Nažalost propustio sam nedavno Otvoreno u vezi porasta cijena nafte i kruha, no jasno je da tema inflacije hrane ne jenjava. Poslovni je nedavno postavio pitanje hoće li cijene u Hrvatskoj još rasti? Ukupna poskupljenja u Hrvatskoj su predvođena višim cijenama hrane i energije. Većina medija i javnog interesa je usredotočena na kretanje svjetske cijene nafte i potom cijena derivata na domaćim tržištima. Ali, prehrana je ona koja čini daleko veći udio u košarici za izračun indeksa potrošačkih cijena u Hrvatskoj.
U razvijenim zemljama taj udio je između 10% i 20%; u zemljama u razvoju doseže i 65%. Primjerice u eurozoni taj udio je 14.7%; u Hrvatskoj udio je 27.7%. Zbog nižeg levela razvoja u Hrvatskoj (prihodovnog statusa većine građana), to je gdje se inflacija najviše osjeća prilikom mjesečne kupovine. Čak i u razvijenim zemljama, poput UKa, hrana je jedini dio gdje se vidi inflacija. Index bez hrane je u deflaciji. No, to objašnjenje/analiza utjecaja cijene dobara na ukupnu inflaciju je već poznata (osim možda Vladi koja je učinila gaf početkom godine i napala komunalije kao primarnog krivca za inflaciju).
Sirova nafta probija rekorde što dovodi do povećanja cijene benzina i dizela. Poljoprivredne sirovine za čitavu 2007. su značano porasle. Cijena žita je porasla za 100%, riže za 45%, soje za 70%. U posljednjih godinu dana cijena žita u Hrvatskoj je opet porasla 100% prema DZSu. Oba faktora utječu na cijene industrijskih prehrambenih proizvoda. Ali, ta dva faktora ne mogu biti jedina koji utječu na cijene prehrambenih proizvoda, a vjerojatno je (iako ne možda sigurno bez kvalitetnih podataka) da nisu ni dominantna.
Ipak, sve dok cijene ta dva faktora rastu dozvoljeno je, čini se, povećavati cijene gotovo svih industrijskih proizvoda. Što najviše zabrinjava građane posebice relativno siromašnije, zbog gore navedenog udjela prehrane u potrošačkoj košarici, je povećanje cijena prehrambenih proizvoda, tj. inflacija cijena hrane. Prošli tjedan najavljeno je ponovno povećanje cijene kruha, kao svakodnevnog i time socijalno osjetljvog prehrambenog proizvoda (googlaj bread riots). Jasno je da je u takvoj atmosferi javnost nezadovoljna i zabrinuta oko daljnjih pritisaka na cijenu hrane. Udio prehrane u izdacima siromašnijih kućanstava je velik, te znatno povećanje cijena prehrane može ugroziti ukupni standard tih građana ukoliko ne dođe do usporednog porasta dohotka. Idealna situacija za medijsko paničarenje i politikansko „populičarenje“.
Nafta ne može biti dominatni faktor u proizvodnji kruha i ostalih pekarskih proizvoda i glavno opravdanje za znatna povećanja cijene kruha. Pekare su i proizvođači i prodavači svojih proizvoda, prečesto u istim objektima bilo malih pekara ili dio velikih lanaca da bi citiranje troškova prijevoza bio zadovoljavajući razlog povećanje cijena. (To ne znači da uopće nema razloga ili da nafta ne igra veću ulogu u nekim drugim sektorima.)
Cijene poljoprivednih proizvoda (sirovina), sa svojom stopom rasta u posljednih dvije godine isto probijaju rekorde, pa predstavljaju lako iskoristitivo opravdanje, kao glavni uzrok,za povećanja cijena industrijskih prehrambenih proizvoda. Svakako da je došlo do prelijevanja rasta cijena poljoprivrednih sirovina na rast cijena prehrambenih proizvoda. Teško je reći upravo za poljoprivredne proizvode da nisu ključni faktor u rastu cijena prehrambenih proizvoda. No da li su?
Da li cijena hrane, u obliku poljoprivrednog proizvoda, ima veze sa hranom, u obliku industrijskog proizvoda? Da bi dobili jasnu perspektivu o potrošnji kućanstava na hranu i naknadno o inflaciji cijena hrane, trebali bi razlikovati (i usporediti) između količine potrošene na hranu i količine novca koju poljoprivrednici prime. Primjerice, ako poljoprivredne sirovine dominiraju u cijenu hrane, povećana potrošnja građana na hranu rezultirala bi povećanjem prihoda koji poljoprivrednici prime zbog povećanog konzumiranja poljoprivrednih sirovina. Da li je do toga došlo, trebalo bi prokopati po podacima, što ja neću sada učiniti.
Nadalje, trebalo bi rasčlaniti troškove hrane na više komponenti osim energije i poljoprivrednih sirovina. Ekonomisti iz švicarske banke UBS su napravili takvu analizu za zemlje OECDa. Iako Hrvatska ne spada u rang zemalja OECDa još, ovakva analiza može i za Hrvatsku, kao zemlju relativno više kupovne moći, kvalitetnije usmjeriti i informirati raspravu oko inflacije cijena hrane. (pažnja Otvoreno) Čak i ako Hrvatsku promatramo čisto kao zemlju u razvoju, ovakva analiza razjašnjava inflaciju cijena hrane.
Što je analiza UBSa pronašla/otkrila? Ništa revolucionarno novo, osim da hrana nije hrana. Kad se usporedila količina koju građani potroše na prehranu i količina koju prime poljoprivrednici za sirovine, otkrili su da u većini zemalja OECDa otprilike samo 20% potrošnje na hranu odlazi na poljoprivredne sirovine. Čak i za mlijeko, za koje se ističe da bi trebalo biti sirovina samo po sebi, ironično manje od 50% potrošnje u trgovini otpada na mlijeko. Više od 50% su drugi faktori. Znači, između 50-80% troška koji potrošači plaćaju na blagajni za određeni prehrambeni proizvod je trošak drugih faktora osim poljoprivredne sirovine.
Većina tog ne-sirovinskog troška (oko 80%) je rad. Trošak rada dominira u razvijenim zemljama OECDa. To može zvučati čudno insiderima i direktori prehrambenih proizvođača bi vjerojatno brzo citirali mnogo manje brojke za trošak rada u svoju obranu. Analiza navodi da negdje oko 15-20% troška spada pod plaću. Kod nekih proizvođača, poput pekara i mljekara gdje je udio sirovina relativno velik i gdje nema velikih troškova na transport ili marketing ili pak ambalaže, to možda i jest slučaj. No to je pojednostavljivanje u većini slučajeva. Novac potrošen na marketing je većinom novac potrošen na rad. Plaćanje transporta je opet uglavnom plaćanje rada – oko 70% navodi analiza. Kupovina zasebne ambalaže je opet većinom plaćanje rada. Dakle, kad ih rasčlanimo na komponente rada, većina troškova koji ulaze u kupljenu hranu u zemljama OECDa (kao sinonima za razvijene, bogate zemlje) je rad.
Hrvatska je zapravo negdje između te razvijene, bogate zemlje OECDa (developed) i zemlje u razvoju (emerging/developing market). Ja bih rekao da je Hrvatska dovoljno slična bar nekim OECD zemljama da se ova analiza može uglavnom komotno primjeniti i na nju.
Da jest još uvijek zemlja u razvoju, razmatranje potrošnje na hranu bilo bi donekle drugačije. Kod zemalja u razvoju dolazi do porasta u potrošnji na prehrambene proizvode bez istovremenog porasta konzumirane količine poljoprivrednih sirovina ili barem bez znatnog/istog porasta u količini sirovina. To je tako jer rast potrošnje na hranu zapravo znači rast potražnje za industrijski procesiranom hranom.
Imajući na umu prije spomenute troškove takve hrane u razvijenim zemljama, ovakav porast potrošnje na prehrambene proizvode znači porast potrošnje i konzumacije rada u obliku procesiranja, seviranja i transporta hrane umjesto kupovine čistih sirovina poput žitarica, mesa i povrća. To opet vodi do rada kao rastućeg troškovnog faktora u hrani. Za razvijene zemlje OECDa poljoprivredne sirovine nisu toliko bitne za cijene hrane, kao što se na prvi pogled čini.
Hrvatska svakako je prihodovno iznad mnogih zemalja u razvoju gdje tjedna konzumacija hrane predstavlja kupovinu čistih poljoprivrednih sirovina. Hrana tamo znači poljoprivredna sirovina. Hrana u Hrvatskoj, kao i u zemljama OECDa, uglavnom znači procesuirani prehrambeni proizvodi gdje troškovno dominira rad, ne cijena poljoprivredne sirovine ili nafte. Koja slika sa ovog linka više odgovara slici prosječne Hrvatske obitelji – slika1 ili slika2?
Što to znači za inflaciju cijena hrane, pogotovo u Hrvatskoj? Kao što UBSova analiza/izračun navodi, bez da ulazimo u silne brojke, postoji snažna veza između rasta prosječnih troškova poljoprivrednih sirovina te troškova rada i inflacije cijena hrane pri proizvođačima i inflacije cijena hrane kod potrošača. UBSova analiza (opet, usmjerena na OECD) naglašava da postoji vrlo malo odgode u prijenosu većih cijena na potrošaće. Prijenos je doduše jači pri proizvođačima hrane nego pri trgovačkim lancima gdje je ta moć prijenosa cijene (pass-through) nejasna u nekim zemlja. Hrvatska je čini se jedna od tih zemalja. Poslovni je, u onom istom članku, napisao “osluškujući puls domaćih proizvođača hrane rast cijena je neizbježan” uz daljenje objašnjenje da trgovački lani ne mogu više povećavati cijene zbog konkurencije.
No, tamo gdje cijene poljop. sirovina rastu i gdje cijena rada raste, potrošačke cijene hrane će također rasti u isto vrijeme. Ishod ove godine i sljedeće primjerice bio bi da ukoliko cijene sirovina rastu isto kao 2007. i ako je rast cijene rada isti kao 2007. inflacija hrane bila bi relativno stabilna – UBS napominje to za zemlje OECDa. Čini se da i u Hrvatskoj vrijedi sličan zaključak ako uzmemo u obzir da je ukupna inflacija od Siječnja stabilna na 5.7-5.8%. Inflacija hrane je zapravo moderirala ovaj posljednji mjesec.
Uz to, ukoliko gospodarstvo očekivano uspori i čak raste ispod svog potencijala ove i sljedeće godine, a mnoge razvijene zemlje već rastu ispod potencijala dok se za Hrvatsku predivđa rast negdje na granici potencijalnog, rasta plaća bi isto usporio te bi vjerojatno došlo i do pada inflacije hrane. UBS očekuje pad inflacije hrane u zemljama G7 s obzirom da je dominantni trošak potrošnje na hranu u tim zemljama rad prilikom procesiranja i proizvodnje prehrambenog proizvoda.
UBSovo istraživanje možete čuti na podcastu ovdje, a sažetak u FT ovdje.
Cronomy.org 