Mnogo je problematika i mutnih zona oko mirovinskog sustava u gotovo svakoj zemlji u svijetu. Teško ih je sve sintezirati i na sve se osvrnuti. Diskusije i oštre debate oko mirovinskog sustava, njegovog financiranja i njegove budućnosti su izronile posljednjih desetljeća zbog jednostavnog problema: veći dio stanovništvo stari, odlazi u mirovinu i živi duže u odnosu na broj novih radnika koji bi trebao financirati taj segment društva. Negdje je problem umirovljenje tkz. “baby boomers”, a negdje, kao kod nas, panično je veliki demografski deficit (već spomenut ovdje) i već sada jedan od najgorih omjera umirovljenika/osiguranika. Uglavnom, prepoznavanje tog problema dovelo je do reformi i novih alata kojima bi se trebala osigurati ili barem pridonjeti održivosti mirovinskog sustava. Ali naravno, potezi reforme, rasprave oko istih i potencijalna riješenja su vrlo tehnička, nedovoljno upućenima (što nije nužno njihova krivica) su nerazumljiva iako razumiju temeljni problem neodrživosti postojećeg sustava, a onda uz to rasprave su zapaprene političkim ideologijama i pristranostima što samo muti čitavu diskusiju. Pa tako i nedavno kod nas.
Dok je poznavanje i razumjevanje svih tehničkih problema reformi zahtjevan zadatak, problem je u suštini, kod svih tako i kod nas, samo jedan.
Cronomy.org 