Archive for ‘Ekonomski Rast’

26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

Oglasi
04. svibnja 2012

Čemu služi Obrazovanje – Odgovor prof. Šikiću

autora/ice cronomy

Dugujem ovaj odgovor, pa da ne odugovlačim dok imam vrlo malo slobodnog vremena.

Potaknut raspravama o visokom obrazovanju u Sindikatu Znanosti, Prof. Šikić si je dao truda i napisao par vrlo zanimljivih članaka o temi obrazovanja i ekonomskog razvoja. Bilo je i ranije zanimljivih tekstova o raspravama o reformi obrazovanja o kojima je vrijedilo raspravljati. Primjerice magazin Banka ima cijelu rubriku o reformi visokog obrazovanja vrijednu pažnje.

Prije nego nastavite pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  na koje komentiram i odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i rastu, a i prvi esej od ona moja 4 je na istu temu.

read more »

18. lipnja 2011

Vladavina Rentijera

autora/ice cronomy

Čitam Krugmanovu kolumnu u NYT – Vladavina Rentijera – o paralizi politike i neodstatku političke volje da se napravi više u rješavanju loše ekonomske situacije. U Americi i eurozoni Krugman vidi problem u pritisku interesnih skupina, rentijera, koji ishode prihode iz zajmova i imovine. Konkretno, u njegovim očima radi se o skupinama sa gomilom državnih obveznica („the rentiers: bankers and wealthy individuals with lots of bonds in their portfolios.“) kojima ne odgovara više obveznica ili više inflacije.

Argument je privlačan malo nejasan, ali i dovoljno ispravan. Svaka dodatna državna potrošnja podrazumjeva dodatno izdavanje obveznica što samo povećava tu „skupinu rentijera.“ Prihodi bi trenutno bili smanjeni, ali za 5 godina kada bi te obveznice i dalje bile u njihovom portfelju pritisak na državu bi se nastavio, još i veći. Ipak, Krugman važnije kaže sljedeće:

The process of influence doesn’t have to involve raw corruption (although that happens, too). All it requires is the tendency to assume that what’s good for the people you hang out with, the people who seem so impressive in meetings must be good for the economy as a whole. But the reality is just the opposite: creditor-friendly policies are crippling the economy. This is a negative-sum game, in which the attempt to protect the rentiers from any losses is inflicting much larger losses on everyone else. And the only way to get a real recovery is to stop playing that game.

Koliko ovo dobro opisuje hrvatsko politčko-ekonomsko stanje?

Mediji i javnosti u Hrvatskoj su koncentrirani na tu ‘sirovu’ korupciju – mito, plave kuverte u državnoj administraciji i aproprijacija poreznog novca za privatne svrhe, “zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka.” OK, primitivci koji su krivi za te aktivnosti trebaju biti kažnjeni. Korupcija je u Hrvatskoj nacionalno pitanje, no korupcija je, ipak, samo dio priče i problema. Gdje je rentijerstvo raznih društvenih skupina u javnoj diskusiji? Da li ha prepoznajemo? Da li prepoznajemo kako je štetno za rast?

Rentijeri nisu samo „zli“ privatni bankari, investitori i korumpirani političari koliko god vas razni uvjeravali u suprotno. Mnogo društvenih skupina mogu biti rentijeri. Iako možda nemaju nikakve “javne ovlasti,” to su svi oni sa privatnim pristupom i utjecajem na političare, oni kojima odgovara zadržavanje statusa quo i oni koje primarno interesiraju aktivnosti redistribucije postojećih resursa umjesto stvaranje novih vrijednosti i proizvodne aktivnosti. Oni koji „misle“ da što je dobro za njih je dobro i za ostale i voljni su tim polu-argumentom ucjenjivati ostale. Znate da takvih skupina u Hrvatskoj ima, od raznih sindikalnih udruženja, umirovljeničkih skupina i poljoprivrednika. Znamo tko i kako je blokirao reformu Zakona o radu, koga se time zaštitilo i tko je time najviše dobio. Nažalost, izgubili su svi građani Hrvatske.

Primarno, jer stalno guraju nos gdje im nije mjesto i paradiraju se po svakoj društvenoj problematici, mislim da se posebice tu ističu sindikati. Gostovanje Vilima Ribića kod Stankovića u NU2 je idealan primjer potvrda toga.

Voditelj i urednik emisije u nekoliko je navrata prozivao Ribića zbog pretjerane suradnje s vladajućima te činjenice da nema većih sindikalnih prosvjeda.

Stanković nije jedini koji prigovara Ribiću. Nedavno je i Stjepan Kolarić, predsjednik sindikata grafičara,

optužio Ribića i da usko surađuje s vladajućom političkom opcijom, ističući da Sindikat znanosti prima znatna financijska sredstva od države za svoje povjerenike.

Ribić pak otvoreno kaže Stankoviću i javnosti:

Predizborna godina je za nas najpovoljnije vrijeme, kada možemo najviše toga osigurati. Ribić je izjavio da u izbornoj godini sindikati moraju biti u pregovaračkom procesu ili, kako ga neki nazivaju, trgovini s vlašću. To doslovno glasi: mi vama dajemo socijalni mir, vi nama povećanje prava.

Na jednoj strani, sindikalna retorika samo zvuči dobro – imamo plan za svih. Na drugoj, Ribić otvoreno pokazuje da ne vidi veću sliku i da ga ne zanima veća slika, već samo kalkulirano izvlačenje većih “prava” i resursa od ostatka društva.  Napokon iskren rentijer. Ribićevi sindikati ne nude ništa društvu osim ‘socijalnog mira’ stoga ne znam kako drugo ih nazvati nego trgovci-ucjenjivači. U teoriji igara, Ribićeve “prijetnje” bi bile non-credible i kao takve sigurno ne završni ishod. Nažalost naši političari ne znaju igrati tu igru. Neka sljedeća Vlada će valjda imati hrabrosti prozvati prijetnje socijalnim nemirom kao blef, jer sindikati ne mogu organizirati masovni prosvjed i zastoj zemlje pa da i plate sve članove da izađu na ulice. Treba prekinuti igru sa rentijerima u društvu.

Rentijerstvo, kao i korpucija, bilo direktno od političara, državnih službenika ili sindikata koji predstavljaju te državne službenike, kočnica je rastu i razvoju. Zašto i kako pokazali su, primjerice, Kevin M. Murphy, Andrei Shleifer i Robert W. Vishny u kratkom ali poznatom radu “Why Is RentSeeking So Costly to Growth?”

First, rent-seeking activities exhibit very natural increasing returns. That is, an increase in rent-seeking activity may make rent-seeking more (rather than less) attractive relative to productive activity. … Specifically, as more resources are allocated to rent-seeking, returns to production, as well as to rent-seeking, fall. Over some range, as more resources move into rent-seeking, returns to production may fall faster than returns to rent-seeking do, and so the attractiveness of production relative to rent-seeking will fall as well, even though both production and rent-seeking exhibit diminishing returns.

23. travnja 2011

Važnost obrazovanja

autora/ice cronomy

Ne može se pretjerati važnost obrazovanja za oporavak i rast. Primjer Portugala, najsiromašnije zemlje zapadne europe, to dobro ilustrira. Samo 28% odraslih između 25-64 je završilo srednju školu. U Hrvatskoj je po popisu stanovništva 2001. taj broj bio 47%. Vidjeti ćemo koliko se poboljšalo stanje nakon ovogodišnjeg popisa.

