu poput raznih kalijevih spojeva (na engleskom zvani potash) dostižu rekordne cijene od čak $750 po toni za zemlje Lat. Amerike i Južne Azije. U Srijedu najveći proizvođači potasha objavili dogovor sa Kineskom kompanijom za proizvodnju gnojiva Sinofert Holding, za cijenu od $576/toni, što je tri puta veća cijena nego lani! Kina je najveći konzumator gnojiva. Najveća svjetska kompanija i lider industrije u proizvodnji dotičnog potasha i gnojiva PotashCorp of Sask. dostiže rekordne tržišne vrijednosti (oko $63 milijarde ovog tjedna).
Globalna potražnja i cijene hrane rastu, što povlači za sobom povećanu globalnu potražnju za umjetnim gnojivom. Općenito, troškovi poljoprivednog uzgoja (materijala i sirovina) su visoki i intenzivno rastu sada. Ponuda gnojiva i ključnih inputa je pod pritiskom; potražnja negdje vjerojatno prelazi trenutno dostupnu ponudu. Uz kemikalije i proizvođači poljopr. opreme podižu cijene nakon godina bez značajnih pomaka te prenose veće troškove na poljoprivrednike jer su, zbog visokih poljoprivrednih cijena, u poziciji platiti više. Uglavnom, riječima kanadskog FinancialPost-a, “gnojivo postaje najseksi proizvod” za posjedovati ove godine. (Ne znam koliko gnoj i sexy idu zajedno.) Interes za kompanijama u proizvodnji umjetnih gnojiva je ogroman. Upravo zbog toga Merryl Lynch je izradio novi investicijski proizvod koji prati 10 kompanija proizvođača gnojiva iz novih tržišta Rusije, Izraela, Egipta i Turske.
Ali hrvatska Petrokemija svakako nije među njima. Hrvatska Petrokemija neće okusiti globalni boom u cijenama umjetnih gnojiva. Ne zato jer nije sposobna biti među novim kompanijama i natjecati se za udio na svjetskom tržištu, već zbog standardnih problema u hrvatskom gospodarstvu koje su eto ovaj tjedan simbolizirali naši političari. Ukratko, uplitanje države u sektore i grane što joj nije zadaća, gdje je ona loš “manager”, političari su loši vlasnici, vrše neprimjerene i samo politički opravdane “pritiske”, te ne čine dobro nitkome osim svojoj reputaciji. I naravno, standardno nepovjerenje u kvalitetu donesenih odluka manager trgovačkih društava. Potvrda je to i komentar ministra Pankretića. (Komentar uz prijetnju?) Od Petrokemije se traži odricanje od profita (ponovo u Hrvatskoj!) zbog neke arbitralno određene odgovornosti.
Upravo ovako političko primoravanje na gubitke i tako odricanje od profita je potpuni nonsense. Na jednu ruku, Pankretić traži da Petrokemija uloži napore i smanji troškove proizvodnje i kompenzira visoke cijene inputa, što može u kratkom roku postići smanjenjem proizvodnje/otpuštanjem radnika. Nijedno od toga nije zasigurno prihvatljivo Vladi. Manja proizvodnja-ponuda znači i povećanje cijene, upravo ono što se želi izbjeći, te nadoknađenje većim uvozom. Umjesto da Petrokemija bude veći izvoznik zbog rastuće globalne potražnje. U dužem roku kompanija može uložiti u modernizaciju pogona kako bi postigla veću produktivnost i tako smanjila troškove. No tu treba stvarati i profit koji bi reinvestirala, a ovakvim naguravanjem država onemogućuje stvaranje dobiti. Uostalom, Petrokemija je odgovorna donositi dobit i povećati cijenu dionica malom djelu privatnih dioničara. Državu kao većinskog vlasništva to očito nije briga. I tako se vrtimo u krugu besmislenog upravljanja i državne intervencije.
Neke izjave iz Ministarstva Poljoprivrede su isto malo nejasne, bar meni jer nisam poljoprivrednik pa me možete ispraviti.
Dodatan udar na cijene gnojiva izazvao bi velik pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda s teškim posljedicama za standard građana i mogući utjecaj na inflaciju, kažu u Ministarstvu poljoprivrede.
Ali, taj pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda dolazi iz vana ovako i onako, i bez povećanja cijene gnojiva; zbog sve veće globalne potražnje za hranom nove srednje klase u zemljama u razvoju (više mesa znači i veća potražnja za žitaricama), vremenskih nepogoda, poticanje biodisela i proizvodnje goriva iz hrane (etanol). Također, Mini.Polj. navodi da bi se i sjetvene površine smanjile, što možda i ima smisla ukoliko zasađena površina funkcija cjene gnojiva. Imam osjećaj da je ipak funkcija poticaja po zasađenoj površini i cijene kulture na tržištu. Uostalom, poljoprivrednici kupuju gnojivo da bi dobili veći urod iz zemljišta. Ukoliko se smanji površina, zapravo bi trebalo biše gnojiva kako bi se približili istoj razini proizvodnje, pa bi potražnja za gnojivom dodatno porasla pritiščući cijenu.
Umjetno gnojivo ne smije poskupiti u Hrvatskoj zbog socijalnog mira, ne zato jer to svima donosi dobro. Nulta stopa PDVa na kruh će se morati ukinuti (nažalost!) te Vlada kupuje socijalni mir gdje može, koliko dugo može. Kratko i jasno. Gubitci u državnoj kompaniji će se morati sanirati poreznim novcem (kroz subvencije ili slično) ili će se kompanija zadužit da pokrije troškove ili će pak obujam proizvodnje smanjiti, što bi moglo značiti otpuštanje radnika (da li će to odobriti Ministarstvo?); dionice će izgubiti na vrijednosti što će najviše pogoditi male dioničare. Da je Petrokemija u poziciji samostalno odlučivati i postavljati cijene, bez Ministarskog odobravanja i prijetnji (navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%), do toga ne bi trebalo doći te bi kompanija vodila brigu o konkurentnosti, kvaliteti i mogućem izvozu na globalno tržište gladno umjenih gnojiva i sličnih proizvoda. Jedna Kina je najveći konzumator umjetnog gnojiva na svijetu, ali nije mogla utjecati na neizbježno povećanje cijene inputa gnojiva od $400. Eto jedan Pankretić i jedna Hrvatska Vlada je mogla spriječiti prirodno povećanje, iako navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%, 44% ili 100%.
Ima ili nema, cijene poljoprivrednih inputa će ići gore za svjetske i domaće farmere, što će ih primorati da povećaju cijene kako bi proširili vlastitu proizvodnju. Jedini način da cijene gnojiva padnu je veća proizvodnja. Analitičari su jednoglasni da u svijetu veću proizvodnju može postići samo PotashCorp. Domaći pad cijena može se (možda) dogoditi uz veću proizvodnju/ponudu, novom tehnologijom i većom produktivnošću kako bi se kompenzirali veći ulazni troškovi sirovina određeni svjetskim cijenama. Za to su potrebne zdrave kompanije koje mogu reinvestirati dobit i da je ona sigurna od političkog pritska i uplitanja. Upravo ono što fali u Hrvatskoj i što se još dugo ne vidi na horizontu. Na kraju dana, pravu cijenu će platiti potrošači, dioničari, poreznici, ….. a “uspijeh” će proglasiti država i Povjerenstvo za praćenje cijena.
“If you put the federal government in charge of the Sahara desert, in 5 years there’d be a shortage of sand.” – Milton Friedman
…………………………………………
Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.
Cronomy.org 