Gledam malo i tražim što se sve govorilo na TEBovoj konferenciji “Kako se suprostaviti krizi?” Zanimljivo i vrlo bitno pitanje za Hrvatsku.
Švaljek je sasvim u pravu da rebalans nije nikakva antirecesijska mjera, već ‘samo stabilizacijska’. Više toga bi se tu moglo reći i određene nijasne u načinu razmišljanja ekonomista i Vlade bi se izrazile, ali dovoljno je naglasiti da za puni oporavak nismo u mogućnosti puno napraviti sami. Preciznije, ne smijemo napraviti puno toga sami zbog tog visokog vanjskog duga, ali i zbog percepcije i pouzdanja financijskih tržišta.
Po njezinoj najavi, EIZ će u novom izdanju svoje publikacije Croatian Economic Outlook svoju raniju prognozu o padu BDP-a u 2009. godini od 1,4 posto korigirati na stope pada između 2 i 3 posto. Prognoza instituta bit će nepovoljnija od Vladine, koja računa na pad od 2 posto, kaže Švaljek.
Ovo ne bi trebalo iznenaditi nikoga. Zar ne bi bilo bolje da EI ‘pogriješi’ u svojim tmurnijim prognozama nego da Vlada pogriješi svojim projekcijama na kojim bazira očekivanja prihoda i potpom rashoda proračuna?
I Marko Škreb, glavni ekonomist PBZa, je isto izlagao na konferencij i dao intervju Jutarnjem. Kaže:
Tvrdite, kao i mnogi drugi, da svijet nakon krize više neće biti isti. Je li to kraj liberalnog kapitalizma?
– Liberalni kapitalizam s početka 21. stoljeća je gotov. Čeka nas znatno jača regulacija financijskih sustava, posebno nebankarskog sektora, neće biti trgovanja derivatima kao do sada…
I pitanje i odgovor malo iritiraju jer daju pogrešnu sliku o kapitalizmu. Pitanje kako će svjetska ekonomija izgledati nakon ove financijske krize koja se prelila u duboku svjetsku recesiju je vrlo dobro pitanje ne samo za salonske rasprave već i za političare koji novim politikama i regulacija mogu utjecati na odgovor. Ali, do nikakvog kraja neće doći jer nema veze sa liberalnim ili neliberalnim kapitalizmom. Škreb je trebao ispraviti novinarku i reći da ona zapravo misli na financijski kapitalizam i njegovu budućnost kad postavlja takvo pitanje, ne “cijeli” dinamični ekonomski sistem koji osim financija uključuje i realni, proizvodni i uslužni, sektor.
Pitanje se odnosi primarno na razvijene zemlje, a daleko manje na nas. Od sredine ’80tih, kada smo mi (i istočna europa) ubrzano i sigurno nazadovali u ekonomiji i politici, razvijene zemlje su zakoračile i cca. 25 godina dug ‘bull market’. Posljedica toga je da su financije i financijska tržišta postala sinonimi za ekonomiju. Ono što se zbivalo na financijskim tržištima je ukazivalo na uspijeh ili neuspijeh ekonomije, a investicijski bankari, traderi i hedge-fond menadžeri su, zajedno sa njihovim institutcijama, postali superzvijezde. Kapitalizma koji je pokretao globalnu ekonomiju kroz Nylongkong je primarno bio tkz. financijski kapitalizma.
Nije pogrešno reći da je sada najvjerojatnije došao kraj tom financijskom kapitalizmu i viđenju ekonomije kroz , no to ne znači da je došao kraj nekakvom liberalnom kapitalizmu ili da jedno ima veze sa drugim. Fokus prebaciti na onaj drugi dio kapitalizma – realnu ekonomiju. U tom smislu, sa razlikovanjem te dvije strane kovanice koja se sada preokrenula, najvjerojatnije je za očekivati, kao što je Škreb i rekao, veću regulaciju aktera na financijskim tržištima i obuzdavanja prije nereguliranih sektora (npr. shadow banking). No ne treba očekivati da će država skočiti (nazad) u nacionalizaciju najvećih industrija, energetskih pogona, direktive u inovacije, kapaciteta, industrijske strukture ili da će se vratiti u doba hiperaktivizma sa idejom da zaustavi ili oteža natjecanje u tržištima dobara i faktora ili hiperregulative. Ako su neki financijski instrumenti, mehanizmi ili (ne)bankarski sektori loše funkcionirali, ne znači da je došlo vrijeme za regulirati veličinu sendviča u avionu kako bi se prigušila inovacija i konkurencija. Ako je potrebno nacionalizirati neke banke kako bi se sanirale i kako bi se spriječio slom, ne znači da treba nacionalizirati i avio kompaniju.
Edmund Phelps ima vrlo dobro objašnjenje o načinu i greškama u razmišljanju o kapitalizmu.
The preponderance of economists have not understood very well the embryonic theory of the desirability of a well-functioning capitalism – capitalism in countries where it can function well. What passes for such a theory among economists with a libertarian leaning is an argument for a free-market economy in the sense of an economy with a very small government. This argument is based on neoclassical theory, in which there is little for the government to do! In this view, all that is required for a well-functioning economy is the establishment of private property rights, including the right to own and manage capital and the “rule of law”; with these minimal institutions in operation, the economy will surely navigate the optimum path of intertemporal equilibrium. But this argument has nothing to do with capitalism. Capitalism is all about novelty, exploration, innovative ventures and discovery – features absent from neoclassical theory.
Cronomy.org 