Ovaj post radi arhiviranja. Nisam moga odoljeti a da ne istaknem dva citata, iz prošlog tjedna, kroz kratki post i tako ih sačuvam na blogu.
Prvi je (nadam se!) već svima do sada poznat komentar Rohatinskog nakon svog posljednjeg govora, na konferenciji Tržišta novca. Nije onaj komedijozan komentar o populistima. Ovaj oštrije bocka.
“Političari i njihovi ekonomski savjetnici koji postavljaju pitanje zašto ne depreciramo tečaj i što radi HNB pokazuju duboko nerazumijevanje problema.”
Čak ne bi rekao da je duboko nerazumjevanje da ti savjetnici ne znaju što govore. Nisu tupi i neobrazovani, ali jesu blesavi ili se barem prave takvima. Kada je ijedan od tih koji zagovaraju depricijaciju ili pak devalvaciju govorio o obje strane posljedica – i dobrim i lošim? Cost i benefit? Bilo urednici raznih poslovnih izdanja ili ekonomski analitičari, svi bi isticali blagodati slabe kune za izvoz, za poduzetnike-izvoznike, bez čak propitkivanja da li bi došlo do toga. Nije bilo govora o posljedicama na inflaciju, zaduženju građana u posjeduju zajmova sa vlautnom klauzulom pa čak ni poskupljenju uvoza.. Eh…
Drugi citati je vjerojatno manje poznat. Analitičar Ivan Rimac iz članka Nade Starijaš u business.hr:
“baš i nema “velike simpatije” za Mesićeve aktualne ekonomske poteze, poput sazivanja ekonomskih savjetovanja i zahtjeva za devalvacijom kune jer to “podsjeća na vrijeme socijalizma, kada se pokušavalo okrenuti kotač ekonomije koja nije stajala na zdravim nogama”
Dobro, Mesić ne može tu ništa u biti napraviti, ali time veće pitanje čemu ovakva zadiranja u monetarne sfere, kao četvrte vlasti u zemlji? Eh da, dobri stari socijalizam koji vlada među mentalitetom političke elite ovim prostorima, u jednom širem smislu stalnog političkog populističkog uplitanja u ekonomske sfere gdje im nije mjesto sa arbitralnim riješenjima i gdje političari nisu potrebni za kreiranje ekonomske politike, te u maniri socijalizma, posezanjem za krivim potezima u krivo vrijeme. Sve “kvalitete” socijalističkog upravljanja su prisutne – od ekonomskog planiranja do centraliziranog menađmenta i unificiranog djelovanja privatnog sektora sa političkom palicom. Kad smo već kod citata, možda ovaj citat bolje dočarava što mislim.
“Economic policy, economic management, and economic planning, no matter how varied in scope and overlapping in practice, are substantially one and the same thing, in capitalist and socialist countries alike: they are acts of economic control. They presuppose the formulation of governmental objectives and the choice of policy instruments, taking account of economic, technological, social, and political constraints. In the West, the national budget represents the main framework of governmental economic policy. No unifying or coordinating plan integrates the multiple activities of the government and of the private sector. In the East, the basic framework of economic policy is the national plan. The plan is supposed to integrate the objectives and instruments for the economy as a whole and for each of its sectors and branches, and to chart all their activities in the short, medium, and long run.”
Iz recenzije knjige Socialist Economic Policy, by Bela Csikosnagy, objavljene u Journal of Economic Literature. Godina – 1975.
Da li smo mi još na Istoku? Sudeći po ovim Predsjednikovim skupovima i zalaganjima, jesmo. Ako se ekonomija želi usmjeriti, uspraviti i unaprijediti ima dovoljno materijala za reformirati i ispraviti upravo ono iz starog socijalističkog, redistributativnog sistema koje predstavlja prepreke sada i veće godinama, umjesto djelomičnih nadogradnji na taj sistem, traženjem velikih planova ili prikrivanje stvarnih problema nekakvim mjerama poput devalvacije. Primjerice, politika i subvenciranje brodogradnje se nije sistematski mjenjala desetljećima, isto ako ne i gore u zdravstvu. Obje su u socijalnoj funkciji, ne razvojnoj. Obje su funkcije proračunskih rashoda. Upravo ono što se na zapadu koristi kao glavni okvir za ekonomsku politiku, u Hrvatskoj se korisiti za socijalnu politiku, pa se traže neke druge politike, poput tečajne, kako bi se pokušalo nešto ipak promjeniti u socijalnoj ekonomiji, tj. ekonomiji koja “ne stoji na zdravim nogama.”
Cronomy.org 