Ekonomija i Hrvatska
BANKA – Komentari Why Nations Fail VoxEU … Europe’s leading economists Greg MankiwHrvoje Mateljić u Lideru otvara diskusiju o Vladinoj potrebi za vijećem ekonomskih savjetnika. Da, Vladi i Hrvatskoj treba tim ekonomskih savjetnika, ali ne zato jer Hrvatska ulazi u nekakvu krizu. Ako išta, ulazi u recesiju. Permanentna institucija ekonomskog vijeća koje bi savjetovalo Premjera i Vladu, pripremalo generala izvješća za javnost, te aktivno krojilo ekonomsku politiku postala bi kotač koji nedostaje, kanal razvoja i implementacije ekonomskih politika.
Članak Lade Stipić u Privrednom Vjesniku je dobar sažetak problema u odnosu EU, hrvatskih brodogradilišta i poante u vezi restrukturiranja. Neka će se sigurno zatvoriti. Čitaj dalje…..
Naslov je ponešto apsolutistički, no nije daleko od istine. U razdoblju 1994. – 1997. Hrvatska ekonomija je zabilježila najviše godišnje stope rasta, kulminacijom ’97. sa 6.8%. Tada su Hrvatske stope rasta bile više od prosjeka rasta u zemljama Srednje i Jugoistočne Europe. Od 2000. do danas u hrvatskoj traje neprekinuti ekonomski rast. No, iako Hrvatski BDP prati putanju rasta zemalja SIE, stope rasta su posljednjih godina konzistentno niže od stopa rasta u zemljama SIE. Koji su uzroci tog zaostajanja, tj. nemogućnost podizanja godišnje stope rasta piše Dubravko Mihaljek u radu Između Olimpa i brodoloma: viđenja hrvatske tranzicije u 2007. godini. Rad vrvi britkim observacijama koje se izgube, zaborave ili nikada i ne spomenu u dnevno političkom diskursu. Nadalje, osim pitanja o objašnjenju hrvatske ekonomske prošlosti, Mihaljek, jedan od najeminentnijih Hrvatskih ekonomista, je okrenut i budućnosti – kako podići stope ekonomskog rasta? Prije samih politika potrebno je postići društveni konsenzus “s ciljem ostvarivanja socijalnog mira kao jednog od preduvjeta za daljnju izgradnju i afirmaciju sistema privatno-vlasničke tržišne ekonomije.” Najme, taj sistem osigurava dugotrajan rast i razvoj. Primjetite da je, kako se meni barem čini, naglasak na ostvarivanju socijalnog mira, ne na njegovom održavanju u sadašnjem obliku.
Drugim riječima, da bi se dovršila tranzicija i povećala dugoročna stopa rasta, potreban je konsenzus oko nužnosti reformi i promjene politike. Građenje tog konsenzusa je na izabranim predstavnicim, političarima, a oni su jednostavno nedovoljno zreli, vođeni populističkim i korporatističkim idejama.
Jutarnji je još u Rujnu ’07. imao članak o Mihaljekovom radu, te unatoč tome što je članak danas relativno star, tema, dapače, nije.
Tko je mogao zamisliti da će jedan zabavno-informativni članak Denisa Kuljiša u Nedjeljnom Jutarnjem o novom Bombardierovom zrakoplovu Q400 u floti državne avio kompanije rezultirati …. povikom i pokudom o neadekvatnosti i ostarijelosti aerodromske zgrade Pleso, između ostalih. Kuljiševo riješenje: Pleso treba što prije privatizirati. I to nije riješenje samo za Pleso, već i ostale aerodrome, morske luke i autobusne kolodvore.
Krivca za “skandal” možemo svijećom tražiti. Croatia će reći da gradu aerodrom nije prioritet, da otežava privatne investicije ili nešto treće. To možda i je točno. Bandić planira još jedan stadion, uz novi Maksimir. Grad će uperiti prste u Ministarstvo prometa i Vladu. Država je vlasnik pa neka ona napravi prvi korak, započne izgradnju nove zgrade, itd. u krug…. Brigo moja pređi na drugoga. Zato najbolji dio Kuljiševog osvrta je zaključna rečenica.
Neprevladivi socijalizam i neiskorjenjiva korupcija u djelatnostima gdje nema nikakve konkurencije, to je najveća bolest hrvatskog društva.
Svjetska Banka je zatvorila svoje urede u Slovačkoj, zemlji članici EU, NATOa, OECDa i od 1.1.2009. EMU. Što li će Slovačka bez SB? Sa otprilike €17000 per capita (PPP mjerom) Slovačka nije zemlja srednjeg prihodovnog razreda i SB se prirodno povlači. SB inače ima urede u svim šik zemljama tog srednjeg razreda, a nema u najsiromašnijim, “najderutnijim” zemljama gdje je njena pomoć najviše potrebna, poput Sudana ili Centralne Afičke Republike. Skrećem sa teme. Otvorite post za nekoliko makro grafova koji uspoređuju Hrvatsku i Slovačku u posljednjih 12tak godina.
The Slovak Republic has become one of the fastest growing economies of the European Union. Comprehensive and significant changes in public policy have enabled the country to achieve a remarkable turnaround in its international status: it has gained membership in the OECD, NATO and European Union, acquired one of the top credit ratings among transition countries and has attracted significant inflows of foreign capital and expertise. And on January 1, 2009, the Slovak Republic will join the Euro zone with the Slovak Koruna being replaced by the EURO.
Činilo se kao da će Europa (euro-zona) izbjeći ekonomski “napad” iz Amerike i proći najgori dio globalnog usporavanja. Možda, ali znakovi za sada ukazuju da to neće biti baš tako. Sa ekonomijom od oko $12.2 bilijuna, euro-zona je druga po veličini nakon Američke. Da li će upasti u recesiju ili “samo” tvrdo pasti još se 
ne zna. Po nekim analitičarima, upravo je izgledno da će EU pasti u recesiju, dok će se Američka polako i otegnuto izvući ili je za dlaku izbjeći. Po drugima, Američka je već u recesiji koji mjesec. Recimo da je priča jednostavna: Od 2001. najveće ekonomije Njemačka i Francuska su bile potištene. Male zemlje, Irska i Španjolska su izvlačile Europu izvozom u Britaniju i van europe, te nekretninskim boom-om. Sada se nekretninski boom preokrenuo, jaki euro smanjuje izvoznu konkurentnost, Britanija i Amerika su rastom gdje su Njemačka i Francuska bile većinu ovog desetljeća + kreditna kriza + nafta od $140 + neugodna inflacija.
Više o Španjolskoj Martinsa-Fadesa grupaciji, Njemačkoj, Francuskoj u WSJ članku niže. I NYT ima slični tmurni outlook.
Spain, Ireland and Denmark are either in a recession or on the brink. Italy is stagnating. France is weakening fast. And Germany, the sturdy locomotive of European growth, is suddenly faltering — dashing most residual hopes that Europe could escape the upheaval in the United States.
U jednom od nedavnih Aktualnih Osvrta Instituta za Javne Financije, autor Ivica Urban analizira koliko će promjene u sustavu poreza na dohodak koje je Vlada stavila u efekt nedavno kao odgovor na veći rast cijena imati utjecaja. Zaključak analize je da kompenzacija raste sa visinom dohotka – za prvu kvintilnu skupinu (1/5 stanovnika) ona je 1%, za drugu 7%, za treću 16%, za četvrtu 23%, a za petu 50% – te su efekti kompenzacije vrlo skromni za većinu stanovništva. Izračuni se baziraju na podacima iz Ankete o potrošnji kućanstava DZSa.
Još o Adamu Smithu. Da ne ostane sa prošlim postom samo pokuda o nedovoljnoj čitanosti i razumjevanju Adama Smitha, odlučio sam prevesti jedan članka napisan povodom otkrivanja spomenika Smithu. Sada nema isprike da se nema nešto za pročitati o Adamu Smithu na Hrvatskom. Članak je dobio “odobrenje” prof. Gavin Kennedya iz Edinburgha sa bloga Adam Smith’s Lost Legacy, kao “odličan sažetak Smithovih pogleda.” Riječima Kennedya, “možda će potaknuti čiru čitanost njegovih knjiga.” Članak je iz kanadskog Financial Post.
Nije me bilo par dana i nisam imao pristup mom kompjuteru, pa vas nisam na vrijeme mogao obavijestiti/uputiti na događaj otkrivanja spomenika Adama Smitha u Edinburghu, 4. Srpnja 2008. Spomenik je otkrio Nobelovac Vernon Smith. Ovom statuom Smith, koji je umro prije više od 200 godina, je napokon dobio priznanje kao pionir ekonomske znanosti i osnove ekonomskog obrazovanja u zemlji rođenja i rada. Par manjih kipova i bista se nalazi drugdje u svijetu, ali ovo je jedini spomenik ove veličine i značaja (primjerice u kineskom SouthWestern sveučilištu se nalazi manji kip Smitha). Adam Smith Institute opisuje spomenik i Smitha.
“The Statue shows Smith in later life — he spent his last years in Edinburgh — but still strong. Behind him is a plough, modelled from a contemporary plough in the Scottish Farming Museum, reminding us of the agrarian economics which Smith supplanted. Before him is a beehive, a symbol of the industry on which he believed progress was based. On top is a globe on which Smith rests his hand — made invisible by his academic gown. The gown itself reminds us of Smith the philosopher, exploring eternal ideas; and behind, St. Giles’s Cathedral completes the evocation. From the other side, we see Smith’s 18thC dress, with the City Chambers beyond, reminding us of Smith the economist, dealing with practical matters. His neckware is modelled on that worn by Thomas Jefferson, his wig is based on one of George Washington’s — recalling Smith’s strong support for free trade with America.”
I tako, dok prošlogodišnju vijest o naličju britanske novčanice od £20 koju krasi Adam Smith su prenjeli svi naši mediji, ovaj događaj nisu popratili ni slučajno (valjda je benefit dodatnog članka u crnoj kronici veći od potencijalnog, intelektualno zahtjevnijeg članka o Adamu Smithu.) 
No to baš i ne čudi ako pratite pisanja o ekonomiji u Hrvatskim poslovnim medijima i novinskim sekcijama. Za Hinu, primjerice, Bogatstvo Naroda je “esej”. Vražji je to esej od 800-1000 stranica, ovisno o izdanju. Nitko u medijima i interesnim skupinama kojima mediji daju toliko pažnje, čini se, nije pročitao, a kamoli prožvakao, Smithovo djelo Bogatstvo Naroda. Da jesu, nebi svjesno zagovarali određene dobrotvorne politike koje Smith oštro napao i demontirao. Neću se loviti imena i pojedinih članaka (za sada), ali generalno sve vrvi od merkantilističke krvi (da namjerno sam rimovao!) – kroz implicitne ili eksplicitne pozive državi za protekcionizam, tarife, veće subvencije, devalvacija i poslovnih koluzija, vilinizacija uvoza i stranih kompanija (čitaj konkurencije izvana). Još samo fali da posegnu za obaveznim favoriziranjem domaćih kompanija. Ni Hrvatski sabornici nisu nevini od zagovaranja tih i takvih politika. Svima njima je posvećeno otkrivanje ovog spomenika velikanu ekonomske misli i slobodne trgovine. Hrvatskoj javnosti, a i akademiji starijeg naraštaja, Adam Smith je nepoznat, a kad se o njemu nešto i napiše ili kaže puno je predrasuda i krivih interpretacija o Smithovim razmišljanjima i teorijama. Sve je to žalosno, jer Bogatstvo Naroda je prevedeno na Hrvatski još davnih 1950tih. Novo izdanje (koliko ja razumijem, isto izdanje iz 1952. sa istim Hanžekovićevim predgovorom) je izašlo 2007. Da li će ga u 21. stoljeću napokon Hrvatska čitati?
Cronomy.org 