Iako je Portugal u daleko većim dugovima, ispada da je hrvatski ekonomski scenario u posljednjih deset godina bio sličan portugalskom. Rast godinama ispod prosjeka Europe, stare (tradicionalne) industrije pod pritiskom konkurencija sa istoka nisu imale snage energično dinamizirati ekonomiju, a nove, tehnološki napredne industrije su zaobišle obije ekonomije. Nije problem samo u sporoj birokraciji, pravosuđu, nesređenim zemljišnim knjigama itd. (Veliki) Dio objašnjenja leži i u obrazovanju, i to ne samo visokom. Da bi diplomirali na sveučilištu prvo treba završiti srednju školu, gimnaziju (što je jednako četverogodišnjoj, višoj srednjoj školi).

Da bi otplatio dug Portugal (Hrvatska) mora ostvariti dugoročni rast. Bez toga ništa. Bez obrazovane radne snage, koja ne emigrira iz zemlje, nema snažnog, dinamičnog rasta. Prema radu Hanusheka i Woessmann, da je Portugal podigao status obrazovanja do razine uspješnih Finaca (zemlja koja postiže najbolje rezultate među OECD studentima) dugoročna stopa rasta bila bi 1.5% viša.

Više o Portugalu i problemima lošeg obrazovanja u članku iz WSJ.

Rad Hanushek-Woessmann – How Much Do Educational Outcomes  Matter in OECD Countries?


19. svibnja 2010

Porezi i rast

autora/ice cronomy

Tražio sam nešto sasvim drugo a ‘naletio’ na ovaj zanimljivi prikaz u jednoj OECD prezentaciji o poreznoj reformi.


Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

22. kolovoza 2009

Paul Romerov TED govor o novom modelu rasta i razvoja

autora/ice cronomy

Paul Romera ne treba previše predstavljati. Iako je možda van discipline manje poznat (ni blizu rock star statusa Sachsa ili primjerice “Dr. Doom” Roubini) Romer je jedan od najprominentnijih ekonomista novije generacije koji je nepovratno promjenio teoriju i razumjevanje ekonomskog rasta. Zbog svojih doprinosa teoriji ekonomskog rasta nije pogrešno ili preduhitreno reći da je jedan od snažnijih “natjecatelja” za Nobelovu nagradu.

U ovom govor Romer iznosi svoju ideju i projekt zbog kojeg je dao ostavku na profesorsku poziciju na Stanfordu. Ideja ide korak dalje od njegovog prijašnjeg rada o ulozi i izvoru tehnološke promjene u ekonomskom rastu i životnom standardu. Iako je tehnologija izvor našeg (relativnog) bogatstva i njena promjena diktira promjenu u životnom standardu, tehnologija – ovisno kako je i definiramo – nije dovoljna da bi objasnila i riješila probleme sporog ekonomskog rasta, siromaštva i (ogromnih) razlika u per capita prihodu. Ekonomisti su nešto slično već znali godinama. Dobra i loša pravila koja potiču poželjne i nepoželjne ideje, ponašanja i ishode u društvu su jednako važna. Romer ima ideju kako smisliti i implementirati sistem novih pravila koja bi dala izbor za zamjenu starih pravila, potaknula širenje novih ideja, novih tehnologija, inovacije i naposljetku bolji život.

Vodpod videos no longer available.

more about “Romer -Video on TED.com“, posted with vodpod
22. travnja 2009

Nove MMFove projekcije – Hrvatski BDP -3.5% u 2009.

autora/ice cronomy

Objavljen je ostatak najnovije MMFove publikacije World Economic Outlook. Sažetak ovdje.

Poglavlje 1: Global Prospects and Policies

Poglavlje 2: Country and Regional Perspectives

imfweo091

Klikni za uvećanje tablice.

12. ožujka 2009

Ima ih koji razmišljaju što nakon recesije

autora/ice cronomy

Može li ovo biti primjer i za Hrvatsku? Novi Zeland kao mala zemlja nema utjecaja na svjetsku recesiju i potražnju. Ok, toliko već znamo. Ali to ne znači da samo čekaju skrštenih ruku da se globalna ekonomija *sama* oporavi kako bi i njihova ekonomija rasla. Sad je vrijeme za kreativnost i svježe poteze, za transformirati se i pozicionirati kako bi globalni oporavak dočekali konkurentiniji i produktivniji. To je ideja iz reformski poteza NZ-og Premjera John Key-a. Stabilizacijsku politiku koju provodi NZ Hrvatska ne može implementirati, ali možda se može ugledati na reformne/razvojne poteze koje NZ poduzima kako bi povećao komparativnu prednost i produktivnost i tako postao konkurentniji u globalnoj ekonomiji. Kratko rečeno: dok se mi koncentriramo na raspodijeli kolača, Novi Zeland gleda kako povećati kolač, ako ne danas, onda sutra. Mogu li naši vladajaći naučiti nešto o prioritetima iz te jednostavne ideje?

“We don’t tell New Zealanders we can stop the global recession, because we can’t,” says Prime Minister John Key, leaning forward in his armchair at his office in the Beehive, the executive wing of New Zealand’s parliament. “What we do tell them is we can use this time to transform the economy to make us stronger so that when the world starts growing again we can be running faster than other countries we compete with.”

That idea — growing a nation out of recession by improving productivity — puts Mr. Key and his conservative National Party at odds with Washington, Tokyo and Canberra. Those capitals are rolling out billions of dollars in stimulus packages — with taxpayers’ money — to try to prop up growth.

…..

“We have been on a slippery slope,” Mr. Key says, pointing to the country’s slide to the bottom half of the Organization for Economic Cooperation and Development’s per-capita GDP rankings. “So we need to lift those per-capita wages, and the only way to really do that is through productivity growth driving efficiency in the country.” He talks at length about how to attract and retain talented workers. What does he think about populist arguments about the end of capitalism? “Nonsense!”

…..

Much of Mr. Key’s reform agenda hinges on his belief that he has to prepare his country to compete in the global economy. “The world, whether we like it or not, will become more and more borderless,” he says. That means Wellington is planted firmly behind free trade. “The sooner Doha is completed,” Mr. Key says, referring to stalled global trade talks, “the better from our point of view.”

Cijeli, vrlo zanimljivi razgovor pročitajte ovdje.

04. veljače 2009

Zabune i dileme oko Mirovinskog

autora/ice cronomy

Mnogo je problematika i mutnih zona oko mirovinskog sustava u gotovo svakoj zemlji u svijetu. Teško ih je sve sintezirati i na sve se osvrnuti. Diskusije i oštre debate oko mirovinskog sustava, njegovog financiranja i njegove budućnosti su izronile posljednjih desetljeća zbog jednostavnog problema: veći dio stanovništvo stari, odlazi u mirovinu i živi duže u odnosu na broj novih radnika koji bi trebao financirati taj segment društva. Negdje je problem umirovljenje tkz. “baby boomers”, a negdje, kao kod nas, panično je veliki demografski deficit (već spomenut ovdje) i već sada jedan od najgorih omjera umirovljenika/osiguranika. Uglavnom, prepoznavanje tog problema dovelo je do reformi i novih alata kojima bi se trebala osigurati ili barem pridonjeti održivosti mirovinskog sustava. Ali naravno, potezi reforme, rasprave oko istih i potencijalna riješenja su vrlo tehnička, nedovoljno upućenima (što nije nužno njihova krivica) su nerazumljiva iako razumiju temeljni problem neodrživosti postojećeg sustava, a onda uz to rasprave su zapaprene političkim ideologijama i pristranostima što samo muti čitavu diskusiju. Pa tako i nedavno kod nas.

Dok je poznavanje i razumjevanje svih tehničkih problema reformi zahtjevan zadatak, problem je u suštini, kod svih tako i kod nas, samo jedan.

read more »

13. kolovoza 2008

Stiže veći BDP, smanjuju se “loši” agregati, ali imamo pravo na manje novca

autora/ice cronomy

Da sve ima koristi i troškove (a ne samo jednu od to dvoje) pokazuje i povećanje BDPa od nekih 13% (uskoro) zbog metodoloških prilagodbi uključivanja sive ekonomije i još dva pojma. Željko Lovrinčević, aka. dvoruki-ekonomist, u intervjuu za Poslovni.

To će uljepšati brojne pokazatelje koji se iskazuju u odnosu na BDP. Što su glavne negativne implikacije?
– Tu je primarno riječ o tzv. izračunu pojma vlastitih sredstava, odnosno koncepta ‘gross national incomea’ (ukupnog nacionalnog dohotka). Na osnovi te veličine utvrđuju se obveze RH u smislu uplata u zajednički europski proračun, kao i njezina prava povlačenja određenih sredstava od EU. Dobar dio tih prava definiran je razinom razvijenosti ‘per capita’. Tako se uključivanjem sive ekonomije događa nekoliko procesa. S jedne strane, očekivano povećanje službenog BDP-a za približno 13 posto djeluje dobro jer smanjuje većinu agregata kojima se iskazuju vanjske neravnoteže. Udio vanjskog duga past će, primjerice, na oko 78 posto BDP-a (lani je bio 87,8 posto), udio deficita javnog sektora također će se smanjiti i općenito će se pokazati da je Hrvatska manje ranjiva nego što su dosad pokazivali standardni indikatori. S druge strane, uključivanjem sive ekonomije povećani BDP smanjuje prava Hrvatske na povlačenje novca iz EU i povećava njezine obveze u smislu uplata u zajednički europski proračun. Ima još jedna značajna karakteristika. Ovako kako je sada siva ekonomija distribuirana po djelatnostima, povećat će se (službena) razlika između slabije i jače razvijenih regija. Oni koji su razvijeniji bit će to još više, a oni slabije razvijeni bit će relativno još manje razvijeni. Dakle, povećat će se raspon razvijenosti, a to je uvijek negativno za politiku.

…. Vrlo brzo pokazat će se da postojeća regionalizacija Hrvatske nije dobra jer središnja statistička regija u kojoj je Zagreb, a koja zahvaća širok prostor, već će se pri kraju ove godine naći vrlo blizu razine razvijenosti od 75 posto prosjeka EU mjereno paritetom kupovne moći. To znači da će Hrvatska već u trenutku ulaska u EU biti lišena dobrog dijela prava povlačenja sredstava iz europskih strukturnih fondova.

No zanimljivije i važnije pitanje je ono prije ovog.

Može li se pritom izmjeriti doprinos reduciranja sive ekonomije?
– Kad se istraživanja kompletiraju, pokazat će se da je udio sive ekonomije posljednjih nekoliko godina padao prosječnom dinamikom od 0,3 posto godišnje. I to je ulazilo u službene stope BDP-a. Budući da je približno toliko rasta dolazilo zapravo od utjerivanja neslužbene u službenu zonu dugogodišnji prosjek stopa rasta će se korigirati, odnosno smanjiti za to zahvaćanje sive ekonomije.

Paradoksalno je da će korekcijom BDPa na više HDZ ubrati pozitivne bodova i isticati smanjenu ranjivost, dok je u isto vrijeme ono najvažnije za prosperitet i životni standard, dugogodišnja stopa rasta ekonomije, zapravo manja te nikakvog većeg prihoda neće biti od tog kao-povećanja BDPa. Neće valjda HDZ to isticati kao nekakav uspijeh u poboljšanju životnog standarda? Treba imati na umu da siva ekonomija nije uključena u službene podatke, ali prihodi iz sive zone (primjerice u djelatnosti turizma) već beneficiraju ljude “na terenu” godinama. BDP/capita će biti službeno veći, ali on je već tu uključivanjem sivih prihoda.

%d bloggers like this: