Nije “rizično ponašanje” već “štetna ovisnost”

autora/ice cronomy

Ministar Zdravstva dr. Darko Milinović krenuo je objašnjavati najavljeni novi porez na cigarete sa krivim nazivom, ali ispravnom idejom i ciljem. Nije “rizično ponašanje” koje se nastoji oporezivati, već “štetna ovisnost” o substanci – u ovom slučaju cigaretama. Da malo pojasnimo.

Nazivati novo i veće oporezivanje cigareta i pušača oporezivanje “rizičnog ponašanja” jednostavno nije ispravno. Cilj koji ministar želi postići zasigurno nije oporezivati “rizično ponašanje.” Ministri nisu kvalificirani određivati za građane što je to “rizično ponašanje” niti imaju na to pravo. Da, pušenje spada pod kategoriju “rizičnog ponašanja”, ali i stotine drugih ponašanja je rizično pa ih je ipak nemoguće, a i nedopustivo oporezivati. Kako je Milton Friedman rekao, “Ne vjerujem da država ima ikakvo pravo reći mi što da stavljam u moju glavu. Bloger Zombix se posebno ulovio baš tog termina i iznio mnoštvo drugih “rizičnih ponašanja”, te svalio drvlje i kamenje na ministra. (Doduše njegov ukupni argument je prilično loš i nerazumljiv, no do toga ćemo doći kasnije.) Primjerice, vožnja autom je rizična, relativno na vožnju avionom. Veća je vjerojatnost da će te poginuti u auto nego u avionu. Sa pojmom “rizičnog ponašanja” političari si nepotrebno stvaraju problem oko kreiranja zakona i usmjeravaju diskusiju u zbunjujući i krivi smjer.

Osim tog problema semantike, oko kojeg se nema potrebe iznimno uzrujavati, ministrov prijedlog je na mjestu i recimo da je cilj koji želi postići poželjan. Poželjno je smanjenje zloupotrebe određenih substanca, tj. “štetnu ovisnost” o njima. U ovom slučaju radi se o cigaretama, pa ću se na njima zadržati, no isti principi, ista pravila vrijede i za alkohol i blage i teške droge.

Alkohol i cigarete se u neformalnom, svakodnevnom ekonomskom smislu smatraju običnim legalnim dobrima koja se proizvode i kupuju na slobodnom tržištu. To ipak nije posve točno. Zbog svojih svojstava kao substance sklone prekomjernoj upotrebi i ovisnosti od posebnog su interesa za ekonomsku, legalnu i zdravstvenu politiku. Dakle cigarete, za razliku od običnih dobara, posjeduju dvije posebne karakteristike. Prva je da su ovisne. Ovisnost, konkretno, znači da prošla povećana konzumacija vodi do povećane trenutne konzumacije. Mnoga dobra su i mogu biti ovisna – slušanje muzike, čitanje stripova, PEZ bomboni ili padobranstvo. Ali, ovisnost o tim dobrima ne vodi do loših posljedica u budućnosti i nije štetna za korisnika i druge u okolini. Pušenje cigareta je štetno za korisnika i ljude u njegovoj okolini i to označava drugu karakteristiku substanca sklona zloupotrebi – konzumacija cigareta šteti korisniku i drugima. Voilà “štetna ovisnost.” Nije isto što i “rizično ponašanje” i Vlade se ne bi trebala služiti tim opširnim izrazom.

Šteta samom pušaču, ili supružniku jer se obitelj smatra jedinicom koja donosi odluke, predstavlja interni trošak. Pušači su obično svijesni štete samom/oj sebi, iako mogu biti slabo informirani, ali mogu i ignorirati taj interni trošak. Šteta koju pušači svojim ponašanjem stvaraju za nepušače predstavlja eksterni trošak. Često citirani eksterni trošak je šteta koju trudnice koje puše nanose svojoj djeci, troškovi za nepušače u krugu pušača na radnom mjestu i javnim prostorima su isto dobro dokumentirani, ili pak šteta za mlađu djecu u obiteljima pušača (djeca ne participiraju u donošenju odluka unutar obitelji pa se ne može smatrati internim troškom). Ti eksterni troškovi podrazumjevaju iznimno narušeno zdravlje i stoga povećanu potražnju za zahtjevnom medicinskom njegom. Novorođenčadi primjerice često trebaju neonatalnu intenzivnu njegu i pate dugoročne fizičke i mentalne posljedice. Kod odraslih zbog pasivnog pušenja dolazi do problema pretilosti, bolesti dišnog trakta, srca i također razne vrste karcinoma. U Americi se procjenjuje da dodatnih 3000 nepušača umre od karcinoma pluća i 10tak tisuća umre od srčanih i dišnih bolesti kao posljedica pasivnog pušenja. Za zapamtiti kod eksternih troškova je da ih pušači stvaraju jer u određenim sistemima, konkretno našem, ne plaćaju premiju za zdravstveno osiguranje, ili je ta premija nedovoljno visoka, zbog svoje ovisnosti, a zahtjevaju pretjerano korištenje medicinskih usluga.

Zbog postojanja i ignoriranja tih troškova država možda ima pravo na intervenciju i donošenje određenih regulativnih politika u vezi ovisnih substanca kako bi potaknula i korigirala ponašanje. Predpostaviti ćemo da ima u svim okolnostima čisto da ne kompliciram diskusiju. Cilj tih regulacija je otežati i smanjiti potražnju za štetnim ovisnim proizvodom poput cigareta. Regulirana je minimalna dob potrebna za kupovanje cigareta, restrikcija reklamiranja duhanskih proizvoda, zabrana pušenja na javnim  mjestima, u državnim zgradama, školama, posebno su designirana mjesta za prodaju duhana (pojedine trgovine ili posebna mjesta u trgovinama). Korištenje posebnih poreza je isto oblik regulacije. Način na koji regulacija i porezi utječu na smanjenje potražnje je da povećavaju punu cijenu cigareta.

Puna cijena uključuje monetarni i nemonetarni dio. Nemonetarni dio je kompleksniji za kvantificirati (pa neću ulaziti u to sada) jer predstavlja trošak u vremenu i čekanju za kupiti cigarete, razne restrikcije i kazne koje su možda prisutne te novčana vrijednost negativnih zdravstvenih posljedica i medicinske njege koju zahtjevaju.

Poseban porez (akciza) koji se u ovom slušaju predlaže utječe na (i.e. povećava) monetarni dio cijene, tj. cijenu koju korisnik cigareta plaća novcem. Na tu se cijenu svi fokusiraju, pušači i nepušači, jer je jednostavna brojčana vrijednost, svakodnevno gledaju u cijenu kutije cigareta, znaju koliko ih košta u određenom periodu, računaju koliko svog prihoda će odvojiti na cigarete itd. Dakle, kad se govori o cijeni cigareta, u javnosti, u medijima, među političarima u velikoj većini slučajeva se misli na cijenu u novcu. Političari se fokusiraju na novčanu cijenu cigareta jer je jednostavno mogu manipulirati (i.e. povećati) putem poreza i tako zbog poznate veze potražnje i cijene nastojati utjecati na konzumaciju cigareta. U Americi federalna i državna akciza čini oko 40% cijene cigareta. I da budemo precizniji, cijena koja je bitna je realna cijena cigareta – cijena cigareta podjeljena sa Indeksom Potrošačkih Cijena.

Zbog činjenice da su “štetne ovisnosti” (ne “rizična ponašanja”) osjetljive na cijenu, cilj Vlada diljem svijeta je kroz povećanje poreza smanjiti tu “štetnu ovisnost”. Zapravo, cilj naše Vlade, bazirano na onome što je Ministar Milinović rekao, je sakupiti određeni prihod iz poreza na duhan kako bi se pomoglo zdravstvenom sustavu u liječenju bolesti pušenja. To je poželjan i razumljiv cilj, ali im vjerojatno neće uspijeti onako kako se nadaju – ili kako Zombix misli da hoće. Mnoštvo empirijskih dokaza ukazuje na važnost novčane cijene u određivanju potražnje za cigaretama. Mnoge studije pokazuju na snažan negativni efekt cijene na potražnju za cigaretama. Generalni zaključak je da će uvođenje ili povećanje akcize za stalno povećati cijenu cigareta i tako imati značajan negativni efekt na potražnju za cigaretama – porezi nisu “bezveze.” Dva grafa niže to ilustriraju. U prvom se vidi povećanje realnih cijena cigareta između 1975.-2003. Dva razdoblja povećanja realne cijene su posebno uočljiva. Između 1980.-1992. cijena je porasla 88% kao posljedica povećanja federalne akcize tri puta. Između 1972.-2003 cijena je porasla za 72% kao posljedica povećanja federalne akcize dva puta, pojedinih državnih poreza i parnice 46 država protiv proizvođača cigareta. U drugom grafu vidi se smanjenje rate pušenja između 1975.-2003. (Klikni za uvećanje)

Povećanje cijene cigareta objašnjava većinu promjene u količini pušenja. Bloger Zombix ističe to i priznaje da su sva istraživanja do sada pokazala da se povećanjem cijene cigareta direktno utječe na broj pušača i da pušači puno lakše prestaju pušiti kad se cijena kutije cigareta povisi.” Iz tog razloga vjerojatno je da oporezivanje štetne ovisnosti poput pušenja neće donjeti prihode kojima se Ministarstvo nada. Svako dodatno povećanje poreza kako bi se “ulovio” željeni prihod će dodatno utjecati na smanjenje broja pušača. I to je uredu, jer porezni prihodi i nisu primarni razlog zašto oporezivati “štetnu ovisnost”.

Dakle, uvođenje i povećanje posebnog poreza na cigarete povećava cijenu cigareta; država koristi porez upravo sa namjerom da povisi cijenu cigareta i tako utječe na smanjenje pušenja. Dostupna empirijska istraživanja potvrđuju da kako realna cijena cigareta raste njihova konzumacija opada.

Razumljiv, ali nejasan i krivi argument

Osim opravdane zbunjenosti i nelagode sa pojmom “rizično ponašanje”, Zombixov argument protiv poreza je mutan, a ono što i jest razumno je pogrešno i nema smisla. Poznato je da su pušači iznimno defanzivni o svojoj ovisnosti, pa je razumljiv način i posebno obojan riječnik kojim se Zombix služi u opisu prijedloga Ministra zdravstva.

Morao sam mnogo puta čitati njegovu argumentaciju da vidim što mu to točno smeta i sa čime se ne slaže. (Ignorirao sam sve neutemeljene, paranoične teorije zavjere). Ne možeš nešto kontra-argumentirati kad i ni ne znaš što je pisac htio reći. Iako Zombix priznaje i razumije da viša cijena cigareta smanjuje pušenje, pa čak to i priželjkuje, izgleda, čini mi se, da mu je neprihvatljiv način povećanja cijene i svaljivanje toga na pušača. Nigdje nije objašnjeno zašto je to glup način. Uz to stav bloger je da “rizična ponašanja” treba dodatno naplaćivati ali ne oporezivanjem jer to neće podići cijenu cigareta (?), neće smanjiti pušenje (?) novac od poreza neće ići u zdravstvo (?). Sve je to ništa drugo nego posljedica nerazumjevanja kako poseban porez utječe na cijenu cigareta, kako nitko drugi osim pušača ne može to platiti, te kako je upravo cilj uvođenja poreza da potrošači plate dodatni trošak! Bilo da se to zvalo porez na pušenje, porez na rizično ponašanje ili porez na štetnu ovisnost, promjena naziva ne mjenja krajnji efekt i cilj.

Jedna tema koja je sigurna i jasna kroz argument je protivljenje da duhanska industrija, točnije TDR, izbjegne svako povećanje cijena i priželjkivanje da korporacije plaćaju liječenja negativnih posljedica pušenja, zato jer one omogućuju to rizično ponašanje i stoga one su odgovorne za rizično ponašanja. TDRu bi također trebalo podići troškove podizanjem trošarina na duhan. Uz to, stvaraju “abnormalnu” zaradu. (?) Kaže:

Slažem se da se rizična ponašanja dodatno naplaćuju ali ne na ovako glup način i ne samo nekima nego svima… ili nikome. Ovo je prebacivanje odgovornosti sa onih koji omogućuju rizično ponašanje i na njemu ostvaruju abnormalnu zaradu na sve ostale, naplatite duhanksoj industriji svaku kunu liječenje posljedica.

Na stranu argument da bi, po ovoj besmislenoj logici, i automobilske kompanije onda trebala plaćati liječenje posljedica vožnje i auto nesreća (a one čak i ne zarađuju abnormalnu zaradu!) jer vožnja automobilom je rizično ponašanje. Zaboravimo to. Recimo da se udari na TDR i još koju stranu kompaniju, pokrene se parnica i tuži ih se za sve troškove liječenja štetnih posljedica pušenja posljednjih 15 godina. To je ono što nam treba! Ako prosječno godišnje košta 4 milijarde kn za liječenje posljedica pušenja, u grubo bi se tražilo sigurnih 60 milijardi kuna od TDRa i ostalih. Vjerojatno bi se išlo na veći iznos, jer će cijena budućih liječenja biti još i viša, koji bi se isplaćivao kroz par godina. Tako bi duhanske korporacije platile liječenje posljedica pušenja i pušače to ništa ne bi koštalo! Da, ali ne baš.

Primjer nije abstraktan, već se stvarno dogodio. Godine 1998. 46 američkih država je postiglo dogovor sa najvećim duhanskim kompanijam oko niza tužbi zbog štetnih posljedica pušenja i vraćanja javnog novca koji su države utrošile na liječenje zdravstvenih posljedica pušenja. Dogovor je bio da će kompanije platiti oko $200 milijardi državama. No, što je pravni dogovor predstavljao i kako bi ga trebalo proučavati je jednostavno kao porast poreza na cigarete.

Kompanije igraju ulogu skupljača poreza, ali ako išta znamo o porezima, znamo da ih kompanije ne plaćaju. Porez mogu platiti samo ljudi – vlasnici (dioničari), radnici i najčešće kupci. Stvarni porezni teret je drugdje (uglavnom na potrošačima) ovisno o cijenovnim elastičnostima potražnje. Uzmimo da je cjenovna elastičnost potražnje za cigaretama oko -0.3 (prilično neelastična potražnja), što znači da će nakon svakog porasta cijene, potražena količina cigareta pasti. Konkretni dogovor je dodao $0.30 po svakom paketiću cigareta, ili 15% povećanje cijene. Elastičnost -0.3 pomnožimo sa povećanjem cijene 0.15 i znamo da će potražnja za cigaretama pasti za 4.5%. Umjesto 24 milijarde paketića, prodati će se oko 22.9 milijardi na godinu. 22.9 milijardi x $0.30 daje oko $6.87 milijardi poreza na godinu koji duhanske kompanije “prikupiti.” Platiti će ga gotovo u potpunosti potrošači duhana, i.e. pušači. Stvarni krajnji iznosi dogovora su bili oko $13 milijardi poreza na godinu za države i troška od oko $1 milijarde za duhanske kompanije.

Najveći gubitnici – isti oni pušači zbog kojih se parnica pokrenula. A mislili smo da će pušači bez troška čekati nekakav karcinom u starosti. Da bi priča bila još zanimljivija – mnogo, ako ne i većina, pušača je u niskom prihodovnom razredu što bi značilo da su ova povećanja cijene vrsta regresivnog poreza. (Što manje imaš, više plaćaš.)

No, dogovor je imao kao cilj smanjenje pušenja među mladima, pogotovo tinejđerima, što je uvijek politički poželjno. Pošto mladi, primjerice srednjoškolska populacija imaju veću elastičnost potražnje za cigaretama od odraslih, -0.5 i višu, povećanje cijene cigareta će dovesti do još većeg pada potražnje. (-0.5 x 0.15= -7.5%). Možda ipak nešto dobrog.

P.S. Nisam spomenuo ništa o važnim temama elastičnosti, kratkoročnoj i dugoročno, kao ni o racionalnom modelu ovisnosti, ili dobnim, prihodovnim i obrazovnim skupinama pušača. Njihove reakcije na povećanje cijena su različite.

P.P.S. Zašto bi bilo teško otkriti tko je pušač, a tko nije? Samo pušači kupuju i plaćaju cigarete na kioscima, u trgovinama ili automatima. Ja baš i nemam naviku kupiti cigarete da bi mogao gledati u njih.

(Garfovi su iz rada Michael Grossman – INDIVIDUAL BEHAVIORS AND SUBSTANCE USE: THE ROLE OF PRICE.)


Oglasi

5 komentara to “Nije “rizično ponašanje” već “štetna ovisnost””

  1. Odličan post, samo jedna mala sitnica…

    “Svako dodatno povećanje poreza kako bi se “ulovio” željeni prihod će dodatno utjecati na smanjenje broja pušača. I to je uredu, jer porezni prihodi i nisu primarni razlog zašto oporezivati “štetnu ovisnost”. Iz tog razloga vjerojatno je da oporezivanje štetne ovisnosti poput pušenja neće donjeti prihode kojima se Ministarstvo nada.”

    Je, ali pad potrošnje cigareta “kasni” za rastom cijene. To je očito na grafovima, tako da će država ipak profitirati.

    Ja ne znam čemu se točno ministarstvo nada, ali možda je njihova ideja i bila zarada na tom vremenskom odmaku?

  2. Jako dobar članak, no u jednome si ipak malo sam sebi skočio u usta.

    U prvom dijelu objašnjavaš da povećanje poreza i krajnje cijene cigareta neće generirati dodatni porezni prihod, a u drugom tumačiš kako povečanje cijena cigareta od strane porizvođaća će ipak generirati ekstra profit jer je potražnja za cigaretama neelastična zbog ovisničkog karaktera pušenja.
    No to ne mijenja konačnu poantu.

    Konačni zaključak bi trebao biti da bi bilo korisnije dobiti presudu ili nagodbu u stilu amerike gdje duhanska industrija treba participirati u troškovima liječenja. Na taj način se svima u pušačkom lancu daje šansa da podijele teret štete koju pušenje donosi društvu kao takvom.
    1. Duhanska industrija može birati ili balansirati da li će taj dodatni trošak prebaciti na pošaće ili će to nadoknaditi iz svojih (vrlo visokih) proizvodnih marži
    2. Pušači će plaćati veću cijenu cigareta (dio troška će se sigurno prebaciti na krajnju cijenu)
    3. Dioničari ili vlasnici duhanskih korporacija će se morati zadovoljiti nižim kapitalnim prinosima od svojih udjela u toj industriji što će smanjiti razinu investicija.

    S druge strane, udar na cijenu dodatnim porezima ili trošarinama napada se samo karnjeg potrošaća, dok sama duhanska industrija i dioničari mogu i profitirati jer mogu i povećati svoje marže prilikom povećavanja cijena krajnjeg proizvoda zbog dodatnih poreza.

    Iako je dakle participacija duhanske industrije u troškovima liječenja poželjnije rješenje, bojim se da je kod nas neizvedivo zbog stanja u društvu i (ne)kvalitete sva tri stupa vlasti.
    Iz toga proizlazi da je udar na krajnju cijenu putem dodatnih poreza jedini mogući u ovom trenutku.

    Možda bi dodatni porez na dobit isključivo za duhansku industriju mogao biti neko međurješenje, ali takav bi se porez mogao vrlo lako izbjegavati preljevanjem troškova na druge djelatnosti.

  3. Nigdje nisam tumačio da će duh., kompanije stvarati ekstra profite zbog neelastičnosti. To je malo amaterski. Mislim da si pobrkao ono gdje sam ja izravno i neizravno citirao Zombixa po tom pitanju i naveo uobičajenu narodnu mantru da “oni zarađuju ekstra profite”. Ja ni ne znam što su to ekstra profiti.

    Ja sam naveo ovu američku nagodbu na brizinu, ali nema tu podjele troškova i participacije u liječenju. Sve uglavnom snosi pušač kroz više cijene. Uostalom, bit nagodbe jest da je ista kao i povećanje ili uvođenje poreza na cigarete – sve snosi pušač. Naravno dok se njihov broj ne smanji zbog viših cijena i tako duhanske kompanije pate zbog manje zarade. PhilipMorris nema veliku zaradu u americi već godinama. Tržište je zasićeno, pušača je sve manje. Njihova je jedina šansa na novim, mladim tržištima.

    Bit svega, kao mini zaključaj, je da uvođenje ili povećanje poreza, ogromnih tužbi i nagodba djeluje na smanjenje broja pušača. Tako se ne može računati na porezne prihode uz neku statičku prognozu pušača. I jednostavno nema, ne vidim, nekog načina da duhanska industrija sudjeluje u liječenju. Sve će se na kraju prevaliti na leđa pušača kroz više cijene. Njihov broj će sve polako smanjiti i tako možda smanjiti ukupne troškove liječenja bolesti kao posljedica pušenja. I to je cilj. Ne skupljati poreze ili kazniti duhansku industriju.

  4. Ne, ne bi se slozio da ce duhanska industrija cijeli svoj ekstra trosak prevaliti na krajnju cijenu. Time oni sami sebi smanjuju promet jer iako je pusenje ekonomski neelasticno nije bas apsolutno neelasticno.
    Realno je da ce se taj ekstra trosak raspodijeliti izmedju krajnih korisnika, same kompanije koja se smanjiti dobit s jedne strane i povecati svoju internu efikasnost s druge strane, a mozda ce i preliti ekstra profite sa drugih trzista u centralu kompanije. I treci naravno dionicari takvih kompanija koji ce imati manju kapitalnu dobit na svoja ulaganja.

    Iz grafova koje si poslao jasno se vidi generiranje ekstra profita – udio pusaca nije pao ni priblizno koliko je porasla cijena.
    Recimo za period 97 – today realna cijena je porasla za 82% (sa faktor 1.4 na cca. 2.55), a udio pusaca je pao sa 38% na 28% tj. pao je za 30tak posto.

    I u tome je razlika ta dva pristupa, povecanim porezima samo smanjujes udio pusaca preko neelasticne potraznje dok tjeranjem kompanija na udio u lijecenju istovremeni i djelomicno smanjujes profitabilnost cijele industrije sto je cini neatraktivnijom za ulagacki sektor i time je izlazes vecoj cijeni kapitala sto cijeli taj posao cinineatraktivnim. I na taj nacin dijelujes na dva fronta.

Trackbacks

%d bloggers like this: