Posts tagged ‘Sindikati’

20. prosinca 2013

Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru

autora/ice cronomy

Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.

Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:

zaposlenost

Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]

Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.

Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.

Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.

Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa  primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.

Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)

Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.

Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.

S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.

Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana.  Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.

Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)

Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih  zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.

Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.

Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)

Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.

Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.

Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.

Oglasi
03. prosinca 2010

Sindikalna demagogija

autora/ice cronomy

Ante Majić na svom blogu piše što su hrvatski sindikati napravili za hrvatske radnike. Ništa (posebno) i onda još gore. Znam da to zvuči oštro, nepravedno, ljuto, nekorisno ili pak (zašto ne) “neoliberalno.” Ali je ipak u suštini pitanja točno. Kako kaže Majić,

“Gospodo, ako je tko podijelio Hrvatsku na javni i privatni sektor, onda ste to upravo Vi – sindikati.”

Majić je potpuno u pravu i djelim identične frustracije. I nisam jedini, jer u biti polazim od stajališta i mišljenja koja vidim i čujem. Često čujem od ljudi da je temeljni problem hrvatskog tržišta rada da ista pravila ne vrijede za javni i privatni sektor. Iako je zakonodavna strana tog tržišta domena Vlade i Sabora, sindikati kao vrhunski specijalni interesi, vrše toliku presiju i demagogiju da je njihova uloga i odgovornost enormna (zapravo ključna). I ne samo na zakonodavstvo već i javne financije. To se pokazalo takvim u dva primjera koja Majić navodi. Sindikati i Vlada koja im podilazi su ti koji koče reforme javnog sektora i zakona o radu jer kad bi se izjednačila prava radnika u javnom sa onima u privatnom sektoru javnim sektor bi pretrpio određeni “downsizing.”  Ovako je gore od statusa quo. Sada, kako stvari i odnosi stoje, sindikati svojim “zalaganjem” narušavaju stanje u hrvatskoj.

Oznake:
02. kolovoza 2009

Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

04. ožujka 2009

EU, Ukrajina, Koreja

autora/ice cronomy

EU je odbila Istočnu Europu

read more »

07. veljače 2009

Tko bi reko’ da nije trebalo biti tako

autora/ice cronomy

Trgovački lanci izigrali zabranu rada nedjeljom.

Očito smo svi skupa maloumni kad smo tolike godine radili ovakav zakon, zaprepaštena je Dragica Mišeljić, predsjednica Sindikata trgovine. Naime, to što prodavači u Getrou rade uzastopce svaku nedjelju otkako je rad trgovinama nedjeljom zakonom zabranjen, nije kršenje zakona.

– Inventure su se radile izvan radnog vremena i nije cijeli mehanizam bio u pogonu. Ako ljudi pune police, tko kaže da za to nisu plaćeni? Ne možemo generalizirati – poručuje Zlatko Mehun, Vladin glasnogovornik.

Vjerojatno jesu plaćeni samo kako? Ono što je mene zanimalo je pitanje zašto više radnika, pogotovo u ovim niže plaćenim poslovima u trgovini u Hrvatskoj, nije plaćeno po satu? Kome smeta uvođenje jednostavnih satnica i evidencija gdje se zna tko koliko radi, koliko je za to plaćen i kada treba dobiti slobodan dan (ako ga želi naravno)? Možda postoje neke zakonske, lobijske ili kognitivne prepreke u koje ja nisam upućen?

Davorko Vidović iz SDP-a ustvrdio je da je Zakon o trgovini iskompromitiran jer je pokazao nepotrebnost u odnosu na intenciju. – Moglo se očekivati da će se ovako nepripremljen i neosmišljen zakon lako izigrati – kaže Vidović.

E da, zakon o neželjenim (nenaumljenim) posljedicama nije izbjegao djelovati ni ovaj put. Opet se razmatrao i predlagao zakon uzimajući u obzir ono što je trebao postići, a ne ono što će zakon zapravo postići. To me podsjeća na jednu priču koju sam “davno” počitao. (via Mankiw) Vezano je za uvođenje poreza (a pojednostavljeno možemo gledati na povećanje troškova zbog zabrane rada nedjeljom kao na uvođenje višeg, novog poreza koji povećava troškove) na jednu grupu, a veći troškovi se onda svale na drugu grupu i zakon ne postigne ono za što je namjenjen.

Quebec energy consumers – not just energy producers – are the ones who will end up paying for the province’s new green fund. The bills are in the mail. It wasn’t supposed to be this way: When the provincial government imposed the country’s first carbon tax last fall, it wanted producers to pay. But just as oil refiners have already done, Gaz Métro started passing on the cost of the carbon tax this month….

“They said consumers would not pay for this – and now here we are, paying for it.” …

Pascal D’Astous, a spokesperson for Béchard, said yesterday the government never intended to compel companies alone to pay for the green fund. “How could we ever have such a mechanism?” he asked. “We’re in a market economy. We could never prove whether or not the carbon tax was or was not part of their prices.”

Tako da, nije zakon izigran. Mi unatoč garnituri ipak ne živimo u dogovorno-komandnoj ekonomiji.

11. siječnja 2009

Dobre izjave … loše izjave

autora/ice cronomy

Par izjava koje su mi zapele za oko.

read more »

%d bloggers like this: