Dobre izjave … loše izjave

autora/ice cronomy

Par izjava koje su mi zapele za oko.

Puljanka Karla Kadum pogađa “u sridu”. Piše:

Naši sindikalni čelnici su nadasve neoriginalni, nezanimljivi i ideje s kojima izlaze su zastarjele. Njihovi nastupi u javnosti su neartikulirani, i najčešće se prijete za mikrofonom. Njihove poruke ne odražavaju pravo stanje onoga što se zapravo događa među onima koje zastupaju.

U Wikipediji stoji kako je Sindikat organizacija koju stvaraju radnici. Sindikat može predstavljati radnike u određenoj gospodarskoj grani ili u određenoj tvrtki, a uspostavlja se kako bi poboljšao i održao plaće, naknade i radne uvjete.

Ovi naši sindikati misle kako su pozvani na svako političko i gospodarsko stanje iznijeti svoje mišljenje. A iz njihovih izjava se najčešće da iščitati kako nisu upućeni čak ni u osnovne prilike onoga što komentiraju. Ali zato su plaće i beneficije koje uživaju jako dobre.

U kriznim trenutcima, svakako upola manjih razmjera nego što mediji nastoje stvoriti, rješenje i izlaz iz iste može se postići zajedničkim snagama, a ne napadima, iznošenjima rješenja, konstruktivnim djelovanjem u javnosti, potičući ljude na ono ponašanje koje će ih dovesti do realnog viđenja onoga što mogu učiniti kako bi pridonijeli poboljšanju i napretku društva u kojem živimo.

Kratko i točno. Hrvatski sindikati uistinu jesu u jadnom stanju – neki više, neki manje. Složio bi se da ima pokoji sindikat koji se drži svoje grane i interesa u njoj, pa obavljaju kvalitetnu funkciju (specijalizacija ima svoje benefite) iako bi bio u teškoj poziciji to dokazati. Umjesto u konstruktivnoj funkciji interesa radnika u određenim granama, naši generalni sindikati su ponajviše u funkciji populističkog paroliziranja i borbe za mikrofon na planu svega i svačega – od umirovljenika do plinske krize. Ne znam zašto se pridaje toliko važnosti konferencijama koje mnogi sindikati održavaju. Trošak odlaska na nju je sigurno veći od korisit. Zadnji istup SSSH je vrlo dobar primjer. Predložene mjere su u najboljem slučaju paušalne. (Ovdje i ovdje da ne citiram sve.)

Detaljnije ih se ne može opisati ili analizirati jer nisu detaljnije predložene. Možemo spekulirati kako bi se to trebao uspostaviti, tj. financirati subvencijski fond za mala i srednja poduzeća, ako se u isto vrijeme zamrzava rast poreza (doprinosa), prireza, i komunalnih naknada, tj. prihoda države na svim razinama. Zašto ne i za velika poduzeća? Ona se neće suočiti sa padom potražnje jer … su velika? Možda fond koji bi davao kratkoročne zajmove poduzećima koji, ne zbog svoje krivice, nisu u mogućnosti financirati obveze (tržište novca je smrznuto, opća nelikvidnost, banke se opiru izdavanju kredita, strana tržišta novca su nedostupna) ima smisla. (Ako su poduzetnici u problemima zbog svojih grešaka dubiozno je zašto bi ih poreznici izvlačili.) No trebali bi se upitati zašto je došlo do te situacije – nelikvidnosti i nedostupnosti sredstava. Državi se na jednu stranu uzima prihod kroz zamrzavanje rasta svih izvora. (Na istoj liniji je i ona glupost zabrane rada nedjeljom. Puf! ode još radnih mjesta i prihoda od doprinosa, bar u kratkoročnom roku. Dugoročno se svi zbog toga otpušteni mogu zaposliti negdje drugdje, ali to dugoročno kod nas previše traje u odnosu na neke druge države.)

Na drugu stranu, od države/Vlade se traži obnašanje i financiranje raznih funkcija tokom recesije kako bi podržala ekonomsku aktivnost, pomogla kućanstva i privatni sektor. Nedostatak prihoda nad rashodom država će posuditi i tako vrlo moguće izvući novac, koji je HNB upumpau u sistem i koji je mogao završiti u rukama malih i srednjih poduzeća. (standarni proces istiskivanja). Perverzna situacija u kojoj država posuduđuje novac kako bi osnovala i financirala subvencijski fond za mala i srednja poduzeća koja ne mogu financirati neke obveze jer je država isisala novac za potrebe tog fonda, uz ostale fondove i programe koji se traže od države. Taka perverzni krug preraspodjele kroz koji se stvaraju troškovi možemo vrtiti na još koji način, ali uvijek ćemo završiti u močvari.

Prijedlog koji je dobio najviše pozornosti u medijima je moratorij na rast cijena na koje država i lokalna samouprava izravno ili neizravno utječe. Vatrogasne mjere koje ne znamo ni što znače. Država utječe na 100tine cijena u državi kroz poreze i potražnju za proizvodima – od krofni za javne službenike, do raznih metala za proizvodnju oružja. I cijena rada je nešto na što država utječe, bar na cijenu rada javnih službenika. Kad je prije par tjedana trebalo iznuditi povišicu za radnike u javnom sektoru i nije bilo kompromisa sa Vladom, sindikatima uključujući SSSH nije bilo na pameti tražiti “moratorij”. Ali sada kad je povećanje plaće dobiveno, sad možemo tražiti zamrzavanje rasta cijena i, bez šale, “smanjenje troškova administracije.” Mislim da bi se vodstvo SSSH mogli sakriti na Jabuku zbog ovakvih izjava i zahtjeva da nitkome u javnosti ne bi falili. (Iako pretpostavljam da sindikat nikada nije uključivao cijenu rada kao jednu od cijena za raspravu. Uvijek su neke druge cijene u igri.)

Zahtjev je vjerojatno orijentiran na cijene javnih usluga i nekih proizvoda koje država i lokalna samouprava proizvodi i pruža, ali SSSH traži i moratorij na “ostale troškove kućanstva i poduzeća” i općenito rastom cijena u zemlji jer treba “očuvati standard građana i konkurentnost.” Koja je to vjerojatnost i opasnost da cijene rastu za vrijeme recesije da ih treba zamrznuti? Koje bi bile posljedice privremenog zamrzavanja cijena? Ograničavanje prihoda poduzećima natjeralo bi ih na otpuštanje radnika. To je što sindikat želi? Opet, na istoj liniji je zabrana rada Nedjeljom – manjih prihod i mogućnost profita tjerna na otpuštanje radnika. Još sam mislio da bi moratorij na cijene bio zbog mogućnosti općeg pada cijena (deflacije) što je opet prilično loše za poduzeća i zaposlenost. Ali ne, sindikat nekako vide opasnost od rasta cijena, jer kad ukupna potražnja u državi (znatno) padne trgovci na veliko i malo imaju tendenciju povećati cijene.

Za imati naumu je da nema “besplatnih” mjera. Netko negdje plaća za ovu ili onu zabranu, zamrzavanje, zaduživanje, subvenciranje. Nema besplatnog ručka. Mislim da što su mjere vatrogasnije, na-vrat-na-nos, populističke naravni, to su skuplje, uz dodatnu nesigurnost koje sve posljedice donose jer jednostavno ne možemo sve predvidjeti. Legitimno pitanje za sve sindikate i ostale jest koje stimulacijske mjere Hrvatska ima na raspolaganju (ako ih uopće ima) i kako se konstruktivno i detaljno mogu donjeti. To je ono što sugrađanka Karla gore traži i zašto je njena izjava vrlo dobra, a SSSH-ova vrlo loša.

Na kraju jedna dobra izjava. Velimir Šonje za SEEbiz.

Na pitanje oko kretanja daljnjeg zaduživanja države i prognozama za 2009. Šonje odgovara da ne treba imati iluzija da bi neke sretne okolnosti mogle ovu godinu učiniti boljom nego što očekujemo. „Svi segmenti javnoga sektora predugo su ignorirali upozorenja, ušli su u godinu s prenapuhanim proračunima i prvih će par mjeseci oni usisati najveći dio slobodnih financijskih sredstava, tj. zaduživat će se kolikogod mogu, a potom će raditi velike rebalanse ili će generirati lance neplaćanja s dodatnim učinkom na produbljavanje recesije“ dovršio je Šonje.

Oglasi

2 komentara to “Dobre izjave … loše izjave”

  1. Meni je od svih sindikalnih zahtjeva najfascinantniji onaj kad traže da minimalna plaća dosegne 50% prosječne. Pa elementarna matematika kazuje da je to nemoguće, odnosno da svako povećanje minimalne plaće automatski povlači za sobom i povećanje prosječne.

  2. Kad sindikati pocnu davati izjave za mir u Gazi i zahtjevati povlacenje izraelskih snaga jasno je da su se potpuno izgubili i definitivno bi se trebali vratiti korijenima.

%d bloggers like this: