Švaljek i Škreb na konferenciji

autora/ice cronomy

Gledam malo i tražim što se sve govorilo na TEBovoj konferenciji “Kako se suprostaviti krizi?” Zanimljivo i vrlo bitno pitanje za Hrvatsku.

Švaljek je sasvim u pravu da rebalans nije nikakva antirecesijska mjera, već ‘samo stabilizacijska’. Više toga bi se tu moglo reći i određene nijasne u načinu razmišljanja ekonomista i Vlade bi se izrazile, ali dovoljno je naglasiti da za puni oporavak nismo u mogućnosti puno napraviti sami. Preciznije, ne smijemo napraviti puno toga sami zbog tog visokog vanjskog duga, ali i zbog percepcije i pouzdanja financijskih tržišta.

Po njezinoj najavi, EIZ će u novom izdanju svoje publikacije Croatian Economic Outlook svoju raniju prognozu o padu BDP-a u 2009. godini od 1,4 posto korigirati na stope pada između 2 i 3 posto. Prognoza instituta bit će nepovoljnija od Vladine, koja računa na pad od 2 posto, kaže Švaljek.

Ovo ne bi trebalo iznenaditi nikoga. Zar ne bi bilo bolje da EI ‘pogriješi’ u svojim tmurnijim prognozama nego da Vlada pogriješi svojim projekcijama na kojim bazira očekivanja prihoda i potpom rashoda proračuna? 

I Marko Škreb, glavni ekonomist PBZa, je isto izlagao na konferencij i dao intervju Jutarnjem. Kaže:

Tvrdite, kao i mnogi drugi, da svijet nakon krize više neće biti isti. Je li to kraj liberalnog kapitalizma?

– Liberalni kapitalizam s početka 21. stoljeća je gotov. Čeka nas znatno jača regulacija financijskih sustava, posebno nebankarskog sektora, neće biti trgovanja derivatima kao do sada…

I pitanje i odgovor malo iritiraju jer daju pogrešnu sliku o kapitalizmu. Pitanje kako će svjetska ekonomija izgledati nakon ove financijske krize koja se prelila u duboku svjetsku recesiju je vrlo dobro pitanje ne samo za salonske rasprave već i za političare koji novim politikama i regulacija mogu utjecati na odgovor. Ali, do nikakvog kraja neće doći jer nema veze sa liberalnim ili neliberalnim kapitalizmom. Škreb je trebao ispraviti novinarku i reći da ona zapravo misli na financijski kapitalizam i njegovu budućnost kad postavlja takvo pitanje, ne “cijeli” dinamični ekonomski sistem koji osim financija uključuje i realni, proizvodni i uslužni, sektor.

Pitanje se odnosi primarno na razvijene zemlje, a daleko manje na nas. Od sredine ’80tih, kada smo mi (i istočna europa) ubrzano i sigurno nazadovali u ekonomiji i politici, razvijene zemlje su zakoračile i cca. 25 godina dug ‘bull market’. Posljedica toga je da su financije i financijska tržišta postala sinonimi za ekonomiju. Ono što se zbivalo na financijskim tržištima je ukazivalo na uspijeh ili neuspijeh ekonomije, a investicijski bankari, traderi i hedge-fond menadžeri su, zajedno sa njihovim institutcijama, postali superzvijezde. Kapitalizma koji je pokretao globalnu ekonomiju kroz Nylongkong je primarno bio tkz. financijski kapitalizma.

Nije pogrešno reći da je sada najvjerojatnije došao kraj tom financijskom kapitalizmu i viđenju ekonomije kroz , no to ne znači da je došao kraj nekakvom liberalnom kapitalizmu ili da jedno ima veze sa drugim. Fokus prebaciti na onaj drugi dio kapitalizma – realnu ekonomiju. U tom smislu, sa razlikovanjem te dvije strane kovanice koja se sada preokrenula, najvjerojatnije je za očekivati, kao što je Škreb i rekao, veću regulaciju aktera na financijskim tržištima i obuzdavanja prije nereguliranih sektora (npr. shadow banking). No ne treba očekivati da će država skočiti (nazad) u nacionalizaciju najvećih industrija, energetskih pogona, direktive u inovacije, kapaciteta, industrijske strukture ili da će se vratiti u doba hiperaktivizma sa idejom da zaustavi ili oteža natjecanje u tržištima dobara i faktora ili hiperregulative. Ako su neki financijski instrumenti, mehanizmi ili (ne)bankarski sektori loše funkcionirali, ne znači da je došlo vrijeme za regulirati veličinu sendviča u avionu kako bi se prigušila inovacija i konkurencija. Ako je potrebno nacionalizirati neke banke kako bi se sanirale i kako bi se spriječio slom, ne znači da treba nacionalizirati i avio kompaniju.

