Archive for Srpanj, 2010

23. srpnja 2010

Još uvijek Keynes vs. Hayek

autora/ice cronomy

Duel Keynesa i Hayeka – koji je bio akademske prirode, a osobno su bili u prijaznim, prijateljskim odnosima – ovih dana doživljava reprizu, iako vjerojatno nije krivo reći da debata nikad nije ni prestala. Nedavno, dva nova pisma iz 1932, dakle prije Generalne Teorije,  dvije grupe ekonomista predvođene Keynesom i Hayekom argumentiraju dvije ekonomske politike koje će izvući Veliku Britaniju iz Depresije. Ovo je Hayek-ekonomist poslovnog ciklusa iz ’30tih i koji preispituje makroekonomiju kao način ekonomskog razmišljanja, ne Hayek-filozof političke ekonomije nakon WWII.

Link na dva pisam u pdf formatu, via Mario Rizzo blog.

Sažetak pisama u WSJ.

Krugman sa svojim tipičnim opterećenim govorom i snažnim mišljenjima. (I odgovor otkrivača pisama.)

Naravno, ovaj level debate je skoro pa nepoznat i nepostojeći u hrvatskim medijima, pa čak i u Hrvatskom političkim, akademskim krugovima. Ako se negdje nešto slično i raspravlja, iza zatvorenih akademskih vrata, isto kao da se i ne raspravlja, jer javnost mora znati i čuti. Okvira nema, argumenta je malo, nabijene riječi bez značaja. Vladina ekonomska politika je reakcionarna. Ponekad mi se čini da je level ekonomskog dijaloga u Hrvatskoj na razini ovog stripa. Mislim da je Zvonimir Despot u pravu.

Posebice je kritično stanje za humanističke i društvene znanosti u Hrvatskoj. … U društvenim i humanističkim znanostima krajnje smo autistični i samodovoljni. Uostalom, zato nam i jest ovakvo društvo i društveno ozračje – i/ili zaostalo i antiintelektualno desno i/ili retrogradno i anacionalno lijevo.



20. srpnja 2010

Pad Kune

autora/ice cronomy

Nadan Vidošević u Večernjem “govori” o padu kune.

Nikad nisam bio pristalica jednokratnih devalvacija, od prvog dana zagovarao sam formiranje tečaja po paritetu kupovne snage. To se nikad nije događalo. U međuvremenu, zbog neodgovorne fiskalne politike, i tome neprilagođene politike novca, kredita, kamata, Hrvatska je izgubila šansu za iskorak. …

… Tečaj je neodrživ, uz najave povećanja cijena, želimo li iole sačuvati konkurentnost gospodarstva.

Kao i većina mišljenja o tečaju kune u posljednje vrijeme i ovaj je vrlo mutan. Izgleda da je Vidoševiću jasno da jednokratna, nagla deprecijacija ne može donjeti mnogo koristi. Bilanca troškova i benefita je još uvijek u “korist” troškova. Vidošević zagovara da se tečaj postavi kao potpuno plutajući i tako određuje po paritetu kupovne moći, tj. PPP. Da li Vidošević očeku da bi PPP u kratkom vremenu odredio realniji tečaj? Uravnotežio ga s obzirom na “blagu precjenjenost” u odnosu na euro?

Problem je u tome da PPP baš i nije vjerodostojan pokazatelj tečaja u kratkom roku. Korekcija u (blago) precijenjenom tečaju po PPPu neće se dogoditi odmah. U kratkom roku, mogao čak i ojačati prije nego što oslabi.  Paritet kupovne moći je dobar model jedino u dugom roku, što u biti znači godine. U nekim slučajevima tek u razdoblju od 20 godina realni tečaj je određen u skaldu sa PPP, vrlo sporo. Za nas, u krizi, gdje želimo povećati konkurentnost ne pretjerano korisno. Rezultati u korist PPP formiranja tečaja u kratkom roku, kvartal, dva ili godina dana, su nikakvi, a upravo u tom razdoblju mi tražimo oporavak. To u biti znači da PPPa u kratkom roku ne predstavlja koristan/pouzdan vodič za formiranje tečaja. Pitanje, što napraviti sa tečajem se nastavlja.

(Npr. vidi ovaj rad, iako shvatiti sam sažetak je već izazov.)

Oznake: ,
10. srpnja 2010

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

autora/ice cronomy

Šimun u komentarim na posljednji post postavlja vrijedno pitanje: Postoje li teoretski temelji našeg današnjeg mirovnskog sustava? Da postoje, ja sam o tome pisao prije i teško da je moguće objasniti jednostavnije.

No, što nisam onda spomenu i razjasnio je da postoje dvije vrste temelja i stoga dva tipa reformi. Ono što Šimuna zanima, a pretpostavljam i više ljudi, su sadašnje “parametrijske” definicije sustava, ponajviše prvog stupa. One se temelje na njemčakom sustavu bodova, ali ne potpuno implementiranom. Radi se o naprednim formulama za izračun mirovine na temelju cijeloživotnih primanja. Pod to spadaju “čvrsti principi formiranja mirovina iz prvog sustava.”

Itd, itd, uglavnom sve su to računovodstvene i aktuarske definicije temelja mirovina. Tako i danas, kao i mnogo puta u povijesti mirovinskog sustava, predstavljaju se “reforme” koje to u biti nisu jer predstavljaju “samo” aktuarske izmjene, npr. kažnjavanje za prijevremeno umirovljenje. Ne želim reći da one nisu važne, dobro određeni parametri pospješuju kvalitetu mirovinskog sustava, ali tu nije gdje leži najveći problem.

Drugi temelji su oni koji definiraju od kuda dolaze prihodi. Sada su uglavnom bazirani na PAYGO sistemu – od današnjih radnika prema današnjima umirovljenicima. Taj sistem je gotov, neodrživ i nikakve parametrijske “reforme” ga ne mogu spasiti jer ako nemaš što redistribuirati, nevažno je kako. Stoga, parametrijske definicije su poput sporednog sadržaja koji je važan (zbog efikasnosti i pravednosti) tek kad imamo održive ekonomske temelje mirovnskog sustava koji je u biti samo redistribucija prihoda/outputa. Na tom planu su golemi problemi, za mnoge zemlje ne samo Hrvatsku i na tom tragu je gornji link (da se ne ponavljam ovdje.) Dakle, možemo raspravljati i njemačkom izračunu bodova ili o tome od kud će prihodi za mirovine dolaziti za 10, 20 godina.

One koje zanima više pročitati o hrvatskom mirovnskom sustavu, njegovoj povijesti i reformama, preporučujem dva rada. Ovako, za ljetno čitanje.

Guardiancich  – Politička ekonomija mirovinskih reformi u Hrvatskoj 1991-2006.

Puljiz – Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

Oznake: ,
09. srpnja 2010

Mirovinski tsunami 2

autora/ice cronomy

Hugh-ov post je ilustrativan. Ništa revolucionarno, ništa što već nismo znali, a opet dobro artikuliran omjer karatkoročnih recesijskih problema i dugoročnih super-problema. Ponajviše mirovinski i demografija radnog stanovništa, o kojem sam pisao par puta (davno, pa ovdje i ovdje).

U biti Hugh me preduhitrio sa opisom starenja stanovništva, jer meni je ovo zapelo za oko.

Mnogo moramo mijenjati i u mirovinskom sustavu. Premalo radimo, kada uzmete u obzir godine života koje su provedene na poslu i odlazak u mirovinu. Morat ćemo posebno tretirati ljude koji rade puni radni staž, za razliku od onih koji traže sve načine da ranije odu u mirovinu. Sada se iz doprinosa za mirovine prikupi oko 20 milijardi, a oko 16 milijardi za mirovine još moramo pronaći. Od ukupnog broja umirovljenika, samo oko 12% njih otišlo je u mirovinu s punim stažem. Promjene moraju biti radikalne.

Sasvim je nebitno tko je to rekao. Poanta je jasna. Nedostatak novca za mirovine u Rujnu je ništa veći problem nego što je guljenje banane.  Novca neće nedostajati jer će se posuditi. Što je zabrinjavajuće je da novac počne nedostajati svakog “Rujna”, a to našim fiskalnim autoritetima koji ne razumiju opasnost dinamike problema i stvaraju proračun od godine do godine, kao da se radi o nekakvom aritmetičkom računu, nije jasno. Istina, nije da se riješenja nalazi iz ugla, samo ga političari odbijaju prihvatiti i implementirati. Problem je kompleksniji, ali nedostatak diskusije, razumjevanja i skromnog priznanja da se ne zna što je zabrinjavajući.

Pridodajte tome da je odnos umirovljenika i radnika 1:1.28 sada i situacija je strašna. Uistinu, u usporedbi sa mnogim drugim zemljma, situacija je strašna. Od svih mogućih politka i riješenja kojima ekonomisti barataju i vole “savjetovati” u vezi raznih problema ovo je jedan gdje se svaki zagrcne. Jasnog napravi-ovo-da-bi-imao-ono poteza nema. Najbliži tome je “viši ekonomski rast.” Ne znam što se to može “mjenjati i u mirovinskom sustavu” da bi značajno unaprijedilo situaciju. Jedino što se može u mirovinskom promjeniti je radikalno ga transformirati iz paygo u potpuno osiguran sistem. No, i sa tom transformacijom mi i dalje imamo četvrtinu populacije u mirovini, a novih, mladih radnika koji će ih financirati nema i ne možemo ih stvarati nekakvom “reformom.”

02. srpnja 2010

Drugačiji pogledi

autora/ice cronomy

Andras Horvai je optimističan i blag u ocjeni Vladinog programa oporavka. Misli da je dijagnoza dobro postavljena, trebamo biti zadovoljni da se program provodi i da se ne radi o domaćoj krizi. (“Da nije bilo krize, Hrvatska bi vjerojatno i dalje imala priliku razvijati se po više-manje starom modelu.”)

Željko Ivanković u novoj Banci pak ima drugačije mišljenje. Reforme o kojima se razgovara su mit. Program ima mnoge nedostatke i nedorečenosti, Vlada nije dovoljno ozbiljna te povrh svega javnost ” slabo vjeruju u reforme, da je uopće riječ o reformama,…”

Oznake: ,
%d bloggers like this: