Nakon što su studenti pokrenuli prosvjed, počeo sam se ‘vriti’ po vrlo zanimljivim stranicama Instituta za Visoko Obrazovanje, misleći da će nekakva struka u tom području imati nešto suvislije za reći. Iako se ja dodšue ne bi složio sa mnogo toga (npr. dobivam se dojam da pošto je visoko obrazovanje javno dobra ne bi trebao postojati nikakav oblik plaćanja pristupa i korištenja tog javnog dobra, kao na nekoj “cost-sharing” bazi) Institut i djelatnici imaju mnoštvo zanimljivih radova pa vas upućujem na obaveznih čitanja ako vas tematika visokog obrazovanja zanima. Onaj koji je dobio najviše pažnje je jednostavnog naslova “Osigurava li besplatno obrazovanje jednak pristup obrazovanju?” Thomas Farnella.
Kratki odgovor, kao što ste i mogli predpostaviti ako imate i malo zdravog ekonomskog razuma – ne osigurava. Uz to, iako IRO pjeva hvalospjeve studentskoj inicjativi, traži da se rasprava odmakne od samog zagovaranja ukidanja školarina i pokrene u smjeru reforme ukupne studentske potpore sa naglaskom na socijalnoj strukturi. Poanta rada Farnella kojeg su mediji prenjeli i citirali, ali selektivno (primjerice ovdje), je da:
U zemljama u kojima postoji „tradicija“ istraživanja trendova u visokom obrazovanju, postoje detaljni izračuni svih ovih troškova (8). U Hrvatskoj, nažalost ne postoje niti okvirne procjene. No čak iz grubih procjena troškova hrvatskih studenata može se jasno zaključiti da kombinacija administrativnih troškova i životnih troškova predstavljaju puno veći trošak nego što je godišnji iznos školarine. I to usprkos činjenici da neki studenti (8%) imaju subvencioniran smještaj i prijevoz, te da gotovo svi imaju subvencioniranu prehranu i besplatno zdravstveno osiguranje. …
U tom kontekstu, čak uz potpuno besplatno visoko obrazovanje postoji opasnost da si potencijalni studenti ne mogu priuštiti studiranje zbog nedostatka financijskih sredstava. Dakle, ako govorimo o financijskim preprekama i o jednakosti pristupa – školarine su samo dio problema. …
Rezultati pokazuju da nepostojanje školarina – za što se pretpostavlja da olakšava pristup obrazovanju – nije dovoljno za rješavanje slabog pristupa visokom obrazovanju za sve. Paradoksalno, one zemlje koje imaju najviše školarine uspijevaju osigurati širi pristup visokom obrazovanju nego neke od zemalja koje uopće nemaju školarine. Stoga je jasno da osim pitanja školarine, kvalitetni i sveobuhvatni sustavi studentske potpore igraju presudnu ulogu u povećavanju pristupa visokom obrazovanju.
Stoga, zašto se studentska inicijativa nije osvrnula na “paradoks” – ili da kažemo neugodnu istinu? – i zašto se ne žale na, blago rečeno, neadekvatnost studentskih potpora koje bi im ne samo povećale pristup već i poboljšale kvalitetu studiranja? (Rad OECDa iz kojeg su podaci i usporedbe o zemljama sa visokim ili niskom školarinama i levelom potpora je ovdje. Iako ima naslov Education at a glance rad je 500+ stranica i svakako je odličan izvor i pregled podataka o međunarodnim sistemima obrazovanja.)
Sljedeći to pitanje, ostao sam prilično razočaran ‘kolumnom’ Karin Doolan, koja je zapravo predavanje održano na FFZG u sklopu blokade. Za Doolan sam prvi put čuo nakon članka u Večernjem “Studiraju samo djeca bogatih”. Ne znam da li je Doolan etiketirala tko su bogati a tko ne bazirano na verbalnom odgovoru ili je to djelo novinara, ali ništa od toga nije nešto već od prije nismo znali. Prožimajuće nejednakosti u pristupu visokom obrazovanju (i ne samo pristupu već i ishodu) je bilo i prije tranzicije, u socijalizmu. One su nakon tranzicije, nakon što se raspao perverzan i korumpiran način raspodjele i financiranja visokog obrazovanja koji je beneficirao dobro povezano elitu, samo izašle na vidjelo. (Npr. vidi ovdje)
Uglavnom, što me neugodno iznenadilo je da je mlada Doolan, obrazovana i sa iskustvom iz više od jedne zemlje, na ovako banalan i pogrešan način predstavila pitanja neoliberalizma i visokog obrazovanja, dok bi se upravo od nje očekivalo da uokviri raspravu na intelektualno zdravijim nogama i manje se bavi čistim ideološkim i pristranim udvoravanjem publici na FFZG. Mislio sam da će upravo Doolan imati umjeće i volju rasprsnuti neke iluzuje o tržišnoj orijentaciji i financiranju visokog obrazovanja i ključnoj ulozi za ekonomski razvoja. Nema razloga da se žalbe studenata ne uvaže i složi sa njihovim nezadovoljstvima, a da se u isto vrijeme skrene njihova pažnja i istakne važnost ne samo uključenosti i nekog oblika jednakosti, već i nužnosti i efikasnosti ishoda i rezultata sveučilišnog sustava obrazovanja, kako agregatnog ishoda za zemlju i njen ekonomski rast tako i individualno za buduće prihode i karijere diplomanata. Umjesto toga, Doolan je gotovo pa okarakterizirala ulogu visokog obrazovanja u ekonomskog razvoju kao nepoželjnom jer, ukoliko se sveučilište bazira na tržišnoj orijentaciji i efikasnosti (i.e. tržišno sveučilište) teži, kako Doolan kaže citirajući određeni rad finskih autora, na “ekonomskoj profitabilnosti” sadržaja vođeno isključivo argumentom ekonomske koristi.
To jednostavno nije istina već je nepotrebno zastrašivanje i iskrivljavanje tematike. Ja sam studirao na više takvih “tržišnih” sveučilišta kao što je i Doolan i ni u kojm slučaju nisam vidio da su sadržaji, smjerovi ili slično bili ukinuti zbog neprofitabilnosti. Ne zamišljam da su smjerovi poput komparativne književnosti, povijesti umjetnosti ili pak lingvistike ili arheologije nešto silno profitabilni ili posjeduju snažnu “ekonomsku logiku postojanja.” Da li su ti smjerovi ukinuti na izrazito “tržišnim sveučilištima”? Da li je njihova važnost umanjena? Da li je interes za njih umanjen u zemljama sa “tržišnim sveučilištima”? Dapače, sveučilišta koja su tržišno orijentirana su bila prva koja su uvela nove sadržaje u tim smjerovima ili pak potpuno nove smjerove, pritom uzimajući određenu dozu rizika. Uz to, uopće ne zamišljam da bi sveučilište trebalo biti profitabilna institucija.
Tako, Doolan se nije ni malo osvrnula na onaj paradoks gdje zemlje sa izrazito “tržišnim sveučilištima” (uglavnom Anglo-Saxonske iako i neke Nordijske) imaju ne samo širi pristup, već i bolje ishode. Nasuprot tome i dokazima, Doolan ih vidi kao prijetnju socijalno osjetljivog pristupu sveučilišnom obrazovanju i “autonomiji sveučilišta i znanosti općenito”. Doolan jest istaknula/napomenula da diskurs koji vlada bolonjskim dokumentima nije logika profita i koncepcija tržišnog sveučilišta. Odnos je kompleksniji i čitava Bolonja nije neoliberalan projekt. Međutim, nije rekla jasno da je to pogrešno, čini se (ističem čini se) da joj smeta spominjanje riječi kao “kompetitivnost”, “doprinos sveučilišta ekonomskom razvoju”, “mobilnost rada” te, izbor koji predstavlja studentima i javnosti je i dalje crno-bijeli – ili neoliberalna tržišna, nepravedna, darvinistička orijentacija ili društveno pravedno, socijalno osjetljivo visoko obrazovanje. Ne mora biti tako. (Da nigdje i nije bi trebalo govoriti nešto, ali…)
Priznajem, imam refleksivnu reakciju kad se u hrvatskoj počne trubiti o neoliberalizmu jer se posve pogrešno raspravalja i banalizira čitava tematika i efekti. (Imam dojam da kod prosječnog građanina razumjevanje graniči sa onim razumjevanja teorije zavjere.) No to sada nije tema. Možemo ukloniti tu riječ, a ideje koje je Doolan iznjela, bazirane na svom razmišljanju ili nečijim drugim…:
- U prvom dijelu se u kratkim crtama iznose neke od reperkusija neoliberalizma u obrazovanju, s posebnim naglaskom na tzv. ekonomsku profitabilnost obrazovnih sadržaja.
- Ovdje će se istaknuti pitanje eliminacije ekonomski „neprofitabilnih“ sadržaja. Naime, prema navedenim obrazovnim aspektima neoliberalizma možemo primijetiti da je sveučilište koje se zagovara iz neoliberalne perspektive „tržišno sveučilište“ vođeno profitom.
- Neka od pitanja koja se iz „profitne“ orijentacije nameću su: trebaju li pripadnici sveučilišta biti robovi profita?
- Ono što neoliberalizam nameće je svojevrsni socijalni darvinizam – najjači će uspjeti, a u kontekstu znanstvenih i nastavnih područja najjači postaju oni koji odgovaraju isključivo na ekonomski razvoj… (analogija tržišta i Darvinove selekcije i evolucije je pogrešna, iako vrlo tipična za one koji znaju malo o tržišnoj ekonomiji)
- …studentske prosvjede posljednjih tjedana valja prepoznati i kao borbu ne samo za sadašnje i buduće studente u pogledu plaćanja studija, već i upozorenje na prijetnju akademskog kapitalizma autonomiji sveučilišta i znanosti općenito u definiranju svojih istraživačkih ciljeva.
- Ja želim ono visoko obrazovanje koje kvalitetnu nastavu i „izvrsne“ obrazovne ishode postiže na socijalno osjetljiv način, te ono u kojemu ne dominira mentalitet kratkoročne maksimizacije profita.
… su i dalje ipak samo parole (tipično za hrvatske diskusije) i preideološke da bi poslužilo bilo kakvom unaprijeđenju rasprave i reforme politike visokog obrazovanja sa vrlo jasnim pitanjem – kako to postići? Šteta. Neću sada dužiti (ili već jesam?) pokušati ću se duže osvrnuti uskoro.
Cronomy.org 