Edmund Phelps ima vrlo dobro objašnjenje o načinu i greškama u razmišljanju o kapitalizmu.

The preponderance of economists have not understood very well the embryonic theory of the desirability of a well-functioning capitalism – capitalism in countries where it can function well. What passes for such a theory among economists with a libertarian leaning is an argument for a free-market economy in the sense of an economy with a very small government. This argument is based on neoclassical theory, in which there is little for the government to do! In this view, all that is required for a well-functioning economy is the establishment of private property rights, including the right to own and manage capital and the “rule of law”; with these minimal institutions in operation, the economy will surely navigate the optimum path of intertemporal equilibrium. But this argument has nothing to do with capitalism. Capitalism is all about novelty, exploration, innovative ventures and discovery – features absent from neoclassical theory.

Oglasi

5 komentara to “Švaljek i Škreb na konferenciji”

  1. Bolje zvuci kraj kapitalizma u naslovu novina nego vise regulacije u financijama. I mene nerviraju te bombasticne izjave o kraju.

  2. Samo kratko. Jucer je odrzan neki okrugli stol, konferencija, sto li, u organizaciji Poslovnog dnevnika, na kojoj naravno nisam bio, ali sam na internetu procitao vecinu izvjesca s te konferencije.
    Kako i prilici maloj zemlji, govornici su bili uvijek isti, recimo to tako. Vecina je – izgleda- i govorila uvijek iste stvari.
    Cini mi se da sam u nekim izvjescima naisao na bljeskove lucidnosti, koji nisu na svim portalima zabiljezeni, i to kod Zeljka Lovrincevica i Velimira Sonje.
    Procitao sam vecinu izvjesca upravo zato da vidim je li netko te ideje razradio, ali ne, ponegdje nisu ni spomenute. Navodno, tekstovi s izlaganja bit ce objavljeni u Poslovnom Dnevniku, pa bi bilo zgodno da linkovi budu i na ovom mjestu.
    Napokon, o kojim je lucidnostima rijec. Lovrincevic je ustvrdio da ce nakon krize (recesije, stogod od toga ispadne, jos je moguca i depresija ali ja ne bih sitnicario) Hrvatska ostati s nekonkurentnim gospodarstvom, visokim vanjskim dugom i neefikasnom administracijom. Ukratko, provincija. Ima u onom jednom filmu u kojem su Redford i Newman lopovi, sjetio sam se – Butch Cassidy and Sundance Kid, da njih dvojica bjeze u Boliviju. A ondje, od svega postoji samo “osnovna infrastruktura” posta, zeljeznicka stanica i valjda birtija.
    Tko ima malo maste vidi u Lovrinovicevim rijecima upravo to – zabacenu, zapustenu i zaostalu zemlju, ne bitno razlicitu od Albanije, Makedonije itd, gledajuci iz malo udaljenije perspektive, bilo sa razvijenog zapada ili sa dinamicnog istoka.
    Najvaznije je, rijec je o zemlji bez ekonomske dinamike, zemlji koja u krize ulazi i kroz krize prolazi manje okrznuta upravo zato sto je zaostala (kao sto je i Lovrincevic zapazio). Onaj mentalni zlocinac Suker ustvrdio je da se Hrvatska bolje nosi s krizom nego druge zemlje. Usporedimo je s Irskom, kad vec Suker hoce. zaista su podaci o padu gdp-a u Hrvatskoj jos uvijek bolji nego u Irskoj, ali zar to zaista znaci da smo bolji nego Irska. Tako treba gledati i usporedbu Hrvatske i Baltika, od kojeg smo kao bolji, jedino sto je Baltik bio dinamicniji i ocito je perspektivniji. Tako ja citam Lovrincevica – zapustenost i besperspektivnost.
    Ekonomska znanost vise ovisi o ispravnosti svojih osnovnih konstatacija, pocetnih konstatacija, o percepciji stanja, nego o njihovoj sofisticiranoj elaboraciji, a ova Lovrinceviceva konstatacija mi se cini napokon pogodak. (Bilo je i prije ekonomista koji su iznosili slicne stavove ali su se brzo utisali.)
    Sonje je pak ustanovio da ce kad krene oporavak krenuti i ponovni rast cijena energenata i hrane. pretpostavljam da je ustvrdio kako uzroci njihovog prijasnjeg rasta nisu nestali. Opet je konstatacija vazna. Naime, vidljivo je da se drugi pripremaju na tu situaciju – te silne tisuce milijardi koje se sirom svijeta obecavaju dobrim su dijelom usmjerene i u programe koji ce smanjiti ovisnost o skupim energentima, pa u programe podizanja obrazovne razine, jer ce one koji sad gube posao trebati osposobiti da prihvate novi kad se ukaze prilika… Jesu li ekonomisti otisli dalje od konstatacije, ne znam. Ne politicari, oni slijede svoje biracko tijelo, nego upravo ekonomisti (i drugi intelektualci) su oni koji bi trebali propitivati hijerarhiju vrijednosti (ne govorim o strategiji, kao planskom dokumentu).
    Zato me cudi udar na znanstvenike, nastavnike i lijecnike u ime uravnotezenja proracuna a da se nitko od ekonomista nije javio. (Svaljek je to napokon donekle dimenzionirala, doseg tog glavnog politekonomskog napora vise pokazuje hrvatsku nemoc; sve snage su potrosene na to, a korist ce biti izrazito kratkorocna.) Navodno se na Medicinski fakultet u Zagrebu sad upisuju oni koji su srednju zavrsili s prosjecnom ocjenom. To je nekoc bilo nemoguce. Promijenio se sustav vrijednosti, preferencije. Ima li mogucnosti da se sustav vrijednosti u Hrvatskoj civilizira, ne znam. Prema tekstovima, na konferenciji se spominjalo kako ce 2012. doci nova generacija politicara.
    Kakva glupost, kakva jalova nada. Kao da netko zna kakve ce vrijednosti ti politicari zastupati. Kao da ti novi uopce vec govore nesto sto ima smisla. Mozda ja ne citam dovoljno, ali umjesto da se istaknu vrijednosti kojima se daje prioritet, ocekuje se da to ucini “nova generacija politicara” (nadam se da sam dobro protumacio sto se htjelo reci).

  3. Gledam ali ne mogu naci te tekstove sa izlaganja. Nadam se da hoće biti dostpuni online pa ću sigurno staviti linkove. Za sada ne vidim nista.

    Lovrinčević uglavnom ima ispravne i lucidne komentare, sa kojima se ja gotovo uvijek slažem. Do sada nisam naišao na nešto što je on rekao ili iznio kao ideju/hipotezu a da se nisam složio i mislio da je ispravno. Tako se i sa ovim potpuno slažem. Recesija će proći, bolja vremena će se vratiti, ali mi ćemo i dalje ostati sa neperspektivom, nedinamikom i populizmom. Malo mi je čudno da su ga neko vrijeme isticali kao Sanaderovog savjetnika iza zavjese, kad je toliko kritičan prema vlasti. (?)

    Šuker muti vodu, tipično politički, bez išta korisnog. Slažem se što kažeš. Nismo mi bolji od tih zemalja, mi smo samo relativno bolje prošli za sada – kao što je izloženo na toj konferenciji. Ali sve je to labava teorija. Što će biti kada se svijetska ekonomija stabilizira i vrati na snažne noge? Irska će se brže od nas oporaviti i vratiti svoju dinamiku izvoza, tehnologije. Što će onda Šuker govoriti? Stopa rasta irskog BDPa će biti bolja, ja sam siguran, od Hrvatske. Isto je i sa mnogim zemljama Istočne Europe. Uvijek smo igrali catch-up sa njima, ne samo sa zapadom, i tako će i ostati dok god imamo populiste umjesto državnika.

    Ne treba čuditi udar na “znanstvenike, nastavnike i lijecnike u ime uravnotezenja proracuna.” Školstvo i znanost nikada nisu bile osjetljive političke teme ili predstvaljale veliko biračko tijelo. (Još u nekim zemljama i jesu važni kroz sindikate, ali kod nas baš i ne.) Profesori imaju izvore prihoda sa strane, pa manji pad plaće ih neće razjaditi. Studeni koji će patiti zbog manje novca školstvu nisu veliko, važno biračko tijelo. To su uglavnom sektori gdje se može uzeti i smanjiti bez značajnih političkih posljedica.
    Istina je da će koristi biti kratkoročne, a negativni efekti dugoročni.

    Unatoč tome, ne bi se složio, slično kao ni prije, da je na ekonomistima i intelektualcima da propituju i valjda tako mjenjaju tu hijerarhiju vrijednosti. Mislim da razumijem što hoćeš reći da je potrebno ići dalje od samih konstatacija. Ali…
    Propitivati, analizirati, kritizirati je uredu i toga bi trebalo biti više, pogotovo u vezi ekonomije i javnih financija. Na taj način se vrši utjecaj na relevantne aktere – birače i političare. No da razni intelektualci sa visina određuju hijerarhiju vrijednosti i kako bi društvo trebalo izgledati, ne hvala. Meni, i drugim biračima, siguran sam, ne treba netko drugi diktirati kako bi društvo trebalo izgledati. Birači imaju dovoljno razuma i zajedničkih vrijednosti da sami odrede i stvore kako će njihova zajednica izgledati, koje vrijednosti su ima važnije.
    Sami građani su ti koji bi trebali imati utjecaj na i određivati kako bi njihovo društvo trebalo izgledati kroz izabrane predstavnike.
    Na političarima je da ponude vizije na bazi setova vrijednosti i razrađene politike u skladu sa željama biračkog tijela, ali i u skladu sa onim što je moguće i korisno biračima. Pravi, dobri, kvalitetni državnici/lideri nastoje uvjeriti birače zašto je neka politika dobra i korisna.

    Ekonomisti i ostali intelektualci imaju ulogu u propitivanju, analizi, kritici, dokazivanju, što može biti vrlo korisno i više toga u Hr je potrebno. Ali na biračima je da se slože, da prihvate ili ne ta propitivanja ili pak da to iskoriste kao pritisak na svoje predstavnike. Političari će onda morati slijediti biračko tijelio na sofisticiranijem levelu od ovog sada. Zaobilazak građana tako da intelektualci imaju driketnu ulogu u određivanju vrijednosti, putem političara podsjeća na neka druga vremena i blizu je društvenom inžinjeringu.

    To što kod nas izborni mehanizma nije ni blizu tom nekom idealu, da nema odgovornosti, da nema predstavnika je druga stvar. O tome možemo raspravljati i to se može/mora unaprijediti (povećati nivo odgovornosti npr.)

  4. Iako ce odluciti biraci, iako ce tu odluku politicari posredovati na svoj nacin (i na svoju ruku) mene nista me ne prijeci da kazem kako je u ime dostojanstva zivota u Hrvatskoj a i u ime ekonomske efikasnosti ulaganje u zdravstvo i skolstvo (a i znanost) bas sada u vrijeme prijetece krize od presudne vaznosti.

    Kad je rijec o skolstvu vjerojatno ce se svi sloziti.

    Kad je rijec o zdravstvu, upravo u ovo vrijeme i Sjedinjene Drzave i Kina usmjeravaju ogromne svote u podizanje kvalitete javne komponente zdravstvenog sustava. Rijec je o promjeni svjetonazora (u svakoj zemlji na razlicit nacin i iz razlicitih pobuda) koja ima i ekonomske refleksije.

  5. David D. Friedman je u svom zadnjem članku na blogu dao zanimljivu analogiju. Demokracija je kao mikroskop koji ima kotačiće za grubo i fino podešavanje. Grubo podešavanje je glasovanje na izborima, fino podešavanje je lobiranje kod vladajućih.

    Čovjek koji želi utjecati na ishode može pokušati širiti ideje u javnosti (pripremati teren) ili se koncentrirati na vladajuće (pokušati progurati konkretne odluke).

    Samo toliko, učinilo mi se zanimljivim.

%d bloggers like this: