Posts tagged ‘Ekonomska Politika’

« Stariji Unosi  |  
22. travnja 2014

Beskorisnost “neoliberalizma” (587459-ti put)

autora/ice cronomy

Više od 2 mjeseca bez blogiranja. Loše.

Mislim da postoje dva načina da postanete nerelevantni. (1) da jednostavno propadnete u zemlju. Nisam u zemlju propao, samo sam veoma zauzet. (2) način da postanete nerelevantan u javnoj diskusiji je da kao intelektualac, akademik, stručnjak, itd. pišete i diskutirate o …. wait for it …. nerelevantnim temama, idejama, riješenjima. Mislim da to izbjegavam.

[1] Nema boljeg da uzavre blogerovu krv nego beskorisno laprdanje grupice intelektualnih nulera pozera, koji se skrivaju iza beskorisnih fraza i ispuhanih ideoloških koncepata, a tobože pokušavaju potaknuti nekakvu društveno korisnu intelektualnu raspravu.

Slučaj je to sa skupinom akademika i ekonomista, izgleda dobrim djelom okupljenih oko HDZ-a, koji uzroke sadašnje recesije u Hrvatskoj vide u “prihvaćanju i upotrebi neoliberalne ideologije, ideokracije i mitologije“:

  • neoliberalizam je dotukao Hrvatsku;
  • neoliberalizam je opasan za opstanak malih naroda;
  • domaći ekonomisti krivi su za njegovo promoviranje;
  • domaći ekonomisti krivi su za trajanje krize u Hrvatskoj;
  • domaći ekonomisti krivi su za nastajanje krize u Hrvatskoj;
  • privatizacija je loša;
  • državni kapitalizam je dobar;
  • prosvijećeni državni kapitalizam je još bolji;
  • treba studirati Marxa;
  • neokolonijalizam;
  • baba roga;

Mediji su te pompozne i ‘maštovite’ teze naravno bezrezervno prenijeli. Na 24 stranice rada neoliberalizam je spomenut 92 puta, u raznim oblicima, a opet ništa korisno nije rečeno. Keynes i kejnzijanstvo je spomenuto 43 puta, bez da je jednom opisan način kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. Paradoksalno, javne investicije na tragu (krute) kejnezijanske politike i državno vlasništvo poduzeća karakteriziralo je vladavinu HDZ-a do 2012.  Ali, neoliberalizam je kriv.  (Da li je intelektualno nepošteno od mene da ne želim proslijediti direktan link na rad?)

Jednom sam rekao, a sad ću ponoviti: koncept i sam izraz neoliberalizam ima malo, ako ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra. Koriste je ekonomski polu-pismeni, ali najglasnij komentatori koji vode diskusije (da ne kažem glavnu riječ) koristeći se tobože samo-očitim “istinama” i poštapalicama kao zamjenom za suvislu misao. Nažalost, u društvu u kojem još uvijek vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ekonomske teorije i diktat države, ne čudi da upravo takvi dobivaju medijskog prostora.

No, sigurno je bez trunke nedoumice da to nije rasprava koja će pomoći u rješavanju problem recesije, nekonkurentnosti i stagnacije Hrvatske ekonomije, ili uopće razumijevanju istog. Čitajte Marxa do mile volje, no kao što je Željko Ivankovoć jednom napisao, ovo je odličan primjer “diskusije koja onemogućava oporavak.”

Uz to, ovakvi ispadi HDZ-ovaca stranci daju imidž potpuno beskorisne stranke koja  se sama sa sobom ne može dogovoriti što hoće i što predstavlja. Podvodni tuneli, Marx, korupcija i nacionalizam, sve je jedno veliko ništa, a ne politička opcija. Nažalost, i to je loše za Hrvatsku. Demokracija i zemlja je na dobitku sa kvalitetnom oporbom koja je vlasti stalno za petama i tjera je na inovativna razmišljanja i poteze. Ovako, SDP i drugi ne moraju puno brinuti od “koncepcijski zbunjenog” HDZa i može dati mozak na pašu.

[2] Ništa bolji ne vidim nedavni intervju sa renominiranim ekonomistom Zvonimirom Baletić-em u Globusu.  Doduše, umjesto neoliberalizma, Baletić se bacio na teorije zavjere o diktatu ekonomske politke izvana,  funkcionerima iz Bruxellesa i “zlim” kapitalistima. Mišljenja se predstavljaju kao činjenice (precjenjenost kune), ekonomska politika kao ishod klasne borbe (štednja). Što reći? Bilo kakva replika je suvišna jer bi samo dala dozu kredibiliteta idejama i tezama koje su same beskorisne za bolje sutra. Čitav tekst je dostupan ovdje, no u biti je gubitak vremena.

[3] Doduše, ako si već date truda i pročitate originlani rad pod [1] i intervju pod [2], onda idite korak dalje i usporedite te tekstove sa primjerice intervjuom sa Velimirom Šonje, Zdravkom Petkom, ili Maruškom Vizek. (Još ih ima, ne mogu sve izdvojiti.) Koliko je puta spomenut neoliberalizam, krupni kapital, nekolonijalizam, Marks? 0 puta, jer su 0 puta bili korisni za raspravu i odgovore na pitanja.

Da, moguće je odgovoriti na ekonomska pitanja i problematiku u Hrvatskoj, BEZ prizivanja neoliberalizma!!

Priznajem, vjerojatno sam pristran u svojoj selekciji. Pristran sam prema diskusiji koja se bazira na realnosti Hrvatske ekonomije, modernom razumijevanju ekonomije, a ne nekim umišljenim scenarijima i fetišu traženja krivca za recesiju. No, vjerojatno sam kriv za recesiju u Hrvatskoj. Ispričavam se.

 

Posted in Ekonomska Politika | 3 komentara »

Oznake: , ,
26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

Posted in Ekonomski Rast, Knjiga | 3 komentara »

Oznake: , , ,
16. studenoga 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

read more »

Posted in BDP, Ekonomska Politika, Makroekonomija | 4 komentara »

Oznake: , , , , ,
13. travnja 2012

Što si ti to samljeo?? – Razmišljati dalje od prvog koraka

autora/ice cronomy

Pohvala ministru Čačiću. Velika pokuda Ljubi Jučiću.

Neizbježno je, bar u demokratskim zemljama, da kad se raspravlja o ekonomskoj politici to znači mješanje ekonomije i politike. Kako kaže Thomas Sowell, ekonomski principi ostaju isti, ali šansa da će se potpuno primjeniti je znatno smanjena. To treba razumijeti. Mnogo puta i sami ekonomisti zaborave da ekonomske politike provode izabrani političari što znači da i njihove motivacije i ponašanje treba razumijeti, ne se samo žaliti na njih.

No nisu samo političari jedini kratkovidni. Birači, mediji a posebno interesne skupine poput sindikata, naklonjenji su razmišljati o ekonomskoj politici samo kroz jedan korak: koja je politika ili intervencija najpoželjnija, u danom trenutku, za rješavanje nekog društveno-ekonomskog problema. Rijetko kada se razmisli hoće li ta politika postići svoj cilj. Tako smo svjedoci raznim ekonomskim politikama koje ne samo da nikada zapravo ne donose rezultate za koje su načelno bile namjenjenje, već se u biti nikada ni ne preispitaju da li donose rezultate.

Jedan od razloga implementacije loših politika je upravo ne razmišljanje dalje od prvog koraka, iza neposrednih željenih namjera. Ne radi se samo o tome da određene politike neće postići željeni rezultat, već da li razumijemo mehanizme i karakteristike procesa koji sljede implementaciju određene politike.

Test toga je pitanje – “I što će se dogoditi onda”?

Pitanje možete postavljati ponovo i ponovo, sve dok ne dobijete suvisli odgovor koji uzima sve dobre i loše strane određene politike. Ekonomisti neće biti iznenađeni da manipuliranje cijenama i njihovo ograničavanje rezultira nestašicom. Oni koji ne razmisle dalje od prvog koraka “očitih” riješenja hoće.

Primjerice, uzmimo porast cijene benzina i prijedlog, koga drugog nego sindikata, kako da se ona “smanji”. Ako se Vlada odrekne 1.20kn (auto)cestarine cijena litre će pasti za 1.20kn. Ne samo da je izračun vjerojatno vrlo pogrešan, jer malo toga u tržišnim mehanizmima prati aritmetički izračun +/- gore-dolje, već je odličan primjer razmišljanja samo o prvom koraku.

Sarkastična reakcija ministra Čačić koji je pokazao da se može i mora razmišljati dalje od prvog, refleksnog, koraka kako “riješiti” neko pitanje je vrlo osvježavajuća. Posebice  Video odgovora pogledajte na linku.

‘Ako Vlada intervenira, to će biti ugrožavanje standarda građana. Čuo sam danas neke fantastične ideje sindikata da treba skinuti iz cijene benzina 60 lipa za ceste i 60 lipa autoceste. To je izvrsno! Bit će 1,20 kuna jeftinije gorivo, a onda ćemo iz budžeta otplaćivati kredite za ceste i autoceste, a da bismo budžet napunili, onda ćemo staviti neki novi porez u istom tom iznosu. To su ta genijalna rješenja’, kazao je (cinično) Čačić.

Nažalost daleko smo od redovite uporabe ovog jednostavnog pitanja i mentalne vježbe. Odgovori i riješenja se i dalje serviraju ad hoc, bez promišljanja, bez ekonomskih principa i razmišljanja unaprijed čemu zapravo vode. I to od onih od kojih se očekuje bolje. Ili možda ne više?

Ljubo Jurčić, u prilogu Otvorenog o Petrokemiji, 27.3. još jedan primjer razmišljanja samo o prvom koraku. Verbatim:

Petrokemija je više od obične kompanije. Petrokemija znači i Kutina. Bez Petrokemije vi nemate Kutine, a razvoj tog kraja ne može se prepustiti privatnom sektoru odnosno privatnom vlasniku jer ulazak privatnog vlasnika u Petrokemiji znači da on direktno ili indirektno uzima na sebe odgovornost za razvoj Kutinskog kraja. 

Novinar: Kako to da se državi niti jedno poduzeće ne isplati, a privatniku se isplati? [iako je ovo pitanje novinara blesavo, nemojmo na njega pikirati. Njegov je zadatak pitati ‘sočna’ pitanja za zanimljivu reportažu.]

Većina proizvodnje u Hrvatskoj je neisplativa zato što ekonomska politika stvara takve uvjete da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti onda se riješenja nalaze u privatizaciji ili domaćim ili stranim investitorima i to ide na ruke privatnom sektoru, privatnim investitorima, koji zbog uvjeta koje je stvorila ekonomska politika umanje vrijednost tih kompanija i tako da potencijalno puno veću vrijednost dobivaju za puno manju cijenu ili puno manju vrijednost.

Jurčić političar ili Jurčić ekonomist? Ni jedno, već populist, što je posebno poražavajuće za netkog tko ima dokatorat iz ekonomije i paradira se po medijima kao stručnjak i spasitelj. Da je Jurčić i malo razmislio unaprijed i potražio odgovor na “što će se dogoditi onda” ne bi izvalio da privatizacija ide na ruku privatnom investitoru tako da on umanji vrijednost kompanija. Za zgroziti se. Zašto se ovo uopće našlo u prilogu Otvorenog?

Čitava posljednja rečenica je zagonetka zamotana u enigmu. Što je on tu samljeo? Zar nije PTKM pokazala da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti? Zar domaći investitori smanjuju vrijednost PTKM jer ulažu u nju? Ne znam u kakvim su odnosima Čačić i on, ali bi Čačićevo sakrastično zapažanje da “imamo mi tih stručnjaka u našoj javnosti” i u ovom bi slučaju bile potpuno na mjestu.

P.S. Ako želite knjigu, a ‘kao’ niste vični internet pretraživanju, pošaljite mi email.

Posted in Ekonomska Politika | 23 komentara »

Oznake: , , ,
13. ožujka 2012

Adama Smitha vrijedi čitati i danas

autora/ice cronomy

Da, 9. Ožujka 1776. je Bogatstvo Naroda Adama Smitha objavljeno, kao što Monopolizam blog ističe. Što se još značajno iste godine dogodilo?

Unatoč tome što se nevidljiva ruka konstantno ističe kao jedan od najvažnijih doprinosa, sam Smith je toj metafori pridavao malo važnosti. U čitavom radu spominje se samo jednom. Bogatstvo Naroda je primarno bio “napad” na merkantilizam i tu je zadaću fantastično obavio. Usput je vjerojatno i začeo zasebno područje političke ekonomije i kasnije ekonomije.

Da li je knjiga relevantna i danas? Iako možemo reći, kao što povjesničari misli često kažu, da je čitava povijesti misli irelevantna, mislim da je Adam Smith koristan i danas.  Struje merkantilističke misli u Hrvatskoj, po kojima je uvoz svega loš i ‘nužnost’ domaćeg uzgoj banana samo očita istina, su još jake. Kako i zašo ne znam. (Tj. pravo pitanje je što se to predaje po fakultetima o međunarodnoj trgovini pravi je misterij.)

Nije anti-merkantilizam jedino gdje su njegove ideje korisne. O isprva neshvatljivim događajima i kolektivnim utjecajima poput ovih …

“Moramo   shvatiti  da  imamo višak pamuka, koji treba izvoziti. Zahtjevi tekstilne industrije da se zabrani izvoz pamuka su kratkovidni”,  izjavio je Nayan Mirani, potpredsjednik udruženja proizvođača i trgovaca pamukom.

Indija je drugi najveći proizvođač pamuka u svijetu, a u trenutku kada je uvela zabranu izvoza imala je naručeno 2,5 milijuna bala, prenio je BBC. Izvoz premašuje Vladine ciljeve, a dužnosnici tekstilne industrije smatraju da je zabrana neophodna radi sprečavanja pojave manjka na domaćem tržištu.

… Smith ima što reći.

“People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty and justice. But though the law cannot hinder people of the same trade from sometimes assembling together, it ought to do nothing to facilitate such assemblies; much less to render them necessary.” (Book I, Chapter X)

Posted in Adam Smith, Ekonomska Politika | Komentari isključeni za Adama Smitha vrijedi čitati i danas

Oznake: , ,
06. veljače 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

Posted in Ekonomska Politika, Ekonomska Povijest, In English, Politika, Reforma | 1 Comment »

Oznake: , ,
13. kolovoza 2009

Thatcher i naopako razmišljanje

autora/ice cronomy


Ja sam malo “zaspao” ovdje, ali Kolovoz je, svi su nekako zaspali, na godišnjem, na plaži. Čeka se valjda “uzbudljiva” jesen. Jesen će biti uzbudljiva za mene sigurno ali i za mnoge druge. U međuvremenu.

read more »

Posted in Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije, Kosor-Lider-Vlada | 1 Comment »

Oznake: , , , ,
25. srpnja 2009

Vidošević sažeto

autora/ice cronomy

Vidoševićev summa summarum.

“Temelj vođenja ukupne gospodarske politike uvijek se ogleda kroz strukturu proračuna i pogrešno je kretati prvenstveno s mjerama koje se bave povećanjem prihoda jer je to očuvanje dosadašnje politike. Put je u drastičnom smanjenju rashodovne strane proračuna. Problem hrvatskog fiskusa nije u prihodnoj strani proračuna nego u razini rashoda, a posebno u distribuciji tih rashoda koji, nažalost, ni u dovoljnoj ni u mogućoj mjeri nisu bili usmjereni u gospodarstvo. Novi rebalans proračuna morao bi biti rješenje do kraja 2010., a u tom bi se razdoblju izradila proračunska slika za idućih pet godina, što bi bio jasan pokazatelj kakvu Hrvatska ima viziju budućnosti. … “

Zašto Nadan Vidošević ne bi bio ministar financija? Zar ne bi tamo postigao više rezultata nego kao predsjednik republike?

Posted in Ekonomska Politika, Kosor-Lider-Vlada, Politika | 2 komentara »

Oznake: , ,
29. lipnja 2009

Još “jednog te istog”

autora/ice cronomy

Pad BDPa u prvom tromjesečju je okrenulo (vratilo) raspravu na proračun i deficit. Vladina procjena u ožujskom rebalansu da će deficit biti oko 5 milijardi kuna za ovu godinu se pokazala podcjenjenom.

read more »

Posted in Fiskalna, Javne Financije, Reforma, Sanader-Lider-Vlada | 3 komentara »

Oznake: , , , ,
18. veljače 2009

Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama

autora/ice cronomy

Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)

ei_antirArgument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.

Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.

Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.

Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007.  U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.

Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.

Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.

Posted in BDP, Deficit, Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Monetarna, Recesija | Komentari isključeni za Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama

Oznake: , , , , ,
« Stariji Unosi  |  
%d blogeri kao ovaj: