Za razliku od mnogih drugih izvješća koje je MMF objavio nakon konzultacija u Hrvatskoj, ovo je vjerojatno značajnije i zanimljivije s obzirom na vrijeme referenduma i reforme u ‘procesu.’ Tj. sada je bolje i isplativije vrijeme za informirati se o konkretnom stanju zemlje, umjesto oslanjati se na paušalne, ultra-subjektivne opise stanja.
Ovaj graf je informativan.
7. Cjenovni i troškovni pokazatelji pokazuju da se konkurentnost pogoršavala u proteklim godinama. … Također, jedinični troškovi rada su rasli znatno brže u Hrvatskoj nego u trgovinskim partnerima – rast plaća u privatnom sektoru je vjerojatno bio potaknut brzim rastom plaća u javnom sektoru u godinama prije krize (tablica u tekstu). Stoga se ukupna razina plaća čini visokom u odnosu na razinu produktivnosti i dohotka u Hrvatskoj. To je odraz nekonkurentnog određivanja plaća i snažne prisutnosti sindikata u javnom sektoru koji zapošljava jednu četvrtinu radne snage, isključujući javna poduzeća.
Ne postoje mnogobrojna riješenja za ovakvo stanje, pogotovo ne kratkoročna (recimo oko godinu dana).
Samo su dva koja su približno kratkoročnog tipa: ili se moraju rezati plaće i ograničavati njihov rast ili otpuštati. Otpuštanje je naravno kontra namjere i cilja ekonomskog oporavka. Ostaje nam dakle rezanje nominalnih plaća u privatnom i javnom sektoru. Iz grafa i objašnjenja trebalo bi biti jasno od kud treba krenuti, gdje je problem. Već znamo da sindikati ne žele ćuti, niti su spremni, ni za jedno ni za drugo, iako nešto treće ne nude. Čak se u biti bore za zadržavanje dohodovne politike kakva je u javnom sektoru, to je poanta referenduma.
Dogovornih riješenja nema. Dohodovna politika (za koju su kolektivni ugovori zamjenica) koja se vodila do sada u javnom sektoru je neodrživa i nije doprinijela povećanju konkurentnosti.
Općenito, da su i koliko Hrvatski troškovi rada viši od susjednih zemalja, trgovinskih partnera, pogledajte u Slici 4.
Cronomy.org 