O ekonomskim savjetnicima

autora/ice cronomy

Hrvoje Mateljić u Lideru otvara diskusiju o Vladinoj potrebi za vijećem ekonomskih savjetnika. Da, Vladi i Hrvatskoj treba tim ekonomskih savjetnika, ali ne zato jer Hrvatska ulazi u nekakvu krizu. Ako išta, ulazi u recesiju. Permanentna institucija ekonomskog vijeća koje bi savjetovalo Premjera i Vladu, pripremalo generala izvješća za javnost, te aktivno krojilo ekonomsku politiku postala bi kotač koji nedostaje, kanal razvoja i implementacije ekonomskih politika.

Bilo bi i vrijeme da na izvješćima za Europsku komisiju, na njenim zahtjevima i reformama, te riješavanju ekonomskih problema, mikro i makro prirode, rade oni koji su specijalizirali svoju struku upravo u toj grani. Razni novinarski urednici, komentatori, direktori, analitičari pa i dio javnosti koji misle da je posao Vlade da stvara ekonomsku politiku i onda kukaju kako i zašto je nema, žive u oblacima i zaboravljaju jednu od osnovnih ideja koju ekonomska misao nudi – specijalizacija. To nije posao političara, oni za to nisu specijalizirani! Ekonomisti jesu.

Teško je reći za što točno su političari u Hrvatskoj specijalizirani, no zadatak i interes političara je osvojiti vlast kako bi sproveli svoje idejne projekte i poželjne ciljeve u korist zemlje i građana, te liderstvom objasniti zašto je nešto nužno i korisno za zemlju i građane, iako možda ne uvijek popularno. Političari stvaraju viziju za javnost (Ako mislite, kao i ja, da Hrvatska ima višak populizma a manjak liderstva, u pravu ste.) Političari u glavi imaju viziju i cilj, normativne prirode, koji bi htjeli postići – primjerice manji porezi-više novca u džep je uvijek popularno ili određeno postotno povećanje plaća u nekom zadanom roku. Ekonomisti su zaduženi za pretvaranje te vizije u stvarne politike. Ekonomisti kao savjetnici političara izrađuju ekonomsku politiku i glancaju taktiku kako postići te ciljeve, ali mogu i prekinuti neku štetnu politiku (primjerice administrativno formiranje cijena) ili otvoreno i realno reći zašto je nešto nemoguće ostvariti. Ekonomisti su angažirani na izradi specifičnih mjera i njenih implementacija kako bi se postigao željeni cilj. Sanader je tako imao ideju smanjiti PDV, ali nije znao kako. Nije imao ni strategiju ni taktiku, a nije ni imao volje angažirati nekoga tko bi razradio specifične mjere. Sanaderova Vlada je imala prije angažirane ekonomiste, no nije ih slušala, i čak smatrala njihove prijedloge politički štetnim ili nekorisnim.

Američki sistem i level demokracije nije kompatibilan našem, ali zaboravimo to i uzmimo, za kratko, ovogodišnje predsjedničke izbore u Americi. Kao i u prijašnjim izborima, ekonomija je najvažnija tema. Ali, niti jedan od dva kandidata ne stvara ekonomsku politiku, glanca detalje ili radi na taktici. Doduše zbog obrazovanja i iskustva američki predsjednici su ekonomski potkovaniji od naše izvršne vlasti. Ipak, samo stvaranje ekonomske politike je prepušteno brojnim ekonomskim savjetnicima koje obje kampanje zapošljavaju i iz kojih će izaći ekonomski savjetnici budućeg predsjednika. Oni čak i debatiraju detalje poreznih, investicijskih i (de)regulativnih politika tokom kampanje pred drugim ekonomistima, interesnim skupinama i ostalim akademicima. Kandidati predlažu i debatiraju generalne ideje i smjerove i njihove dobrobiti za društvo. Pobjeda u toj debati ne ovisi o detaljima, već o svim ostalim parametrima uspiješnog kandidata na jednim demokratskim izborima. Poanta je da u Hrvatskoj nikada nismo imali tu usporednu debatu ekonomskih savjetnika i stratega, nikada se detalji ekonomske politike nisu nazirali, a kamoli razradili i debatirali. Zadnji izbori su sramežljivo krenuli u tom smjeru, no to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Da li je to jer smo mlada demokracija, populistička demokracija ili jer niti jedna stranka nije imala interesa za takvu strategiju prosudite sami.

Kako bi to Vijeće trebalo izgledati? Po nekoj idealnoj zamisli (=mojoj) tim bi činila tri ekonomista na sljedeći način.

Jedan koji bi držao na oku makroekonomiju i poslovni ciklus Hrvatske male otvorene ekonomije i krojio politiku na kratki i srednji rok (1-4 godine). Razumjevanje i dugogodišnji rad na fiskalnoj i stabilizacijskoj politici, te naravno razumjevanje monetarne politike, je nužno. Vlada sprovodi fiskalnu politiku i na monetarnu nema utjecaja, ali je mora itekako razumjeti i koordinirati svoje ponašanje sukladno. To do sada nije bio slučaj sa ovom Vladom, gdje se premjer nije ustručavao i verbalno sukobiti sa HNBom. Najbolji kandidat bi posjedovao iskustvo u međunarodnoj instituciji poput MMFa ili BISa, gdje je bio/bila konstantno izložen izazovima i problemima međunarodne makroekonomije i koji razumije kako se Hrvatska uklapa u tu sliku, kako na nju djeluju globalne ekonomske sile i događaji. Idealan kandidat za tu poziciju je Dubravko Mihaljek.

Drugi savjetnik je zadužen za opširniji kontekst i ekonomsku sliku na dugi rok, koji prelazi izborne cikluse (5-10 godina). Recimo da je on „strateg“ Hrvatske ekonomske politike – osoba sa višegodišnjim iskustvom u ekonomskoj znanosti (akademska pozicija) i ekonomskoj politici (u Vladi ili centralnoj banci). Kao akademski ekonomist zna objasniti ekonomsku situaciju i predočiti činjenice; kao ekonomist u izvršnoj vlasti kreirao i implementirao je politiku kako bi postigao određeni cilj. Prvi savjetnik je više okrenut taktici, detaljima i sadašnjim izazovima poslovnog ciklusa, tvrdi savjetnik, dok je drugi meki savjetnik, mentor, onaj koji vidi cijelo platno. Ali pošto su dio istog savjetničkog vijeća, obojca koordiniraju politiku tako da su cikličke politike kratkog roka komptibilne sa dugoročnom strategijom i dugoročnim glavnim ciljem, i.e. ekonomski rast. Neizmjerno je važno naglasiti kako ekonomske politike koje Vlada implementira sada kako bi postigla neki kratkoročni cilj, vjerojatno sa idejom izbora u glavi, imaju posljedice i niz godina nakon što je taj neki zakon stupio na snagu. Povećanje, smanjenje ili uvođenje poreza te ostala „igranja“ fiskalnim mjerama utječe na sadašnje džepove građana, poduzetnika i proračun, ali i mijenja njihova očekivanja na duži rok, te je nepoznato kako će se ona točno manifestirati. Zakoni koji reguliraju ekonomsko ponašanje i cijene (npr. nerad Nedjeljom; min. plaća) imaju kratkoročne i dugoročne posljedice. Neke su znane iz prijašnjih iskustava, neke pak se ne mogu točno predvidjeti. Uglavnom, drugi savjetnik zajedno na oku drži kratkoročnu politiku i dugoročnu strategiju i cilj, razmišlja o strateškim problemima i njihovim posljedicama (npr. proicirani pad radne snage u Hrvatskoj). Mogući idealan kandidat – Ante Čičin-Šain.

Trećeg savjetnika Vlada bira s obzirom na specifičan cilj koji želi postići iz, recimo, svoje izborne kampanje ili općenito s obzirom na neku reformu koju je nužno provesti i oko koje postoji konsenzus javnosti. Specifičnih tema i izazova u ovoj kvazi post-socijalističkoj ekonomiji ima pregršt. Reforma zdravstva, reforma tržišta rada, socijalni transferi, obrazovna politika, unaprijeđenje sustava subvencija (ako ne i eliminacija cijelog sustava), podizanje konkurentnosti, izvoza, unaprijeđenje tržišnog natjecanja, (de)regulacija neke industrije, riješavanje problema pojedinih industrija (i.e. brodogradnja), razvoj turizma, privatizacija, imigracijska politika ili demografska politika, fiskalna decentralizacija, pa i reforma pravosuđa. Ovaj savjetnik/ca obično ide pod nazivom primjenjeni mikroekonomist (applied microeconomist) i specijaliziran/a je u razumjevanju pojedinog ekonomskog polja i ekonomske sfere života. Ciljevi su efikasnost, optimizacija i maksimizacija. U razvijenim zapadnim zemljama postoje stotine ekonomista koncentriranih na jedno tržište, na jednu ekonomski temu, na specifičnu interakciju države i privatnog sektora – ekonomija zdravstva, ekonomija tržišta rada, konkurentnost, subvencije ili neka industrija. Glavna nit vodilja Vlade i ekonomista u rješavanju ovih specifičnih izazova bi trebala biti – ljudi reagiraju na poticaje. Nemam neko posebno ime jer ih može biti više ovisno o temi. Npr. u vezi fiskalne decentralizacije savjetnik može doći iz akademije ili primjerice Instituta Javnih Financija.

Uz tri regularna šefa ekonomskog vijeća, istraživačku podršku bi pružalo 10tak regularnih ekonomista, možda koji financijaš ili bankar i oni bi bili odgovorni savjetnicima. Rad vijeća, radi efikasnosti, bi organizirali savjetnici uz manji input Premjera. No, bit uvođenja ovog vijeća bi bila promjena načina stvaranja ekonomske politike u Hrvatskoj, koja je previše ispolitizirana i dovodi do suboptimalnih rezultata. Vijeće bi uvelo više sofisticiranosti i sadržaja u ekonomsku politiku. Tako, ne slažem se potpuno sa autorom članka o nužnosti stjecanja povjerenja premjera i podrške s vrha. To bi ponovo kompromitiralo kvalitetu ekonomskog vijeća kroz preveliko politiziranje i stranačko biranje ekonomskih savjetnika. Da, naravno, savjetnici će biti uglavnom kompatibilni sa društveno-političkim miljeo premjera na vlasti. (Iako to ne mora nužno biti slučaj) Ekonomisti kao savjetnici nisu apolitični. Ali odlika pravih ekonomista, bez obzira na političku filozofiju, je da oni sami moraju biti zadovoljeni od političara da će njihovi savjeti biti prihvaćeni i uvaženi, da će savjetnici samostalno raditi na razvoju ekonomske politike jer oni sami znaju šta rade, da će njihov rad biti tretiran na profesionalnom ne oportunističkom levelu, da će političari uvažavati ekonomske zakonitosti i principe i ne pokušavati otkrivati kotač. Nažalost trenutni politički establišment nije spreman na takvo uvažavanje, pa je pitanje da li su ekonomisti voljni iskazati povjerenje premjeru. Napokon, Sanaderove ponude su već odbijene od ekonomista.

Oglasi

3 komentara to “O ekonomskim savjetnicima”

  1. Ako mislite, kao i ja, … u pravu ste.

    Što, na primjer, ako ja ne mislim kao ti, a netko treći misli kao ja. Može li on biti u pravu? Šalim se, naravno. I slažem se s tobom (tako da jesam u pravu :).

    Inače, koliko članova ima to vijeće u Bijeloj kući?

  2. Ne slažem se nimalo.
    Ekonomska politika, baš kao i socijalna politika i vanjska politika i kulturna politika su upravo to – politike. I moraju ih krojiti političari.

    Kad bi postojao samo jedan model ekonomskih rješenja koje bi uvijek davao optimalne rezultate i zadovoljavao sve potrebe društva – tvoje bi vijeće imalo smisla. Vijeće bi očitavalo parametre uvrstilo u formule i propisalo zrno olakšica ovdje, tračak subvencija tamo, malo poticaja zapošljavanju ovdje i zeru restriktivnih mjera ondje. I gospodarstvo bi zadovoljno pućkalo naprijed. A vlada bi onda uzela bilten ekonomskih sveznadara i postupila po instrukcijama.

    No, kako to nije slučaj, ekonomisti imaju međusobno vrlo oprečne stavove što je u kojem času potrebno učiniti. Ne samo u nas nego kako i sam vidiš – svuda.

    Ekonomska vijeća, vladini savjetnici i slično su uvijek samo to – savjetnici. Ako se premijeru (ili ministru gospodarstva) ne sviđaju savjeti koje dobiva, promijeni savjetnika. Ako savjetnik zagovara gašenje brodogradnje a premijeru se to ne sviđa, odluka je uvijek politička.

    No, u pravu si kad veliš da bi ekonomija trebala imati veći značaj. No ona to može samo kroz stranke. Kad nositelji ekonomskog programa naših stranaka stanu ovako pred lice javnosti i krenu se raspravljati o ekonomskim programima (onako kako je Jurčić krenuo iznositi ekonomski program u predizbornoj kampanji) tek to će biti prava stvar.

    No, kada je premijer jednom izabran, on ne može biti ni odgovoran niti upravljan od nekog nadstranačkog ili nepolitičkog vijeća – on može imati svoje stranačko ili privladino vijeće ili vijeće pri ministarstvu, ali ljudi koji u to vijeće ulaze su njegov izbor – baš kao što bira i pravne savjetnike. Pa zamisli paradoksa da čovjek dobije izbore jer obeća bolje zdravstvo i više vrtića a onda se sukobi sa ekonomskim vijećem koje zagovara smanjenje poreza i manji budžet?!?!

    Oprosti na enormno dugačkom tekstu.

  3. @puzz Council of Economic Advisors ima tri člana + potpora. Jedan je šef.

    @neutrino Oprošteno ti je na dugačkom tekstu. 🙂
    Hrvatski nažalost nema adekvatnu riječ za englesku riječ policy. Tamo gdje piše ekonomska politika zapravo znači economic policy. Uvijek sam mislio na policy, ne politiku kao što ti kažeš.

    Nisam predlagao neko definitivno riješenje i dosta tvojih zamjerki je u biti na mjestu.
    Da, ekonomisti imaju oprečne stavove oko mnogo toga, ali se i slažu oko mnogo toga. To se uvijek zaboravi.

    Da, ne postoji jedan model riješenja. Zapravo kad bi postojao, ne bi trebalo vijeće. Političari bi sami naučili taj model i implementirali riješenja.
    Baš zato jer ne postoji jedan model, političarima trebaju savjetnici koji će ih opširno informirati, razraditi par mogućih poteza, realnih riješenja i modela, pobiti nerealna i skupa riješenja. Da bi političari donosili kvalitetne odluke moraju biti što bolje informirani. I to je ono što nedostaje u procesu donošenja ekonomske politike. Vijeće može ponuditi objektivnu analizu i tako utjecati na stvaranje ekonomske politike. Efektivni ekonomisti, isto tako, mogu igrati važnu ulogu u stvaranju ekonomske politike iako nisu izabrani. Naravno da ne smiju biti tijelo iznad premjera, već odgovorni premjeru koji ih je izabrao i zaposlio. Premjer i Vlada su na kraju dana odgovorni za postignute rezultate, pa neki se izvole priskrbiti kvalitetne savjetnike. Nakon svake promjene vlasti mjenjali bi se i savjetnici, ali bi Vijeće kao objektivna institucija uvijek postojala u izvršnoj vlasti. To sam trebao naglasiti u tekstu, ali uglavnom, vijeće ne bi imalo nikakav veći položaj od npr. centralne banke u kojoj su svi neizabrani nepolitički položaji. Zapravo bi imalo manji značaj.

    Sorry, ali Jurčić nije predstavljao javnosti nikakav ekonomski program.
    To je uistinu paradoks kad premjer zagovara “bolje” zdravstvo i više vrtića. Premjer se ne treba baviti količinom ponuđenih vrtića, a da li može postići “bolje” zdravstvo je upitne vjerodostojnosti. Možda ako je liječnik po struci pa dio vremena provede prakticirajući medicinu? 😉

%d bloggers like this: