Posts tagged ‘Politička Ekonomija’

« Stariji Unosi  |  
22. travnja 2014

Beskorisnost “neoliberalizma” (587459-ti put)

autora/ice cronomy

Više od 2 mjeseca bez blogiranja. Loše.

Mislim da postoje dva načina da postanete nerelevantni. (1) da jednostavno propadnete u zemlju. Nisam u zemlju propao, samo sam veoma zauzet. (2) način da postanete nerelevantan u javnoj diskusiji je da kao intelektualac, akademik, stručnjak, itd. pišete i diskutirate o …. wait for it …. nerelevantnim temama, idejama, riješenjima. Mislim da to izbjegavam.

[1] Nema boljeg da uzavre blogerovu krv nego beskorisno laprdanje grupice intelektualnih nulera pozera, koji se skrivaju iza beskorisnih fraza i ispuhanih ideoloških koncepata, a tobože pokušavaju potaknuti nekakvu društveno korisnu intelektualnu raspravu.

Slučaj je to sa skupinom akademika i ekonomista, izgleda dobrim djelom okupljenih oko HDZ-a, koji uzroke sadašnje recesije u Hrvatskoj vide u “prihvaćanju i upotrebi neoliberalne ideologije, ideokracije i mitologije“:

  • neoliberalizam je dotukao Hrvatsku;
  • neoliberalizam je opasan za opstanak malih naroda;
  • domaći ekonomisti krivi su za njegovo promoviranje;
  • domaći ekonomisti krivi su za trajanje krize u Hrvatskoj;
  • domaći ekonomisti krivi su za nastajanje krize u Hrvatskoj;
  • privatizacija je loša;
  • državni kapitalizam je dobar;
  • prosvijećeni državni kapitalizam je još bolji;
  • treba studirati Marxa;
  • neokolonijalizam;
  • baba roga;

Mediji su te pompozne i ‘maštovite’ teze naravno bezrezervno prenijeli. Na 24 stranice rada neoliberalizam je spomenut 92 puta, u raznim oblicima, a opet ništa korisno nije rečeno. Keynes i kejnzijanstvo je spomenuto 43 puta, bez da je jednom opisan način kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. Paradoksalno, javne investicije na tragu (krute) kejnezijanske politike i državno vlasništvo poduzeća karakteriziralo je vladavinu HDZ-a do 2012.  Ali, neoliberalizam je kriv.  (Da li je intelektualno nepošteno od mene da ne želim proslijediti direktan link na rad?)

Jednom sam rekao, a sad ću ponoviti: koncept i sam izraz neoliberalizam ima malo, ako ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra. Koriste je ekonomski polu-pismeni, ali najglasnij komentatori koji vode diskusije (da ne kažem glavnu riječ) koristeći se tobože samo-očitim “istinama” i poštapalicama kao zamjenom za suvislu misao. Nažalost, u društvu u kojem još uvijek vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ekonomske teorije i diktat države, ne čudi da upravo takvi dobivaju medijskog prostora.

No, sigurno je bez trunke nedoumice da to nije rasprava koja će pomoći u rješavanju problem recesije, nekonkurentnosti i stagnacije Hrvatske ekonomije, ili uopće razumijevanju istog. Čitajte Marxa do mile volje, no kao što je Željko Ivankovoć jednom napisao, ovo je odličan primjer “diskusije koja onemogućava oporavak.”

Uz to, ovakvi ispadi HDZ-ovaca stranci daju imidž potpuno beskorisne stranke koja  se sama sa sobom ne može dogovoriti što hoće i što predstavlja. Podvodni tuneli, Marx, korupcija i nacionalizam, sve je jedno veliko ništa, a ne politička opcija. Nažalost, i to je loše za Hrvatsku. Demokracija i zemlja je na dobitku sa kvalitetnom oporbom koja je vlasti stalno za petama i tjera je na inovativna razmišljanja i poteze. Ovako, SDP i drugi ne moraju puno brinuti od “koncepcijski zbunjenog” HDZa i može dati mozak na pašu.

[2] Ništa bolji ne vidim nedavni intervju sa renominiranim ekonomistom Zvonimirom Baletić-em u Globusu.  Doduše, umjesto neoliberalizma, Baletić se bacio na teorije zavjere o diktatu ekonomske politke izvana,  funkcionerima iz Bruxellesa i “zlim” kapitalistima. Mišljenja se predstavljaju kao činjenice (precjenjenost kune), ekonomska politika kao ishod klasne borbe (štednja). Što reći? Bilo kakva replika je suvišna jer bi samo dala dozu kredibiliteta idejama i tezama koje su same beskorisne za bolje sutra. Čitav tekst je dostupan ovdje, no u biti je gubitak vremena.

[3] Doduše, ako si već date truda i pročitate originlani rad pod [1] i intervju pod [2], onda idite korak dalje i usporedite te tekstove sa primjerice intervjuom sa Velimirom Šonje, Zdravkom Petkom, ili Maruškom Vizek. (Još ih ima, ne mogu sve izdvojiti.) Koliko je puta spomenut neoliberalizam, krupni kapital, nekolonijalizam, Marks? 0 puta, jer su 0 puta bili korisni za raspravu i odgovore na pitanja.

Da, moguće je odgovoriti na ekonomska pitanja i problematiku u Hrvatskoj, BEZ prizivanja neoliberalizma!!

Priznajem, vjerojatno sam pristran u svojoj selekciji. Pristran sam prema diskusiji koja se bazira na realnosti Hrvatske ekonomije, modernom razumijevanju ekonomije, a ne nekim umišljenim scenarijima i fetišu traženja krivca za recesiju. No, vjerojatno sam kriv za recesiju u Hrvatskoj. Ispričavam se.

 

Posted in Ekonomska Politika | 3 komentara »

Oznake: , ,
25. kolovoza 2013

Te dosadne krivulje ….

autora/ice cronomy

… a i moralnost je nepotrebna.

SaturdayMorningCereal1

Završetak stripa pogledajte ovdje.

Posted in Uncategorized | 1 Comment »

Oznake:
13. prosinca 2012

O političkoj podršci reforme radnog zakonodavstva

autora/ice cronomy

Blogeri i kolumnisti Banka Magazina vrlo su aktivni i raspisani. Morate ih čitati.

Primjerice, Milan Deskar Škrbić je vrlo dobro sažeo rad Svjetske Banke o vezi ishoda na tržištu rada i zakonodavstva o zaštiti zaposlenja (Employment Protection Legislation ili  EPL nadalje) u Hrvatskoj.

Ja ću se osloniti na njegov sažetak i malo elaborirati o temi koju je on postavio u svom naslovu – “Tko zapravo profitira uz rigidno radno zakonodavstvo” – ali se samo kratko, na kraju svog teksta, dotaknuo toga. Iz Škrbićevog teksta mogli smo iščitati naznake o onima koji profitiraju uz rigidni EPL, iako je potpuni odgovor izostao. Mislim da pitanje iz naslova možemo i preformulirati bez da izgubimo suštinu kao ‘Tko podržava određene politike na tržištu rada?’ ili ‘Tko (ne) podržava reformu tržišta rada?’

S rizikom da ponavljam one “očite istine” koje svi znaju, stanje na hrvatskom tržištu rada vrlo je loše. Škrbić i Svjetska Banka su to dobro dokumentirali: stopa aktivnosti je niska, (45% ukupno stanovništvo), astronomskih 60% nezaposlenih je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti za one 15-64 godine je oko 52%.

Vidjeli smo i jučerašnje podatke o broju nezaposlenih. (iako ta mjera baš i nije najbolja) Osim toga, tržište rada je dualizirano, o čemu se također nedavno pisalo u Banci, iako sam dojma da se općenito manje o tome raspravlja stručno i po medijima.

Neki od tih ishoda rezultat su duboke i dugotrajne recesije u Hrvatskoj (npr. ukupni broj nezaposlenih). Neki drugi loši ishodi nisu rezultat recesije već su od prije prisutni kao stalne karakteristike hrvatskog tržišta rada. (npr. niska stopa participacije) Oni su rezultat strukturnih problema tržišta rada.

Sadašnje nefleksibilno radno zakonodavstvo  ne pridonosi poboljšanju te situacije. Vjerojatno upravo suprotno: otežava stabilizaciju i oporavak tržišta rada. A o važnosti reforme ZORa se mnogo govori i raspravlja.

Ono o čemu se pak daleko manje raspravlja je politička ekonomija te reforme.

Ovaj rad Svjetske Banke  je tek u jednom kratkom paragrafu, doslovce posljednjem u tekstu, spomenuo da su promjene ZORa i EPLa politički teške. Primarni cilj ovog rada je ipak bio da ocjeni rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva, ponudi podršku u dizajniranju moguće zakonodavne reforme i stimulira diskusiju. Ova riječ ‘moguće’  je  ključ čitave diskusije.

No i kad želi stimulirati diskusiju, Svjetska Banka u Hrvatskoj (a i Škrbić, iako ga ne želim kritizirati jer ga ne poznajem) izgleda ima potrebu biti politički korekta pa nije izostalo isticanja “važnosti” dijaloga socijalnih partnera. Ja pojma nemam što to znači. Meni to zvuči kao fraze bez značaja koje nam nimalo ne pomaže u diagnosticiranju kočnica promjena EPLa. A kočnice postoje.

Da li promjene ZORa izostaju jer nedostaje dijalog “socijalnih partnera” ili nekome promjene i reforme ne odgovaraju? Ja mislim da je ovo drugo.

Politike tržišta rada te njihovo moderniziranje je ekonomska politika, ne socijalna. Ne vidim zašto ekonomisti misle da nemaju nešto kvalitetno za reći upravo o političkoj ekonomiji reforme ZORa, kad imaju. Napuštanjem te rasprave i načina na koje se promjene ZORa provode  efektivno prepuštaju svoju ulogu u konstrukciji rješenja drugima – “socijalnim partnerima.”

Čast iznimkama, ali kao što Škrbić kaže diskusije o reformi tržišta rada u Hrvatskoj rijetko se pomaknu dalje od ideoloških fasada, prepucavanja i okrivljavanja sa, bar meni, nepoznatim frazama i parolama o raznim -izmima. Od ekonomske politike stvara se socijalna filozofija koju kroje specijalni interesi i “ugledni analitičari”, reko bi Škegro.

Evo kako ja razmišljam o problemima reforme tržišta rada.

Bez da se zamaramo raznim frazama tipa “fleksigurnost”, “rigidnost”, “EPL”, što znače i kako utječu na ishode tržište rada, o suštini problema na tržištu rada možemo razmišljati kao o nedostatku konkurencije. Ne mislim na više ili manje nezaposlenih koji konkuriraju za poslove, već na mehanizam povećanog natjecanja (competition) koji je ključan za stvaranje pozitivnih efekta po zapošljavanje.

Primjerice, dualizacija ugovora o radu na određeno i neodređeno ili beskrajni i izdašni kolektivni ugovori u javnom sektoru, nasuprot uvjetima koje privatni zaposlenici (ne)uživaju, primjeri su politike i institucija tržišta rada koja koče povećanu konkurenciju i kvalitetnije funkcionioranje tržišta rada.

Reforma radnog zakonodavstva koja bi otklonila takve politike i institucije  pojačala bi mehanizam konkurencije na tržištu rada i vjerojatno povećala zaposlenost. Npr. politike i mjere usmjerene prema vraćanju dugoročno nezaposlenih – o kojima je rad Svjetske Banke puno govorio – u aktivno traženje posla smanjilo bi nezaposlenost, povećalo kapaciteta radne snage i vjerojatno eliminiralo mehanizam kojim loši ishodi na tržištu rada postaju trajni (persistent) što je još i važnije.

Rad Svjetske Banke je spomenuo taj problem trajnosti ishoda na hrvatskom tržištu rada, dokumentirao i izložio vezu između rigidnog EPLa i loših ishoda na tržištu rada. Predložene su čak i potrebne promjene i to točno po članku ZORa, doduše opet u dijalogu sa “socijalnim partnerima”. (vidi str. 26-27) Generali zaključak je da bi promjene i relaksiranje ZORa dovele do boljih izgleda zapošljavanja, kraćeg trajanja nezaposlenosti, viših prihoda itd.

Pretpostavimo za sada da je sve to upravo tako, da bi promjene ZORa sigurno poboljšale ishode i efektivno ‘izlječile’ nezaposlenost. Zašto onda strukturne reforme tržišta rada, one najvažnije, izostaju? Gdje zapinje? Zašto izmjene ZOR nisu dio mjera koje su i ova i prijašnja Vlada mogle provesti u borbi protiv nezaposlenosti?

Jer to netkome ipak ne odgovara. Sjećamo se referenduma o ZORu? Da bi bolje razumijeli problematiku reforme ZORa i EPLa, te mogli odgovoriti na ova pitanja moramo uzeti korak dalje od ocjene rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i definiranja pozitivnih posljedica njegove promjene. Suština problema je u političkoj ekonomiji pa tako moramo i pristupiti diskusij.

Potreban nam je jednostavan okvir političke ekonomije da bi razumijeli političku podršku i protivljenje reformi ZORa.

Politička Ekonomija

Zanimaju nas (1) pobjednici i gubitnici takve reforme i (2) uvjeti pod kojima bi bilo dovoljno političke podrške reformi.

Iako gubitnika reforme ZORa u dužem roku i ne bi trebalo biti jer sa dinamičnijim i fleksibilnijem tržištem rada svi koji žele bi pronašli posao (tržište rada nije zero-sum igra) kratkoročna percepcija gubitka oblikuje njihovu potporu ili otpor reformi.

Pretpostavimo da imamo tri vrste radnika. (1) zaposlene radnike, “insajdere”, koji imaju određenu moć nad politikom tržišta rada (npr. kroz glasovanje, jer su politički povezani sa Vladom, jer su u mogućnosti organizirati referendum) i stoga kad donose odluku o zakonima i reformi tržišta rada gledaju kako povećati svoju korist (dobrobit). Ništa čudno. Na drugoj strani imamo (2) dugoročno nezaposlene “ousajdere”, one u najnepovoljnijem položaju. Oni se razlikuju od (3) kratkoročno nezaposlenih radnika jer  manje intenzivno traže posao. Pretpostavimo također da pod promjenom ZORa spada bilo koja politika koja bi povećala intenzitet traženja posla dugoročno nezaposlenih outsajdera.

Pod kojim uvjetima će zaposleni, koji uglavnom imaju najveću moć određivanja politke tržišta rada ovdje, podržati takvu promjenu ZORa? Podržati će je samo ako ona poveća njihovu ukupnu dobrobit, iliti welfare. Ako ne,  čak i ako smanjuje nezaposlenost i ako je bez troškova, oni neće podržati reformu ZORa. Nije ih briga.

Zašto bi politički jake insajdere uopće zanimala reforma ZORa ako je ona namjenjena da poboljša stanje onih u najnepovoljnijem položaju, ousajdere, koji su  polički slabi? Ne zbog nekog “socijalnog partnerstva” ili dobrodušnosti, već  jer moža ipak indirektno utječe na njihovu dobrobit kroz tri kanala.

  1. Oporezivanje. Porez koji financira naknadu za nezaposlene može se naplatiti samo od zaposlenih. Stoga, što je više nezaposlenih, veći je porezni teret na zaposlene insajdere. Ako reoforma ZORa smanji nezaposlenost, smanjiti će i porezni teret na zaposlene radnike i oni će podržati takvu reformu.
  2. Izloženost nezaposlenosti. Ako insajderi znaju da postoji realna šansa da će ostati bez posla u budućnosti, podržati će reformu ZORa ako ona poveća šansu da nezaposleni radnici pronađu posao. Dakle, što su insajderi više izloženi mogućnosti da postanu nezaposleni, jer je ekonomija u recesiji ili su troškovi otpuštanja niski (!), to je njihova potpora reformi ZORa jača. Jer, jeli, nikad se ne zna. Ali zato će se i opirati smanjenju troškova otpuštanja i “očuvanju” radnih mjesta.
  3. Plaće. Bilo koja politika na tržištu rada i reforma ZORa koja povećava participaciju dugoročno nezaposlenih i intenzitet njihovog traženja posla omogućuje nezaposlenima da ponude nižu cijenu rada prilikom traženja posla. To djeluje negativno na plaće zaposlenih insajdera koji će se stoga  protiviti reformi ZORa. Krajnji efekt je viša i trajnija nezaposlenost.

U globalu, svaka reforma ZORa koja povećava konkurenciju  outsajdera u traženju posla i formiranju plaća neće biti odobrena od zaposlenih insajdera.

Ajmo pokušati još malo formalizirati ove ideje. Rekli smo da kratkoročno nezaposleni imaju veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti nego oni dugoročno na “birou.” Stoga, kratkoročno nezaposleni intenzivnije tragaju za poslom od vjerojatno apatičnih dugotrajno nezaposlenih radnika. Outsajderi su samo oni dugoročno nezaposleni, ne kratkoročno. Interesi kratkoročno nezaposlenih i zaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih.

Također, poznato nam je iz teorije i empirijskih radova da dugoročno nezaposleni nemaju utjecaja na formiranje plaća, tj. nemaju ublažujući efekt na smanjenje razine plaća što onda samo pridonosi dužoj nezaposlenosti.

U tom slučaju, svaka reforma ZORa koja povećava intenzitet traženja posla i konkurenciju između dugoročno i kratkoročno nezaposlenih, snižava cijenu rada i stvara nove poslove. Upravo ono što želimo! Efekt promjena ZORa – bilo kao smanjenje poreza na plaću, naknada za nezaposlenost, troškova otpuštanja ili nečeg drugog – odraziti će se stoga kao povećan intenzitet traženja posla i zapošljavanja. Iako je za mnoge to poželjno, nekima i ne paše.

Evo kako ove odnose možemo prikazati na grafikonu koji će nam može pomoći da razumijemo da li će biti političke podrške za reformu ZORa ili ne.

PEL

Koji je utjecaj reforme ZORa koja rezultira povećanjem intenziteta traženja posla i konkurencije između kratkoročno i dugoročno nezaposlenih? Baš kao što je ilustrirano, silazna krivulja se pomakne na gore, što znaci da za svaku razinu zaposlenosti i plaća vjerojatnost pronalaska posla je veća. Uzlazna krivulja se pomakne udesno. Tržište rada je manje rigidno. Znači nove krivulje su one grimizne boje. Nedvojbeno je da zaposlenost poraste, sa Z_1 na Z_2. Na drugu ruku, vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih može i porasti i pasti. I to je ključ.

Zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako imaju koristi od toga. A imati će koristi od toga samo ako reforma ZORa poveća vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih. To je jedino što ih zanima, bez obzira koliko zaposlenost poraste. Na Slici vidimo da zaposlenost na x osi može porasti u nedogled, ali ako se na y osi ništa ne promjeni, neće biti političke podrške reformi ZORa od insajdera.

Razmotrimo i sljedeće. Interesi zaposlenih i kratkoročno nezaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih. Veća konkurencija dugoročno nezaposlenih sniziti će šansu da kratkoročno nezaposleni pronađu posao brže i smanjiti će plaće zaposlenima. To je onaj 3. efekt gore. Ali, u isto vrijeme, zaposleni znaju da će ako silom prilika postanu dugoročno nezaposleni imati će veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti. To je onaj 2. efekt gore.

Tako, zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako je 2. efekt jači od 3. efekta.

Kada je to tako? Kada su zaposleni više izloženi mogućnosti da izgube posao i kada plaće ne reagiraju (puno) na  zaposlenost. Drugim riječima, za one vičnije ekonomskoj terminologiji, kad je potražnja za radom elastična. To znači da je silazna krivulja u slici iznad horizontalna i kad se pomakne na gore vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih će sigurno porasti (efekt 2.). Pošto se plaće ne mjenjaju (efekt 3.) insajderi će podržati reformu ZORa.

