Članak Lade Stipić u Privrednom Vjesniku je dobar sažetak problema u odnosu EU, hrvatskih brodogradilišta i poante u vezi restrukturiranja. Neka će se sigurno zatvoriti. Čitaj dalje…..
Stroga primjena pravila dovela je do zatvaranja polovine brodogradilišta na prostoru EU-a. Primjer Poljske, koja je bila u sličnoj situaciji kao Hrvatska, pokazuje da u EU-ovoj politici prema poslovanju brodogradilišta nema nikakvog popuštanja.
Lada Stipić
Europska su brodogradilišta prošla svoju porciju bolnog restrukturiranja uglavnom tijekom devedesetih. Nedavno je povjerenica za tržišno natjecanje Neelie Kroes potvrdila poljskom ministru financija Aleksanderu Gradu popis zadataka koje tamošnja brodogradilišta, zajedno s poljskom državom, moraju obaviti kako bi se sektor uklopio u europske zakone koji pokrivaju tržišno natjecanje i, pogotovu, državne potpore. Poljacima je ponovljeno da je isti proces, nesporno teškog, restrukturiranja prošla i njemačka brodogradnja kako bi desetljeće nakon rezova i odbacivanja svega što smeta kompetitivnosti prešla iz stanja kronične ovisnosti o državnim potporama u gospodarski održivu granu.
Poljska je u EU ušla opterećena problemom brodogradilišta, što se u vrijeme entuzijazma povezanog s “velikim praskom” proširenja nije smatralo preprekom integraciji. Problem se vuće veoma dugo i zapravo je riječ o konstantnom ratu izmedu poljske države i EU-a, odnosno Europske komisije kao “zaštitnice Sporazuma” – ili, u ovom slucaju, kontrolora pridržavanja svih pravila igre na unutarnjem tržištu Unije. Kao i hrvatski ministar gospodarstva nekoliko tjedana ranije, Poljak je stigao u Bruxelles s paketom mjera. Poljska vlada predlaže prodaju brodogradilišta Gdynia tvrtki ISD Polska, pod čijom je kontrolom škver u Gdanjsku te njihov zajednički plan restrukturiranja.
Zadovoljiti tri glavna elementa
Poljski je ministar u Bruxellesu uistinu imao tešku misiju – uvjeriti Komisiju da je poljski plan zadovoljio sva tri glavna elementa koja propisuju pravila EU-a. Ta pravila, naime, nalažu da planovi restrukturiranja brodogradilišta moraju jamčiti dugoročno poslovanje sa zaradom a ne s gubicima, potom moraju sadržavati adekvatne kompenzacijske mjere kako bi se izbjegao bilo kakav poremecaj na tržištu izazvan državnim potporama (potpore se smatraju elementom nepravicnosti i davanja prednosti jednima ispred drugih i stoga su strogo limitirane) te, konačno,
glavnina sredstava za restrukturiranje mora se namirivati resursima samih tvrtki. Unatoč poljskim nadama da će im EK (ponovno) popustiti i uvažiti argumente, ministar Grad dobio je hladan tuš izjavom povjerenice Kroes kako sumnja da će se postojeći zajednički plan za Gdanjsk i Gdynjiu uklopiti u preduvjete. Ako se to ne dogodi, Europskoj komisiji preostaje jedino odlučiti da su odobrene državne potpore nezakonite, što znači obvezu povrata već danih sredstava.
Poljska je u EU ušla s masivnom brodograđevnom industrijom koja se, poput hrvatske, oslanjala na državne potpore. Iskustvo s Poljskom i još nekim članicama EU-a (baltičke zemlje, Rumunjska, Bugarska) koristio je EK kada je tijekom pregovaračkog procesa s Hrvatskom naglasio obvezu brzog i efikasnog restrukturiranja brodogradnje te je to stavio među mjerila – preduvjete napretku pregovora. Zagreb je vremenskim rokom pritjeran uza zid – do kraja ovog mjeseca mora dostaviti planove restrukturiranja svih šest brodogradilišta. Slučaj Poljske ukazuje da EK nije voljan gledati kroz prste i jedino što Hrvatska u najboljem slučaju može postići jest dulje razdoblje restrukturiranja – ali takva će se odluka isključivo temeljiti na kvaliteti, uvjerljivosti i kredibilnosti ponuđenog koncepta.
Zasad bez ikakvih naznaka
Dužnosnici EK-a koji se bave tim pitanjem za sada odbijaju dati ikakve komentare o predloženim mjerama Zagreba. Val restrukturiranja brodogradilišta u EU-u bio je najsnažniji tijekom devedesetih, a preživjela su najkvalitetnija, najspremija brodogradilišta. Neke su države, poput Švedske ili Velike Britanije, odlučile da im je bolje bez brodogradilišta. Restrukturiranje je donijelo značajan gubitak radnih mjesta i gašenje gotovo polovine brodogradilišta širom EU-a. U državama članicama ono je provedeno i kroz teške, naporne i često napete pregovore poslodavaca, države i sindikata. Neke su zahvate pratile burne demonstracije, no proces je bio nezadrživ. Danas EU ima petinu svjetskih kapaciteta, gotovo pola milijuna radnika radi ili u škverovima ili u kooperantskim tvrtkama, godišnji je promet sektora veci od 16 milijardi eura, izvozi se 70 posto proizvedenog, a 10 posto prihoda brodogradilišta ulažu u istraživanje i razvoj.
Cronomy.org 