Prepoznajemo li u ovome određene (nedavne) događaje i interese na tržištu rada? Tko diktira (ne)promjene ZORa? Kome je “nediranje” plaća vrlo, gotovo jedino, važno? Tko izbjegava ikakvu diskusiju o problemu (dugoročno) nezaposlenih? 

Ostaviti ću da moguće odgovore formulirate sami, u komentarima niže.

[Više o ovim okvirima i teorijima reforme tržišta rada pročitajte u radovima Gilles Saint-Paula. Pogotovo u ovom, na kojem je baziran moj tekst i gornja slika. Odlični radovi su i ovaj i ovaj, oboje o političkoj ekonomiji reforme tržišta rada. Pošaljite email ako ne možete doći do rada. Ispričavam se za i ovo malo akronima, ali moglo ih je biti i više. Ekonomisti su jednostavno ovisni o njima.]

Posted in Nezaposlenost, Politika, Reforma | 3 komentara »

Oznake: , , , , ,
29. veljače 2012

Ne razumijem

autora/ice cronomy

Brzi pregled medijske i internet diskusije o nekim ekonomskim temama – proračunu, nezaposlenima, Vladinoj ekonomskoj politici  – otkriva potpuno nerazumljiv pristup i argumentaciju. U suštini argumenti, lišeni ikakvog značenja, utemeljeni su ne na nekakvom znanju već predrasudama. Obeshrabrujuće (a da ne govorim koliko je nemoguće držati jezik za zubima ponekad) što se neke osnove ekonomske ideje/principi nisu ulovile kao što bi se osnove ekonomske ideje trebale uloviti. U stilu Bakića, za mene su ove stvari “čuda.”

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

  • Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

  • Frustrantni klišej za kraj.

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

Posted in Banke i Financije, Ekonomska Politika | 13 komentara »

Oznake: , ,
06. veljače 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

Posted in Ekonomska Politika, Ekonomska Povijest, In English, Politika, Reforma | 1 Comment »

Oznake: , ,
03. siječnja 2011

Nova godina, nova ministrica, novi ciklus

autora/ice cronomy

Sve najbolje u novoj godini!

Sve najbolje i ministrici Martini Dalić. Nisam ni prijazno ni neugodno iznenađen postavljanjem Martine Dalić za ministricu financija. Uglavnom, reakcije su pozitivne po medijima jer za razliku od Šukera, Dalić ima više stručnosti. Svi se slažu, i ja to ne dovodim u pitanje, da je Dalić stručna i dovoljno kompetentna, pozna makroekonomsku situaciju, bankarski sektor kao i unutarnju organizacju ministarstva i Vlade na račun svog prijašnjeg rada u Vladi. Ipak, ništa od toga nije impresionirajuće niti na čemu treba bazirati velika očekivanja. Ništa drugačije, nikakav kvalitetan potez ne očekujem. Makroekonomiju pozna i svaki ekonomist u HNBu. Što posebno treba isticati da Dalić pozna makro situaciju kao nekakav plus? Poznavao ju je i Šuker pa opet ništa. Dalić je stručna ekonomistica u odnosu na koga? Šukera ili Matu Crkvenca? Vidim da se ističe kako Dalić

“svoje stavove obrazlaže čvrstim ekonomskim objašnjenjima i da za razliku od dosadašnjeg ministra izbjegava političke fraze. U stanju je, navode, okupiti stručnjake, napraviti bolne rezove, te vjeruju kako Hrvatskoj pod njenom palicom ne bi trebao MMF.”

Živi bili pa vidjeli. Stav treba i prodati i provesti, ne samo obrazložiti. To je ono što se očekuje od ministrice. Ipak, pokazalo se više puta da se sve svede na dobro diagnosticiranje problema i “trebamo” politika, a bez provedbe. Slično kao sa onim programom oporavka. Ništa više, nažalost, ne očekujem ni od nove ministrice financija. Proračun je donesen i bez rebalansa sa dobim razlogom ne treba očekivati veće promjene u proračunu. Već smo imali 15 rebalansa u 12 godina i još jedan zbog izbora nam stvarno ne treba. Bolje se ne nadati, nego razočarati.

Da li je prisan odnos sa bankovnim sektorom zapravo dobra stvar u ovo vrijeme? U vrijeme kada je Hrvatskoj potrebna fiskalna konosolidacija kroz smanjenje potrošnje i reforme javnih financija, Dalić bi u mjesto toga, zbog svojih odnosa sa bankarskim sektorom, možda mogla imati olakotne okolnosti u refinanciraju javnog duga. Financijski sektor uostalom i nju dobro zna. Za političare, linijom manjeg otpora je uvjek lakše ići, pogotovo kad si u lošem političkom okruženju prije izbora. Možda je to i jedan od razloga zašto je upravo ona sada postavljena za ministricu financija. Samo kažem.

O Martini Dalić i njenim pogledima sam jednom davno nešto i napisao. Bilo je to prije posljednjih izbora, vezano za onaj njen komentar ako investitori žele otići u susjedne zemlje “treba ih pustiti.” Od onda mi je to bilo dosta za Martinu Dalić, njenu kompetentnost i stručnost.

Uglavnom, ekonomski problemi ostaju isti i u 2011. Dalić je bolji tehnokrat što bi joj trebalo olakšati identificiranje problema, a u vezi provedni bolnih rezova ne treba puno očekivati.  Ipak, Dalić vjerojtno ima više iskrenosti i realnosti u ophođenju sa javnosti od Šukera.

Ništa drugo, nego Stankoviću u emisiju pa nek odgovoi na par pitanja, razjasni stanje državnih financija i pojasni kako fiskalno konsolidirati državu.

——————————————————

2011. godina bi mogla biti prekretnica. Ponajviše zbog izbora. Jedan ciklus političke ekonomije bi trebao mogao završiti, a drugi započeti. Sve ekonomije i društva prolaze kroz nekakve cikluse. Barem povjesničari tako vole razmišljati. Arthur Schlesinger Jr. je za SAD deifnirao cikluse političke ekonomije između što ih mi zovemo social-demokrata (Demokrati tj. liberali) i konzervativaca (Republikanci). Razdoblje vladavine jednih na kraju uvijek podlegne nekoj vrsti pretjeranosti koju onda druga stranka iskoristi za dolazak na vlast. Ideja “krize” je centralna kako piše Skidelsky.

Hrvatska je još premlada da bi mogli identificirati nekakav ciklus. Sigurno postoje razdoblja tranzicije i potom konsolidacije političke scene. Ali tek negdje nakon normalizacije politike sa koalicijskom Vladom, HDZ započinje ciklus nekakve političke-eknomije. HDZ je sada definitivno u krizi i svojom gramzljivošću i korupcijom doveo je cijelo društvo u krizu. Izgubio je legitimitet i sposobnost. Jedino prirodno je da izgubi izbore (prekriži se i prekriži prste ovdje). Političko-ekonomski model HDZove vladavine je potrošen, bez puno za pokazati. Uglavnom se temeljio na vanjskoj politici i okrnjenoj ekonomiji. Ostavština? Ulazak u EU je na dobrom putu, a ekonomija puna problema.

Dolaskom nove stranke na vlast i nove Vlade, predovođene SDPom u nedostatku jače alternative, te ulaskom u EU krenuo bi novi političko ekonomski ciklus. Kako će izgledati teško je znati. Gledajući alternativu u politici teško je za očekivati samo dobro i bolje. Ipak, bolje od HDZ danas je gotovo sve. HDZ se koncentrirao na vanjsku politiku i postigao neke uspjehe, ali je oportunitetni trošak za ekonomiju bio daleko veći nego što je to itko htio platiti i što je vrijedilo platiti. Drugi zamah u ciklusu će vjerojatno dakle okrenuti ploču i staviti, kao šti bi i trebao, veći prioritet na ekonomsku politiku i rješavanje ekonomski problema. Uostalom kad uđemo u EU, što isto zahtjeva riješavanje ekonomskih problema, ništa drugo više neće ostati kao prioritet veća samo ekonomija.

Posted in Fiskalna, Javne Financije, Makroekonomija, Politics, Politika | 20 komentara »

Oznake: , ,
24. prosinca 2010

Zašto, o zašto, ne možemo imati bolju ekonomsku diskusiju?

autora/ice cronomy

Daron Acemoglu je sigurno jedan od mojih omljenih ekonomista. Dobar uvod u fokus njegovog rada prezentiran je ovdje. Možda par isječenih citata, no međusobno povezanih će ilustrirati zašto.

“A deep and important contribution of the  discipline of economics is the insight that greed is neither  good nor bad in the abstract. When channeled into profit-maximizing, competitive, and innovative behavior under the auspices of sound laws and regulations, greed can act as  the engine of innovation and economic growth. But when  unchecked by the appropriate institutions and regulations, it will degenerate into rent-seeking, corruption, and crime.” …

“We agreed that the key factor in starting economic development is democracy.”

“We have done a lot of empirical work that shows a very  clear causal link between inclusive economic institutions— those that encourage participation by a broad cross section of  society, enforce property rights, prevent expropriation—and economic growth, Acemoglu asserts. …

We can  build states with infrastructure and law and order in which  people are confident and comfortable going into business
and relying on public services, but there is no political will  to do that. You would not need armies to implement such  a scheme—just a functioning bureaucracy to lay down the  institutional foundations of markets. …

This (njegovo istraživanje) will partly involve an account of how policies and institutions directly affect whether a society can embark on modern economic growth. These policies and institutions will determine  the society’s reward structure and whether investments are  profitable; its contract enforcement, law and order, and infrastructure; its market formation and whether more efficient  entities can replace those that are less efficient; and its openness to new technologies that may infringe on politically connected incumbents.”

Svi ovi citati imaju jako puno smisla ako razmišljate o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, što je do nje dovelo i perspektivi za budućnost. Nažalost, puno govore i o trenutnom stanju hrvatske ekonomske misli i vrijednosti debata koje se trenutno vode. Dovoljno je usporediti, primjerice, zahtjeve i diskusije određenih grupacija ekonomista o ekonomskoj politici iz zadnjeg posta sa ovim gornjim uvidima o izvorima ekonomskog rasta. Uočljivo je koliko površno i neoriginalno pristupaju problemima izlaska iz recesije, novih investicija, ekonomskog rasta, i ostalih povezanih problema. Ovo bi trebao poslužiti kao jedan mali uvod za post o tematici političke ekonomije i ekonomskih problema koji obuzimaju Hrvatsku te kako ih nadvladati.

Posted in Ekonomska Politika | 5 komentara »

Oznake:
13. kolovoza 2009

Thatcher i naopako razmišljanje

autora/ice cronomy


Ja sam malo “zaspao” ovdje, ali Kolovoz je, svi su nekako zaspali, na godišnjem, na plaži. Čeka se valjda “uzbudljiva” jesen. Jesen će biti uzbudljiva za mene sigurno ali i za mnoge druge. U međuvremenu.

read more »

Posted in Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije, Kosor-Lider-Vlada | 1 Comment »

Oznake: , , , ,
29. lipnja 2009

Još “jednog te istog”

autora/ice cronomy

Pad BDPa u prvom tromjesečju je okrenulo (vratilo) raspravu na proračun i deficit. Vladina procjena u ožujskom rebalansu da će deficit biti oko 5 milijardi kuna za ovu godinu se pokazala podcjenjenom.

read more »

Posted in Fiskalna, Javne Financije, Reforma, Sanader-Lider-Vlada | 3 komentara »

Oznake: , , , ,
27. svibnja 2009

O ‘Iluziji besplatnosti’

autora/ice cronomy

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Posted in Ekonomska Politika, Javne Financije, Porezi-Taxes, Porezni Prihod, Sanader-Lider-Vlada | 15 komentara »

Oznake: ,
« Stariji Unosi  |  
%d blogeri kao ovaj: